Plavi putevi

Ni glasa, ni koraka ljudskog u glavnoj ulici na prostranom vjekovskom jutru. Sam Julije Cezar, profesor zloslutne prošlosti, sa brezovom metlom u rukama, prerano osijedio, mršav i tužan. Pažljivo skuplja nebeske zrake, prašinu i smeće, zahvalan nekolicini svojih prijatelja što mu nisu dodijelili tragičniju ulogu u sada samo njihovom Vjekovu. Mnogi njegovi sunarodnici, mislio je, kopaju rovove po brdima na samoj liniji fronta, a on, eto, čisti ulicu.

      Otkako se rat proširio i na Vjekovo i vlast i ovdje preuzeli očajni i nemilosrdni, njega kao da su mimoilazile nesreće, kojima su drugi svakodnevno izloženi. Istina, moglo se desiti da i njega tu pronađe krhotina od kakve granate, koje su sve češće dolijetale u grad, ali to se moglo desiti samo slučajno, jer niko nije gađao baš njega. U sasvim drukčijem položaju su bili kopači rovova, od kojih se mnogi odavno još ne vraćaju s posla.

Uostalom, došlo je vrijeme  velikog spremanja.

U to je bio čvrsto uvjeren. I nije čudo, mislio je, što  su baš njemu,  koji je  godinama brižljivo skupljao stare predmete i zapise, otpatke koje su ostavljali prošli ljudi, dodijelili brezovu metlu. Treba konačno raspraviti sa svim što je zauvijek prošlo vjekovskim ulicama. I svoja sjećanja, i svoje nade, i svoje zablude, i sebe samog treba jednom smesti s te prljave ulice, po kojoj je, sad mu se činilo, vjekovima bauljao.

Iz jedne nedaleke tame pred njegov pogled nenadno je isplovila prilika njegove zbunjene učenice iz lijepih dana. Nije ni primijetio kada se tama na tom mjestu pomjerila, samo je u trenu shvatio da je to ona i da plovi prema njemu sa neurednom crnom kosom nad tamnim, širom otvorenim pogledom.

Proljećno nebo je raskošnim svitanjem nemarno dotaklo trotoar kod samoposluge. Kao da je bljesnulo sjećanje. Treba raščistiti sa svim, pomislio je i taj nerazumni sjaj brezovom metlom raznio po asfaltu zajedno sa prašinom, komadima stakla, praznim kutijama od cigareta i opušcima. Smeo je na gomilu razbacane papire, među kojima je prepoznao istrgnut list iz udžbenika, iz kojeg je djecu učio  o nekom prošlom ludilu naroda, koje se i sada ponovo objavljuje. Prikupio ga je sa ostalim smećem na  široku lopatu, koju je  polako istresao u kolica. Zora je crvenom svjetlošću obasjala oblak i opustjeli grad je nestvarno zalebdio u polutami. Nigdje nebo  ne blista tako  kao nad ruševinama, sjetio se.

Poznati pogled mu se toliko približio da ga je osjećao po koži i u duši. Tako ga je gledala onog slabašnog proljećnog jutra iz posljednje klupe. Samo što je bio završio sa zapisivanjem imena onih učenika koji ne prisustvuju času kad je ustala i iznenadila ga nesigurnim glasom: "Molim vas, zapišite i mene." Brzo je prikupljala svoje knjige, riješena da odmah izađe i ode ko zna gdje, ali, svakako, daleko, što je moguće dalje. "S tobom se nešto dešava", rekao je, "nešto što se dešava sa mnogim mladim, dobrim i pametnim ljudima.

To je vrlo teško i neobično lijepo. Potpuno te razumijem. Možeš slobodno da ideš, ali, vjeruj mi, iskreno bih volio da ostaneš." Ni sama nije znala zašto je rekla: "Hvala" i ostala.

To je bio taj širom otvoreni pogled, i glas je bio isti, drhtav i nesiguran.

"Oprostite mi, profesore, što sam uzbuđena. Umorna sam, tek sam doputovala."

"Odakle si doputovala?"

"Pa, iz Vjekova", odgovorila je kao da se to podrazumijeva.

"Iz Vjekova?"

"Da. Iz Vjekova."

Iz Vjekova u Vjekovo? Kako je to neobično?

"S tobom se nešto dešava..."

       "O! Sjećam se! Kako da ne. Nešto što se dešava sa mnogim mladim, dobrim i pametnim. Ništa se sa mnom ne dešava, profesore. Ovaj put, baš ništa. Tražim samo plave puteve. Kažu da postoje plavi putevi kojima se negdje može stići."

Plavi putevi. Putevi kojima može da se prelazi iz jednih u druge zaraćene krajeve, putevi spasa koje čuvaju vojnici sa plavim šljemovima. Profesor u to nije vjerovao. To su samo plavi snovi, puste nade, svi putevi su porušeni, a plavi ne postoje.

        "Mislim da bi trebalo da idem prema svjetlosti. Šta vi mislite, profesore?"

Nije htio da joj poruši i nadu.

"Ne znam, vjeruj mi, ja čistim samo ovu ulicu. Ipak, volio bih da ostaneš..."

"Znam. To sam već jednom čula, ali ovaj put ne mogu", rekla je i otrčala prema suncu.

Lopatu i metlu ubacio je u kolica i zaškripao   metalnim točkom po asfaltu - sve što je još mogao da  kaže prije  nego što je začuo snažnu eksploziju iz pravca u kojem je nestala.

Treba raščistiti sa svim zabludama, svim nadama, na tim plavim putevima se najviše strada, mislio je profesor Cezar, a škripa njegovih kolica zazvučala je kao isprekidani, piskutavi jecaj, kao  tamni prijeteći glas, kao vapaj. U trenucima u njoj se javljala neka stara zaboravljena melodija, podrhtavla je čitavom naseobinom, slivala se niz zidove i drveće, odbijala od praznih izloga, ispunjavala jutarnju svježinu i oblake, koji su se počeli okupljati oko Vjekova. Vjetar je raznosio po zabitima, cijukala je, fijukala, molila, snebivala se, cerekala, vapila... jednolično, onako kako je oštećenim asfaltom kotrljao svoj točak profesor istorije. Onda se začuo orkestar koji je svirao na maturskoj večeri, na kojoj je i on bio slavljenik, svršeni gimnazijalac, kojem će, dok prođe noć, granuti vječni dan. Bio je to novi valcer, dolepršao iz samo naslućivanih prekomorskih večeri, a on je pod blještavim svjetlom velike dvorane novog vjekovskog hotela plesao sa svojom profesoricom ruskog, francuskog, muzike, slikanja... gospođom Klavdijom, koja je nekim putevima ipak uspjela dotle da dođe da bi mu šaputala o nekim neponovljivim sevastopoljskim zabavama, dok je on kradom po tamnim uglovima tražio neki  tek naslućeni pogled.

Počeo je da duva jak vjetar sa sjevera i ugasila se jutarnja svjetlost nad Vjekovom. Podigao je jedan teški kamen i s naporom ga ubacio u kolica. U istom trenu ponovo se začula eksplozija, najjača od svih ranijih. Nije osjetio bol nego samo jak udarac u čelo. Snažan potres uzdrmao je svitanje, a ispred njega se otvorio širok i blještav plavi put.