Druga strana istorije
Evo, nikako da se jednom krenem iz Boke, a krajnje je vrijeme ako hoću da doplovim do dalekog Doboja, gdje ću kasnije čitav život da odsanjam. Ali u tih nekoliko prvih poslijeratnih godina toliko se skoncentrisalo događaja da ne mogu baš sve tek tako da ostavim, pošto su i oni živjeli sa mnom kroz sve one godine koje su me stizale.
U Risan se uz pomoć Crvenog krsta vratio mornarički oficir M., član posade jedne podmornice, jedine od četiri jugoslovenske podmornice koja je uspjela da se na početku rata priključi savezničkim mornaricama. Ko zna šta je sve preživio oficir M., ali preko Crvenog krsta je stigao vrlo, vrlo čudan čovjek. Pričao je da je bio potopljen, ali da je specijalnim periskopom sa dna okeana dobro vidio šta mi ovdje, na obali radimo i da nam to neće oprostiti.
Jednoga dana stiglo je za njega pismo iz Engleske. Pošto je dostavljač pošte zbog nečega bio odsutan, otac mi je rekao da mu ja ponesem pismo, jer "možda mu je važno". A ja sam i volio da sretnem tog mornaričkog oficira, o kojem su se bajke ispredale. Ipak, pred njegovim vratima stajao sam dvoumeći se. Na njima je pisalo: "Ko je za kralja i otadžbinu, može slobodno da uđe!" Nisam znao šta da radim, ali, pokucao sam. Pojavio se visoki oficir M. u šarenom kućnom ogrtaču, a sa oficirskom mornaričkom kapom na glavi. Gledao je i on mene sa neskrivenim čuđenjem. Pružio sam mu pismo. "Evo, za vas je stiglo iz Engleske." Gurnuo je pismo u džep ogrtača tako jednostavno kao da takva pisma prima svakog dana. Usput je samo važno promrmljao: "To je od Njegovog veličanstva." "A šta si ti po činu?" upitao me. Zbunjen, nesigurno sam odgovorio da sam pionir. "Pionir? Užasno! Nisi valjda Titov?" "Jesam", rekao sam. "Strašno! Ali, ipak, ti si meni donio pismo od Njegovog veličanstva. Dok odlučiš da promijeniš stranu, odmah mi se javi, postaviću te za prvog oficira na razaraču 'Zagreb'". Odmah mi je bilo jasno da to nije baš normalno i to ne samo zato što smo svi, pa naravno i on, znali da je razarač "Zagreb" još od prvih dana rata na dnu mora.
Kasnije je oficir M. plovio po zalivu jednom velikom starom barkom, na koju je pričvrstio razne šarene zastave i vrlo stari vanbrodski motor, pa je presretao sve barke i gondole na moru. Uz pomoć velike trubaste naprave za pojačavanje zvuka, koju je držao ispred svog glasa, dovikivao im je: "Odmah se zaustavite ili ćete biti potopljeni!" Ljudi su "šijali", vadili vesla iz mora, a on bi im onda doviknuo: "Pošto izvršavate moja naređenja, slobodno nastavite plovidbu, ali pravcem..." Neki su nosili kompas kako bi mogli tačno da odrede naređeni pravac.
Bila je to ona druga strana istorije, na kojoj izblijedjela slova već odavna nisu čitljiva.
Nema komentara:
Objavi komentar