19.2.09

aforizmi


Nakon ovih esejističkih napisa, koji ponekad i zamaraju, a prije novih, koji će takođe zamarati, napravićemo ovaj mali predah uz naše aforizme onako kako su objavljivani u Ježu. I tada, kao i sada, bilo je mnogo govora o stabilizaciji privrede, na šta se odnosi i jedan od naših gore navedenih aforizama. Drugi asocira na Zmajevu pjesmu Ciganin hvali svoga konja.
Usput, ovi aforzmi su tu objavljeni 29. januara 1971. godine.

18.2.09

"kultura" III

(nastavak)
Upotreba religije
Ovi kvazijezički aspekti proširuju se i na druge duhovne prostore, pa se isti tokovi "duhovne obnove" mogu pratiti i u literaturi, slikarstvu, muzici, nauci i nekim aspektima religije. Naravno, po želji elite koja tone.
U stvari, umjesto religije ovdje bi prikladniji bio izraz - njene upotrebe ili obredne kulture. Jer, bilo bi vrlo problematično ustvrditi da je za ovo kratko vrijeme "procvata" demokratije porasla religioznost ljudi i da je porastao broj onih koji vjeruju. To što se dešava u najintimnijim predjelima čovjekove duše teško je mjerljivo sociološkim instrumentima. Svjedoci smo činjenice da je nevjerovatno poraslo javno ispoljavanje religijske pripadnosti. Počelo je sa tri prsta, a nastavljeno televizijskim prenosima lomljenja slavskih kolača, javnim polaganjem zakletve na svete knjige, postavljanjem badnjaka uz vrata stanova, poznim krštenjima i sl. I u ovoj oblasti, kao i u jeziku, u pitanju su znaci prepoznavanja, lozinke za ulazak u društvo "posvećenih". Jer, i one hrastove grane, koje su po našim stubištima ukrašavale protekle praznike, nisu polagane na vatru, u čemu je religijski i simbolički smisao ovog obreda, nego su završile u kontejnerima za smeće. One su, dakle, tamo bile postavljene samo kao znak, kao lozinka.
I ovaj oblik duhovne obnove zajednički je svim religijskim taborima na isti način kao što je to slučaj sa obnovom u oblasti jezika i govora.
"Ispiranje mozga", završeno padom jednog totalitarizma, nastavlja se i danas na način usavršen modernom tehnologijom i elektronikom, pa umjesto neophodne istinske duhovne obnove, koja bi nas približila najvišim savremenim kulturnim vrijednostima, mi smo na poznatom istorijskom putu koji završava "padom u varvarstvo". Jedina preostala nada je da nam se t0 već desilo i da je vrijeme za ustajanje.
( Banjalučke novine, 29. decembar 1998)

17.2.09

"kultura" II

(nastavak)

Zaostalost ili sudbinska tragika


Ovaj put izvor žargonskog jezika, tih pouzdanih znakova autentičnosti, je prošlost i neukost. Tu, u prošlosti i neukosti, dakle, trebalo je prepoznati izgubljenu duhovnost, nacionalni identitet i utvrditi lozinke prepoznavanja u novim postkomunističkim utapanjima u velike društvene tokove otvorenog svijeta. Znak se mogao pronaći i u nekim nepravilnim jezičkim varijacijama, ukorijenjenim u prošlosti. Umjesto "svekoliki" dovoljno je reći "vaskoliki" i davna slučajna inverzija dobija vrijednost aktuelne lozinke. Tako govor postaje utočište nadolazećeg zla i predstavlja se kao spas naroda koji se našao na otvorenom moru bez kompasa i orijentacije. Krenuo je lako, bez razmišljanja, pošao je za izrazima koje je odnekud raspoznavao slabim pamćenjem. A vodiči su iz vremena starostavnih izvlačili stalno nove lozinke i puštali ih najčešće putem elektronskih medija, na koje se u horu odazivao narod, srljajući sve dublje za svojim vođama na duhovne stranputice, vjerujući da je na putu duhovne obnove. Čak smo bili došli i do obavezne ekavice, vještačke lozinke, koja, pokazalo se, nije bila dovoljno uvjerljiva.

Jezika kao argumenta posebnosti, "posvećenosti", pa samim tim i nacionalne isključivosti prihvatila su se i oba druga nacionalizma, od kojih se svaki identifikovao u suprotstavljanju ostalima, ali, vidjeli smo već, diktatori su saveznici i kad međusbno ratuju.
Tako se na čitavom zaraćenom prostoru u ovoj oblasti stvara ista Adornova situacija "... po želji elite koja tone, veliča se jeftinoća, srodno omladinskoj muzici, koja rado prati žargon i koja dopušta da je on prati. S jednakom revnošću istorijska zaostalost preliva se u osjećaj sudbinske tragike, kao nečega višeg, i to titra u nečujnoj identifikaciji arhaičnog i autentičnog..."
Doslovno - naša situacija. Ništa, dakle, novo u našim istorijskim sunovratima što nije u istoriji doživljeno i u nauci opisano.

