21.12.08

kritike

(Foto: V. Vejzović)
Htio bih, dragi prijatelji, da vam se ovdje kao pisac i neposrednije predstavim, ali da ne govorim sam o sebi, jer to bi moglo da bude i vrlo neukusno, a malo je onih koji bi nešto konkretnije i više mogli reći. Nisam član nikakvih umjetničkih udruženja. Nekada sam, istina, bio član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, ali me tamo, čini mi se, više nema. A možda nema ni tog Udruženja, možda je ovo Društvo neko sasvim novo, koje nema veze sa onim Udruženjem. Ne znam. Jer, da ima veze, ja bih tu svakako bio, ne vjerujem da bi me neko tek tako, ne pitajući me, izbrisao. Ne znam zašto me nema ni u Udrduženju u Republici Srpskoj. Nedavno je objavljena obimna monografija pjesnika ovog entiteta Nasukani na list lirike, sa ambicijom da bude sveobuhvatna, ali ni tu me nema. A dobro znam da je bar jedan od dva atora te knjige bio vrlo dobro upućen u moje pjesničko stvaralaštvo. Nije baš jednostavno pisati i objavljivati za apstraktnog čitaoca. A, možda je i to, kao i prethodno navedeno, povoljnija situacija. A što se ozbiljne književne kritike tiče, nje gotovo da i nema. A možda je i to bolje. Ipak, prikupio sam neke (naravno, pozitivne) kritike na neka moja djela i objavio ih ovdje u komentarima na ovaj post. Dakle, pogledajte komentare!

1 komentar:

  1. IZ KRITIKA, RECENZIJA I PRIKAZA

    POEMA PJESMA O SPASENJU – JEDNO CIJELO ISLIKANO PLATNO
    (Iz recenzije)
    Poema Pavla Stani{i}a “Pjesma o spasenju” zasićena je intimnim osjećanjima o nikad uhvatljivoj i do kraja doživljenoj ljubavnoj sreći; ljubav je naša ljudska pustolovina, put ka njoj nije ni na nebu ni na zemlji, nego u nama samima – a taj put u nama samima najduži je i nikad izvjestan: izvjesno je samo to da odla-zimo... Stanišićeva poema nije verbalni izvještaj o nedoživljenoj ljubavi, o čežnji za njom i bolu zbog nje, nego jedno cijelo islikano platno – na kojem se odvijaju intimne duševne scene bića koje hoće ljubav i prepreka na putu da je ostvari.
    Pošto se radi o sentimentu – kad se gube razum i stvarnost – u ovoj se poeziji osjećaj i fraza uzdižu gotovo u irealno i ona više kao i da nije motiv samo o ljubavi, nego uopšte o čovjeku.
    Poema je u vezanom stihu, u formi danas dosta rijetkoj, ali ta vezanost nije suzila polje misli ni sputavala emociju pjesnika, što postižu samo dobri majstori rime i ritma.
    Više je nego izvjesno da će čitaoci ovih stihova naći poeziju za sebe, i ovo djelo, koje obimom nije veliko, čitati i ponovo mu se vraćati.

    Sarajevo, 1985.
    Ćamil Sijarić

    *
    PITAJU]I ODGOVORI
    (Iz recenzije)
    Knjigu pjesma VEČERNJA NAČELA Pavla Stanišića moguće je čitati preko u mottu istaknute Gombrovićeve formulacije “moja forma je moja samoća”, moguće je shvatiti kao dosljednu raščlambu samoće čovjeka kao pojedinca u svijetu pojedinačnog, i kao svečovjeka u samotnosti svesvijeta koji se, kao i sve veliko, u malom odražava u svojoj potpuno tragičnoj dohvatljivosti svakodnevno pojavnog. Samoća na taj način postaje okupljalište svih drugih egzistencijalnih joj izotopa, pa se Stanišić tako svojim “načelima” pridružuje onom glasu poezije koja od ekspresionizma, svojom krikovitošću, preskače predjele metafora u utrci za smislom što je potkraj ovog našeg milenijuma jednako tako izmicljiv kao i u samo praskozorje “svevišnjeg neznanja”.
    ...
    Knjizi VEČERNJA NAČELA prethodi Pjesma o spasenju , poema sva naslonjena na čvrstu kičmu deseterca i narodne leksike, na Njegoša i gnomičnost njegovih bardovskih pravorijeka. Stoga treba shvatiti da je spasenje u tradiciji koja je u riječi pohranila sva znanja zaboravljenog jezika kojemu smo samo sredstvo protoka (“Ni kraj / ni početak nisu mi u moći / prebrzi su zaboravi...”).
    ...
    Stanišić je pjesnik egzistencijalnog osjećaja praznine koju, povremeno, ispunjava intarzijama povijesnog ili odbljescima ljepote što također prolazi (“stari ulica kojom je prošla”). U hermetičkim sklopovima svojih sintagmi, u klaustrofobičnosti svojih riječi traži on sigurnost, oslonac u njihovu ponavljanju (“ponavljanje je mater”), kao protulijek protiv zaborava, kao “alibi za jutra prije rođenja”, stoga se svemir pretvara u “kupaonicu očišćenja”: “mjesec je tu samo da podsjeti / usput izliva keramičke pločice”.
    Knjigom VEČERNJA NAČELA Pavle Stanišić svrstava se u red pjesnika egzistencijalne zapitanosti. Odgovor na nju pjesme su ove zbirke, strogo osobni pitajući odgovori.
    Dubrovnik, 1987.
    Luko Paljetak


