27.1.09

Pravdanje


Kada sam napisao posljednji tekst, mislio sam da će izazvati buru reagovanja. Vjerovao sam da će se mnogi prepoznati i pokušati da se odbrane. Ali, desilo se ono najgore, ono što se kod nas najčešće dešava, odnosno, ništa se nije desilo. A to ništa znači: Možeš ti da pišeš, možeš da govoriš što god hoćeš, to je nama svejedno, govoriš "u prazno". A ne vjerujem da je to baš tako, jer kad bi bilo tako, ne bismo imali nikakve šanse, nikakve perspektive. Možda oni koji misle drukčije, jednostavno - ne čitaju ovo. Ako uopšte misle i ako bilo šta čitaju. Uh, ova mi je dilema baš uvredljiva. A ovdje nikoga ne treba vrijeđati, to je najopasnije. Uostalom, neko rješenje ove dileme će se naći, neko opravdanje, jer mi opravdanja imamo za sve i uvijek. O tome kako smo nekada "komunistički" pravdali odlazak naših ljudi na "privremeni" rad u kapitalističko inostranstvo, govori i gornji aforizam.

24.1.09

Gdje smo?

Književnost se na ovom poluostrvu nikada nije razvijala u kontinuitetu. Ratovi su iza sebe ostavljali brda patriotskog i "patriotskog" zanosa i trebalo je vremena da se brda pređu da bi se nastavilo sa onog mjesta gdje je kontinuitet prekinut. Tako smo, kao i u svim drugim oblastima, i u ovoj zaostajali za svijetom, ali i za sobom.
Nakon Prvog rata prošle su godine dok smo nekako stigli do Rakića i Dučića, kada smo zakratko bili na evropskom nivou, a nakon Drugog trebale su decenije da, uz borbu "realista" i "modernista" i uz vrijedne napore vraćanja lirici i subjektivizmu, stignemo do Kiša i Pope.
Ali, i prije svega ovoga, čak je i Vojislav Ilić bio svjedok vremena "kad vrlina beše ne misliti mnogo, / kad se i Slepčević proslaviti mogo".
A gdje smo sada? Čini se - ponovo u jednoj provaliji. Opet su pred nama i za nama brda patriotskih i "patriotskih" nanosa i potpuno potisnuti pokušaji istinskih duhovnih promišljanja i novog savremenog izraza. Trebaće vremena da stignemo gdje smo bili. Novo vrijeme je izbacilo neke nove glasove, neke stare pojačalo, a među njima ima, istina, pokušaja da se bude na nivou savremenosti, pa je u toj književnosti često i previše plagijatorskih mrvica i podražavanja, a mnogi novi pisci zahtjeve za oslobođenim duhom tumače kao dozvolu da pišu o intimnostima na "neprimjeren" način. Nametnute tržišne uslove ispunjavaju manirima estrade, od koje uče.
Na našim brojnim književnim manifestacijama više od decenije čuju se isti krici i povici, a nagrade zvučnih naziva dijele se kao što se pogužvane novčanice lijepe na čelo novokomponovane pjevačice pod raspetim šatorima naših uzvišenih osjećanja. Stvarno, gdje smo?

23.1.09

odgovor


To je, dakle, moj davni odgovor na aktuelna pitanja. Možda će i vama nešto ispasti iz džepa... A što se cvjetova tiče, sudbina svih je ista, bili oni metafore društvenih zbivanja ili pravi.

21.1.09

Ne radi se o režimu


Za ova proganjanja pjesama i drugih razmišljanja , već sam to, čini mi se, rekao, ne bih optuživao (što je uobičajeno) režim, iliti politički sistem. Svi sistemi se od toga brane kako znaju, možda je to kod nas samo pretjerano, kao i mnoge druge stvari, pa sam zato i pomenuo promajni Balkan. A znam, svuda je to slično. Svi sistemi se brane. A ono što im je nejasno, to im se čini i najopasnijim. Uostalom, u svim kulturama generacije koje dolaze smatraju se izgubljenim, iščašenim, promašenim. Samo u periodima velikih društvenih snova - zabluda moguće je osjećanje smisla, ali i to ne baš za sve, a i ono se od nemilosrdne istine brani nemislosrdno. Kako je Marks, na primjer, mogao da zna šta sve u njegovo ime radimo? Na teorijskom planu još se jadan za života ograđivao od "marksista". Zato sve ovo i ilustrujem ovim svojim davnim aforizmom na način kako je tada objavljen u "Ježu".