(Nastaviće se, naravno)


16.2.09

"kultura"


To su, dakle, te Banjalučke novine, u kojima sam objavljivao napise o našim kulturnim posrtanjima. Ne znam šta je danas s tim novinama, mislim da više ne izlaze, a posrtanja su još u toku, pa ćemo u narednim postovima donijeti još jedan od tih napisa.


... Dok traje obnova


Nikako nije slučajno da je pitanje duhovne obnove na isti način postavljeno kod sva tri zavađena, zaraćena, "usrećena" konstitutivna naroda. A nije slučajno ni to što su odgovori svih strana identični. Jasno, u ime naroda odgovorili su njihovi "organi" (politike, vlasti, države, entiteti, crkve...). Narod je, kao obično, slušao i ponavljao. I premda su upravo te nacionalne oligarhije uporno radile na otkrivanju, stvaranju i sukobljavanju što je moguće većih razlika među narodima, kako bi ih uspješno poveli u međusobne krvave obračune, na sva pitanja, pa i na ovo, imaju potpuno iste odgovore. Ali, "ne smije nas zavarati to što agresivne budale svakakve gluposti i s mržnjom govore jedna protiv druge", jer "dva diktatora koji međusobno ratuju - saveznici su..."

Bože, taj Đerđ Konrad, kojeg citiramo, znao je čak i to što mi, evo, s mukom, vrlo krvavo i dugo učimo na vlastitom iskustvu.


Jezik kao sredstvo nerazumijevanja

Prvi odgovor na pitanje duhovne obnove, i to nikako slučajno, odnosio se na jezik. Jezik, ili govor, je sredstvo sporazumijevanja, ali i nerazumijevanja, predstavljanja, ali i lažnog, identifikacije, "žargon autentičnosti", kako bi rekao Teodor Adorno:

"Fašizam nije bio puka zavjera, mada je bio i to, on je proizašao iz snažne tendencije društvenog razvoja. govor mu je zajamčio utočište. U njemu se naviruće zlo očitavalo kao spas."

Adorno je imao u vidu Njemačku u prvoj polovini ovog vijeka, u kojoj se, po njemu, govorilo, a još više pisalo, "plemenito", "žargonom autentičnosti kao lozinkom društvesne izabranosti". Tu lekciju smo, očito, doslovno ponovili i to još činimo.

"Pomoz Bog!" Zar to nije dovoljna lozinka za otkrivanje nacionalne i političke pripadnosti? Žargonski oblici, koji se kod nas, nažalost, i formalno ozakonjuju pouzdani su znak autentičnosti. "Đe si, đenerale?" Sve je jasno - i ko si i protiv koga si i "đe si".

(Biće nastavljeno)

14.2.09

povratak II


Da, ovo je jedan od tih naših davnih aforizama objavljenih u Ježu, koji za tih proteklih trideset i više godina, nažalost, nije izgubio na aktuelnosti. Premda se i on odnosi na čovjeka i njegovu sudbinu, mi smo za danas obećali da ćemo se tom sudbinom baviti konkretnije. Pa, evo.

*

Čovjek je prirodna negativna pojava.

*

Koliko ljudi a nigdje čovjeka!

*

Svak se krije iza sebe.


13.2.09

povratak


Vratićemo se aforizmima nakon ove teške kiše, koja danima nije prestajala. A ako neko ne može sa ove strane nekadašnjeg Ježa da pročita ovaj naš aforizam, on glasi:

Pavda je na našoj stranputici.

A kad je o pravdi riječ, dodaćemo još jednu našu grešnu ondašnju, ali, bogami, i današnju dilemu:

Da li je istina u pravu?

A sutra ćemo se vrlo kratko (koliko on to zaslužuje) pozabaviti čovjekom.

12.2.09

kiša III

(nastavak)

***
Svjetlost obriši mokrom krpom
vrati lik svoj nebu
koje brižno bdi nad televizijskim antenama
i bunarima provincijskim
***
Otresam se u keramičku urnu
i kucam svoje izgubljeno vrijeme
dok kisne prostor izvan sna
***
Dolje na svetom trotoaru
uz lokvu iz koje mačka liže svoj
nedostižni crni lik
polažem glavu suvih otpadaka
dok mi još traje svjetlost
vraćam ti izobličenu sliku
kojom me ciklično
svakih 360 najuspjelijih poraza
opisuje tvoja sjena
na ovom slučajnom mjestu
po strogim zakonima sitnih iluzija
bezutješno uvjerenog
u princip nevjerovatnoće
Surova prinudo smisla
***
Nakon kiše koja danima nije prestajala
(tako je počinjao roman
i tako svaki put počinje
u svijesti na kojoj se već providi
crna poleđina)
lokva sunca