    *
    ALFA I OMEGA EVROPSKE POEZIJE

    NEMOĆ PODIŽE RIJEČI
    Pavle Stanišić: “Večernja načela”, Književni klub “Ivo Andrić”, Doboj, 1987.

    I ako knjiga pjesama “Večernja načela” dolazi iz Doboja, u izdanju Književnog kluba “Ivo Andrić”, raduje njena pojava, jer pokazuje i dokazuje da sve istinski poetski vrijedno ne nastaje u tzv. centru i da se sve poetski značajno ne štampa u velikim i malim izdavačkim kućama. “Večernja načela” iznena|uju modernom poetikom, jezgrovitim smislom poetskog, disonantnog egzistencijalnog značenja koje u modernim evropskim poetskim tokovima predstavlja alfu i omegu poetskog pjeva.
    Pavle Stanišić snažno osjeća disonancu, nosi je u krvi, ne pristaje da bude broj, nijemo ljudsko biće koje se vrti u krug, u smogu civilizacije, u besmislenim kretnjama, nevidljivim događajima koji ruše ljudsko biće, htijući da osmisli svoju vrtnju, da zatvori svoj “ljudski krug kredom”, da ga iskaže i dorekne a ne da bude ugušen u strahovima i nasrtajima na ljudsko sila mraka, bezna|a, očajanja.
    Ovaj pjesnik izgubljene nade vjeruje u pjesmu kojoj se obraća kao smislu, kao ljudskoj suštini koja jedino ima pravo da čovjeku sudi i bude njegov svjedok. On ne poseže za ovještalim poetskim sredstvima, za lažnim konstrukcijama pjesnikove moći ili nemoći, svjestan egzistencijalnog rasapa, gubitka nade, povjerenja u rijeć, u sve što je kao lažna predstava na estetskoj pozornici stoljećima stvarano da bi čovjeka prepustilo njemu samom, njegovoj uzaludnosti unutar koje se doriče ili antejski veže za zemlju iz koje, ipak, crpi nadu, vjeru, budućnost. Stanišić je svoj bodlerovski skepticizam baštinio možda i iz literature, ali ona nije ostavila tako razoran trag po njegov pjev, jer je prozreo svoj glas, našao svoju intimnu disonantnost, prepoznao svoj okoliš, dorekao svoj jezik, sveo ga na hladnu i objektivnu datost, na ono što ga iz njega samog odvodi u predjele gdje je poetsko na svome.
    Stanišić je kao pjesnik lišen iluzija i lažnopoetske baštine. On se kreće putem svoje ideje, svog ljudskog govora. Nalazeći se na svakodnevnim mjestima, u trenucima banalnih asocijacija, on iz svega crpi snagu da kroz pjesmu oslika vrijeme, vlastitost, ljudskost koja je sve više ugrožena; on se ne uljuljkuje praznom retorikom niti zavarava iluzornom liričnošću, već temeljno razglobljuje disonancu, osjeća je kao moru, kao jedini istinit pjev savremenog čovjeka.
    Dž. Alić
    (“Oslobođenje”, Sarajevo, 9. dec. 1987)
    *
    UZLET I POETIČNOST BAJKE
    INFORMATOR KNJIŽEVNOG KRITIČARA
    Pavle Stanišić: PAHULJICE I LUDACI
    Čitaocu je teško odrediti bitne karakteristike Stanišićeve proze. Ona je jedna vrsta kombinacije činjeničnog i izmišljenog, poetskog i poetiziranog, stvarnog i literariziranog. Čas ima karakteristike opore ratne stvarnosti, sa dramskim elementima i psihološkim nabojem, što se prelama kroz sjećanje preživjelog, čas uzlet i poetičnost bajke, a čas je na nivou lirskog zapisa, koji nema većih pretenzija i čije se košmarne slike teško povezuju u logičan narativni tok. To je proza kojoj je, na jednoj strani, osnovni motiv smrt, na drugoj neostvarena ljubav, koju čovjek prihvaća kao jedini izlaz iz samoće, straha, oslobađajući se mučnih slika rata, ponesenih u djetinjstvu, i svakog drugog zla i tjeskobe. U tom smislu karakteristična je Stanišićeva rečenica: “Svi ljudi dolaze iz djetinjstva” iz njegove naslovne priče “Pahuljice i ludaci”...