20.1.09

Prkos


Evo, dakle, te knjižice iz koje sam prepisao tu priču o prkosu, o inatu... Jer, to je u stvari jedino uz pomoć čega se na ovim balkanskim promajama može opstati. S poštenjem, iskrenošću, dobrotom, bogatstvom duha... nećete ovdje ni dugo ni daleko. Pa, premda je ono Jovanovo drvo palo tek kad su nestali oni koji su ga obarali, Jovan Pusti je još živ i još svira u blage večeri, jer još ga zadirkuju, još ovim ulicama dovikuju za ludim Jovanom Pustim.

A život ide i... prolazi.


19.1.09

...i kraj priče

To davno drvo granate su zatekle u ljetnoj igri i, premda su se bjesomučno zarivale u vazduh i zemlju, ono se ni pomaklo nije. Ostalo je indiferentno kao na mrazeve i oluje. I ni okretalo se nije za svojim djetinjim lišćem, koje su granate raznosile po sunčanoj svjetlosti. Jovan je osjetio svaki put kad je drvo bilo ranjeno i kad je više puta bilo upravo smrtno pogođeno. Ali ono je jednako stajalo, mirno pomičući i dalje tihu sjenu, iz koje se dizala prašina i dim. Izgleda da je to u dolini izazivalo još veći bijes i kao da su pucnji postajali glasniji i češći, a udarci tačniji i dublji. Ono je, ipak, stajalo. U smiraj dana, dok je još u njegovoj krošnji žuborilo zapadno sunce, topovi su se pružili u dugu kolonu i izvukli se iz doline. Kada su nestali iz vida, Jovan je zaneseno pogledao hrabro drvo djetinjstva i ono mu se u trenutku široko osmijehnulo svjetlošću koja mu se u granama gasila. Istog časa pod blagim povjetarcem, koji ga je drago dotakao po krošnji, srušilo se na ranjavu zaravan. U stvari, ono je već bilo odvojeno od rodnog brijega i bio je potreban još samo jedan pucanj, možda samo dah jedne od ražešćenih metalnih sivih zvijeri iz doline, ali Jovanu se više dopadala misao: "Nije htjelo pred njima da padne". I o tome on i danas, eto, svira na trgu u tople večeri.
I dobro je što se ljudi još skupljaju oko njega, što djeca bučno dovikuju za ludim Jovanom Pustim, jer, bojim se, kad jedne noći ostane sam i kad ga više ne budu ni vrijeđali ni primjećivali, pašće pravo licem i osmijehom na sred neke puste ulice.

18.1.09

nastavak priče

Da bi uvjerio okolinu u to da zaista tako i misli, da mu ništa nije značajno, čak ni mišljenje te okoline o njemu, a i sam sve više vjerujući u to, počeo je u tople večeri na trgu da svira na tankom žičanom instrumentu. Svira zaneseno, ne obraćajući pažnju na prisustvo ljudi koji ga poznaju i bez instrumenta. Njima je to u početku izgledalo sablažnjivo i bestidno, jer su znali da to govori pravi Jovan ono što zaista i misli i jer su primjećivali da nije osmijehnut dok svira, a kasnije su se na to privikli i sada se oni osmjehuju. To je posljednje i najveće bjekstvo Jovanovo.
Pošto ništa ne razumiju od svega onoga što im na ovaj način saopštava, jedne su ga noći znatiželjno upitali: "O čemu Jovan svira?" Pretpostavljajući nekog drugog Jovana, bolnijeg i osjetljivijeg od ovog iza kojeg se skriva, uputili su mu pitanje u trećem licu. Jovan to nije shvatio, ali je od takvog načina, na koji mu je pitanje bilo upućeno, osjetio mučninu i na pretpostavljeni napad isturio široki i bezazleni odbrambeni osmijeh. Nije im odgovorio, jer se više ničega nije baš toliko plašio da bi morao upotrijebiti i riječ, već tada je bio pobjegao isuviše daleko, nije bilo izgleda ni na najintimniji povratak.
A svira o drvetu. Od njega sam, dok je još bio sasvim malo osmijehnut, čuo tu priču.
Drvo je živjelo na sredini brijega i bilo je vrlo pitomo i tiho. Po zaravni na vrhu brijega nebo je po čitav dan vrtilo njegovu sjenu, punu ptica i lakog listanja. Duge zime probdjelo bi samo i crno, dostojanstveno indiferentno na mrazeve i oluje, a već s proljeća bi se razigralo, naivno, djetinje, dotičući brijeg širokom krošnjastom sjenom čas po jednoj, čas po drugoj strani. Bilo je to najljepše drvo Jovanovog djetinjstva. Kada su topovske cijevi stigle u dolinu, izabrale su za metu tog zelenog samotnika. Jovan je sa drugog brijega posmatrao neravnopravnu borbu, iz koje je, po njegovom mišljenju, drvo izašlo kao sjajan pobjednik.
(Nastavak i kraj u narednom broju)