Ivicom sunčanog jesenjeg dana zađoh u davne ulice. Lišće je već prolijetalo ispred pogleda. Pomislio sam kako bih mogao sresti nekog od drugova iz djetinjstva, pošto sam znao da ih tu još ima.
Ugledah smrtovnicu na staroj lipi. Zastao sam misleći da bih se, možda, mogao sjetiti imena koje je na njoj bilo ispisano. U istom trenu neko mi priđe sa leđa i kao ono nekada davno u dječijim iznenadnim susretima dlanovima mi zatvori oči.
“Pogodi!”
Kada mi je oslobodio oči, shvatio sam da sam, pogađajući ime toga iza mene, izgovorio ime koje je stajalo ispisano preda mnom.
Nema komentara:
Objavi komentar