    Mirko MARJANOVIĆ
    (“ŽIVOT”, Sarajevo, br. 4/1981)
    *
    NIVO NAJBOLJE SAVREMENE LITERATURE
    KNJIGA “PLAVI PUTEVI” PAVLA STANIŠIĆA U IZDANJU ZADUŽBINE PETAR KOČIĆ BANJA LUKA – BEOGRAD
    SVIRAČ SA DRUMA
    ... Ove priče nikako nisu hronika istorijskih, ili bilo kakvih stvarnih događaja, one su hronika čovjekovih saznanja o njegovim vječnim nezaobilaznim temama. Stvarni, istorijski događaji samo su nužan dekor generalne probe predstave koja pred publikom nikada neće biti izvedena, koja je čista umjetnost poput one u priči “Zavjesa koja se podići neće”.
    Mnogim fabulama, a i formom, posebno formom kratke priče, “Plavi putevi” Pavla Stanišića liće na jednostavnu, “pitku” literaturu i tako se čak mogu shvatiti, ali samo do one granice koju predstavlja neobična, ponekad čak i izuzetno slobodna ili zajedljiva, a ponekad i duhovita, simbolika fabule i vrlo moderan, nov i izuzetno slobodan pripovjedački postupak.
    Tu su mnoge lirsko-spoznajne ispovijesti, saopštene u prvom licu radi uvjerljivosti, koja je potpuno ostvarena, tu su retrospektivne priče asocijacija dok se dešava presudna centralna radnja, u svakom slučaju - čitava lepeza vrlo modernih književnih postupaka, koji doprinose da ove priče sasvim uspješno korespondiraju sa ostvarenjima najbolje savremene literature.
    Bogatstvom likova i motiva, kao i izražajnom kreativnošću autora, “Plavi putevi” obogaćuju našu stvarnost, ali, prije svega, bogatom čine našu kulturu, književnost posebno.
    Nikola Vukolić
    (“Glas Srpske”, Banja Luka, 11/12. mart 2006.)
    *
    RAZGOVOR SA AUTOROM PRIČE
    SAM MEĐU GLASOVIMA
    Pavle Stanišić: “Čovjek i danas živi dok sanjari i dok se sjeća...”
    ... Razgovarali smo sa autorom priče “Kraj utakmice” u Travniku, upravo poslije uručivanja nagrada, pod utiskom riječi koje su neposredno prije toga izgovorili Gustav Krklec i Ćamil Sijarić o Ivi Andriću, konkursu “Oslobođenja” i kratkoj priči, tom svojevrsnom istovremeno i literarnom i novinskom izrazu.
    - U ovoj atmosferi nemoguće je ne povjerovati u ljepšu sudbinu knjige i pisane riječi, u istinsko izvršavanje oporuke našeg nobelovca – rekao nam je Pavle Stanišić. – Posebno je prijatno čuti sve one epitete upućene kratkoj prići. Neki u svijetu ovoj formi danas proriću sudbinu soneta koji nestaje. Kod nas je u to nemoguće vjerovati upravo zbog naše veoma bogate i vrijedne pripovijedačke tradicije, a naročito je u to nemoguće povjerovati danas i ovdje, u Travniku. Znaćajnu ulogu u tome svakako ima i konkurs “Oslobođenja” , a ovdje naročito imponuje ovaj veoma eminentni skup, koji se održava u čast čovjekove misli i duha.
    Pavle Stanišić, urednik Radio-Doboja, pokretać i organizator tradicionalne dobojske kulturne manifestacije “Aprilski kulturni mozaik” i do sada je ućestvovao na konkursima “Oslobođenja”-
    - Na tri posljednja konkursa – rekao nam je – moje priče su bile otkupljene, a isto tako i na tri posljednja konkursa “Politike”...
    Gdje su i koji su izvori Stanišićevog literarnog stvaranja i inspiracije?
    - Na svečanosti povodom uručivanja Nobelove nagrade Ivo Andrić je rekao da književnik i njegovo djelo ne služe ničemu ako na jedan ili drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti. Mislim da je osnovna motivacija literarnog stvaranja služenje ovim visokim vrijednostima, a osnovni predmet - čovjek, jedino biće tragićno, ili, može biti, srećno, svjesno svoje sudbine. Dakle, mislim da je taj osnovni sudbinski odnos čovjekovog bića i njegove svijesti i inače predmet literature. Tu su, svakako, i brojna i vjećna etička pitanja. I ovoj mojoj nagrađenoj priči nije prethodila nikakva konkretna inspiracija, ili, bolje rečeno, ona je inspirisana brojnim konkretnim doga|ajima i jednim najopštijim iskustvom. Čovjek i danas živi dok sanjari i dok se sje}a. Čovjek može i na taj način da bude vrlo živ. A onda, kad mu se sruši i to njegovo sunčano poslijepodne, ostaje ogoljen, sam, izložen glasovima što stižu sa fudbalskog igrališta i automobilskim sirenama. I to je onda – kraj utakmice. To sam pokušao da ispričam u ovoj priči. O tome stalno pišem. I o onim etičkim pitanjima koja sam pomenuo, o vječnim moralnim dilemama.
    - Vječnim?
    - Nedavno sam u jednom srednjevjekovnom životopisu pročitao vrlo savremen čovjekov monolog: “... bivajući ubog dobrim djelima, a bogat strastima, pun srama, lišen smjelosti prema Bogu, osuđeni od Boga, oplakani od anđela, bivajući na smijeh bijesovima, obličavan od svoje savjesti, posramljen svojim zlim djelima”. Zapamtio sam taj monolog jer sam ga bezbroj puta pročitao, ali ne slućajno, vjerujte, svakodnevno se, takođe ne slučajno, preslišavam...
    E. D.
    (“Oslobođenje”, Sarajevo, 6. septembar 1975)


