Nakon Štengerove smrti 2007. godine, odlazak Jozefine Dautbegović je još jedan tragični razlog za sjećanje na dobojske osamdesete godine prošlog vijeka. Kao da se definitivno ruši još jedan veliki dobojski san. Tako surovo završava se zanos s kojim je grupa pisaca, okupljena oko dobojske Biblioteke, Književnog kluba "Ivo Anddrić" i časopisa Značenja krenula u nova, duboko osmišljena, produhovljena istraživanja jezika i smisla, otvarajući čovjekovom duhu nove izražajne prostore, obogaćujući život novim trajnim vrijednostima. Novi izraz "dobojskog književnog kruga" često je mukotrpno krčio puteve novog u tadašnjoj bosanskohercegovačkoj literaturi. Stizao je iz dobojske biblioteke Druga svjetlost knjigama Željka Štengera, Jozefine Dautbegović, Fauste Šahović, Milorada Božičkovića, Jasmina Mehičića...
Ali, rat je došao. I kao da je granata pala upravo u taj dobojski književni krug. Pisce je raznijela po svijetu. Ali, oni su u novim sredinama nastavili da ostvaruju svoj dobojski zanos. Štenger je sve do smrti objavljivao u Matici hrvatskoj, Fausta je nedavno na švedskom objavila izuzetno zapažen roman, a Jozefina je u Zagrebu postala najvećom savremenom hrvatskom književnicom. Upoređivali su je sa Vesnom Parun, a njenu pjesmu Domovina u koferu smatrali su trajnom vrijednošću hrvatske književnosti. Takve ocjene čule su se i na komemoraciji u Zagrebu, kojom je ispraćena.
Nema, dakle, više Književnog kluba "Ivo Andrić", biblioteke Druga svjetlost, ni onog dobojskog časopisa koji je modernim duhom i jezikom ispunjavao veliki kulturni prostor od Save do Sarajeva. Nema ni Jozefine. Ostale su njene misli, njene riječi i duboki tragovi koje je ostavila u hrvatskoj, ali i u dobojskoj kulturi. A Jozefininu sliku, koja slijedi, dobio sam ovim povodom od Fauste iz Švedske.
Doviđenja, Jozefina.
Mislila sam napisati komentar i svaki put bih odustala kada bih pocela sa "Jozefina je bila.." - ovaj glagol staviti u proslo vrijeme nije lako, prsti zapinju na tipkama, mozak se zablokira i misao prekida. Jozefina jeste i ostaje, setajuci ulicama i smisljajuci nove stihove pod bijelim suncobranom. Ona je sama slika svoje poezije, romanticna kao slavonska cipka izvezena na grubom platnu tezackom ali takodje i otmjena kao brizno njegovana basta skromnih bosanskih pejzaza, u neposrednosti i jednostavnosti svog izraza i eleganciji poruka.
OdgovoriIzbrišiNeka je sretna i spokojna medju andjelima!