    *
    PJEVATI I BITI
    ili
    SAMOĆA KAO FORMA
    (Nad Preživjelim riječima Pavla Stanišića)
    Prethodne dvije zbirke pjesama Pavla Stanišića (Crkvice, Boka, 1936) Večernja načela (1987) i Evropa za uspomenu (2007) imaju sličnu, gotovo istovjetnu arhitektoniku i vanjski kompozicioni sklop: u obje pomenute zbirke uvode nas pregnantni eseji o par dobro odabranih opštih mjesta o upitnosti društvenog važenja i uloge poezije na kraju drugog i početku trećeg milenijuma; obje zbirke sačinjene su od polifonih i polimorfnih, slobodnim stihom ispisanih ciklusa pjesama.
    Ne mora se biti onaj koji svoju idealnotipsku strategiju čitanja gradi na Malarmeovoj ideji “Knjige”, dovoljno je, naprosto, biti skloniji koherentnim knjigama poezije nego razuđenim zbirkama pjesama da bi se, već u drugom čitanju, u prve dvije Stanišićeve zbirke jasno razaznale barem tri knjige sročnije posloženih pjesama i tako izdvojio i utoliko iskristalisao jedan esencijalni glas, jedan autentičan pjesnićki rukopis, jedan razrađen i dosljedan pjesnički postupak, jedinstvena i prepoznatljiva, odmjerena intonacija, jedan gotov pjesnik. Sa rukopisom knjige poezije Preživjele rijeći pred nama se takav pjesnik i pojavio.
    Rasterećen esejiziranja, narativnosti, autoironije, nabrajanja, sporadičnog humora, tradicionalističkog anahronog vokabulara, poetskih opštosti, disonantnog sa modernim pjesničkim postupkom, rasterećen dosjetki koje računaju na socijalnu akustiku, ovaj rukopis tek omogućuje sklapanje hermeneutičkog kretanja od dijela ka cjelini i obrnuto, i čitanje Stanišićeve poezije kao genealogije jednog samosvojnog pjesničkog glasa, njegovog rađanja, osamostaljivanja i osamljivanja na putu od Pjesme o spasenju ka spasenju pjesmom.
    Mada generacijski pripada “drugoj moderni” (tom najtrajnijem, najraznovrsnijem i najplodotvornijem pjesničkom iskustvu u srpskoj poezijii, živom i djelatnom i danas, uporedo sa neosimbolizmom, lirikom, verizmom, postmodernizmom, čiji su začetnici Popa i Pavlović, a nastavljači manje-više Stanišićevi ispisnici (od 1931 – 1937), Ivan V. Lalić, Branko Miljković, Jovan Hristić, Borislav Radović, Vuk Krnjević, Vito Marković, Ljubomir Simović, Velimir Lukić, Milovan Danojlić, Pavle Stanišić se javlja tek krajem osamdesetih (kada su pomenuti autori već uveliko zaokružili svoje pjesničke opuse), neposredno uoči tektonskog istorijskog i društvenog preloma čije su se najbolnije naprsline i lomovi i najdublje pukotine zbili na podrućju na kome se govori našim jezikom. Mada diskretan, a najčešće aluzivan, Pavle Stanišić je neskriveni lirski svjedok toga zakrvavljenog vremena i tla koje još podrhtava. Pasivno rezistentan i utoliko subverzivan prema vladajućim, u kratkom vremenu i stubokom i naglavce okrenutim dominantnim diskursima, svjestan da su ideologije samo ne-verbalni nusprodukti jednog dubljeg udesa, Stanišić vlastito po-etičko ubjeđenje formira u opreci spram bešćutnih i bezumnih demo-krateinskih diktata i zahtjeva vremena koje sve teže razlikuje zabavu i kulturu. Erudicijom i iskustvom osviješten da mi “današnji” upravo prisustvujemo nedvosmislenom okončavanju velikih projekata prosvjetiteljstva, on bez iluzija i humanističkog entuzijazma pjeva o gubljenju posljednjih čovjekovih pouzdanih oslonaca i njegovoj zbiljskoj meta-fizičkoj usamljenosti u svjetskoj stvarnosti koja sama sobom objelodanjuje zasnovanost naših arhetipskih strahova. Stanišić je pjesnik iskušavanja egzistencije, pjesnik granićnih situacija hajdegerijanskih egzistencijalija. Njegova pjesma ne nastaje u insomniji od poetićkih i poetskih, versifikacijskih, nego od egzistencijalnih nedoumica. Stanišić pjesmu ne gradi u eskapističkoj “slobodi” fikcije niti na “nužnosti” utilitarnih navika koje bi da nam se podmetnu i nametnu kao jedine realnosti, on svoje pjesme gradi na zbilji, na živim slikama egzistencije i esencije, na njihovom jedinstvu, realnosti koju tek valja otkriti, a koja mu se ponekad pomoli u pjesmi kao “vječita sadašnjost”, “rijeka koja miruje, dok mi prolazimo”. On je, kako recenzirajući Večernja načela veli Luko Paljetak, “pjesnik rasapa” i zato mu je blizak ekspresionizam i nadrealnost slobodno lebdećih slika. Pjesma je forma sabiranja i pamćenja tih oslobođenih slika. Poezija je forma njihove slobode.
    Stanišićeva pjesma ne počiva na jezičkoj i imaginativnoj prodornosti i probojnosti, ne rasipa se metaforama, ne poseže za oneobičavanjem sintakse, na držanju ćitaočeve pažnje na stihotvoraćkoj vještini. U najboljim pjesmama ona počiva na semantičkoj prozirnosti, na osobini znaka da ne skreće pažnju na sebe nego na označeno. Ali, prije svega, ona počiva na istinskoj pjesničkoj vještini, na Stanišićevom umijeću da se prizori “in situ” blagim pomacima neosjetno prevedu u lirske esencije i obrnuto, da se lirske esencije prevedu u prizore “in situ”. Mimesis se tu otkriva kao praodnos u kome se ne zbiva podražavanje života nego njegovo preobražavanje.
    Neke ranije Stanišićeve pjesme živjele su na poentiranju; sada pjesnik ponire u poentu, traga za izrazom koji bi u isto vrijeme bio i pamćenje i oslobađanje, i izvlači na svjetlo ono {to ne može biti prevedeno ni u jedan drugi diskurs, niti citirano, već samo u cijelosti preneseno iz jedne bjeline u drugu. To je poezija. Ona nije samo glas iz tišine nego i glas upućen u tišinu kao esencijalnu antropološku potrebu.
    Mada još poneki ton zazvuči kao kašnjenje za originalnim izvorima zvuka (poljska poezija druge polovine dvadesetog stoljeća, Kavafi, Rico), i mada ponekad ostane na prvim, bržim rješenjima, Pavle Stanišić je ovom knjigom svoju poeziju izveo na vlastiti, književno relevantan put. Na tom putu treba mu mnogo više povjerenja u ulogu svoga “zvučnog ja” u shvatanju i tvorenju pjesme.
    Stanišićeva autorefleksivnost prenijela se u autorefleksivnost i autoreferencijalnost lirskog subjekta. On iskušava ono bitno moderne poezije – to da “ne postoji drugi predmet za liriku nego što je to sam pjesnik”, kao što je svojevremeno, među ostalim, rekao i smrtno ozbiljni Gotfrid Ben. Ostaje još da autorefleksivnost i autoreferencijalnost lirskog subjekta preraste u autorefleksivnost i autoreferencijalnost pjesme same. Ali to bi već značilo krenuti najtežim, najneizvjesnijim putem, putem čiste poezije. Na tom putu pjesma se otkriva kao magijski obred spasavanja od zaborava onoga što se mo`da nije ni upamtilo, što se možda nije ni dogodilo. Poezija je jedini oblik pamćenja, spasavanja od zaborava koji je te ne-mogućnosti svjestan a koji nad time ne oćajava; nad time što je čovjekova sudbina.
    Danas kada su na našoj pjesničkoj sceni (sceni na{eg jezika, dakle) sve moguće poetike i svi mogući i nemogući pjesnički postupci Pavle Stanišić istrajava na povjerenju u “metodu vlastite kože” i proživljenje kao najdublje rodno mjesto i najvišu mjeru poezije. Upitan jednom “zašto pišete (poeziju)”, Sen-Džon Pers je, znajući da bi na to beskrajno stupidno a ipak suštinsko pitanje pjesnikov odgovor morao biti najkraći, uzvratio: “Da bi se živjelo bolje”. Samo tako je i mogao odgovoriti pjesnik koji se zavjetovao da će dopustiti sebi da piše poeziju samo onda kada je raspoložen i raspoloživ za slavu i pohvalu životu i svijetu. Stanišić nije takav pjesnik. Na isto pitanje on bi možda odgovorio: “Da bih samoću, koja je moja forma, doveo do rijeći”, a pošto bi tek to zahtijevalo odgovor, možda bi dodao: “Jer je to način na koji živim”.
    Nje li upravo to ono na što smijera ona presokratovska riječ, a koja glasi: “to gar auto poienin esti esti te kai einai”. Nije li ta riječ, izrečena u praskozorje zapadnoevropske civilizacije, tek danas, na njenom zalasku, mudrija no ikad? Ne govori li nam ona kakva poezija ima biti nakon postmoderne; poezija koja jeste zanat u izumiranju, ali, istovremeno, (mada se tako na prvi pogled ne čini) i jedini zanat koji nikada neće izumrijeti.
    Među ne baš mnogobrojnim u masi onih koji se tim zanatom bave, Pavlu Stanišiću je isto pjevati i biti. On to na jedini mogući način svojom poezijom, dakle, i pokazuje – epistolarno, tonom oporuke.
    I last but a not a least, Pavle Stanišić je ovom knjigom, tiho i nenametljivo, kako i priliči, modernim pjesničkim glasom (za kojim naša kulturna sredina vapi a da toga nije ni svjesna) zauzeo markantno mjesto u našoj savremenoj poeziji, ono mjesto koje se nikakvim obmanama provincijalnog estradizma ne može nekome dati, niti nekome dugotrajno uzeti.
    Značenja, Doboj, septembar 2008.
    Milan Garić

    OdgovoriIzbriši