Povečerje

Kada se grad sa sobom rastaje

Petnaesti je mart.

Proljećno nebo nad Šušnjarima. Rijetki oblaci. Mnoštvo ljudi. I svi poznati. Kao da su došli iz onih, prošlih vremena. I svi zamišljeni. Kao da se nekadašnji Doboj sa sobom rastaje.

Jasne riječi se izdvajaju iz tišine.

Rođen je... završio gimnaziju... završio fakultet... bio je inženjer u „Trudbeniku“... direktor... lovac... Ugledan, poštovan, sposoban, dobar, skroman...

U otvorenu raku spuštaju Ferida Smailbegovića.

A meni se javlja onaj Ferid iz dobojske gimnazije. Zajedno smo je pohađali. Godinama smo bili u istom razredu. Jedne godine smo zajedno sjedili u istoj drugoj klupi u srednjem redu. I javi mi se misao: smrt je, dakle, stigla i do naše klupe.

Nad teškom tišinom zvuk trube: povečerje. Povečerje za jedan život, za jedno vrijeme. Ali i nada: sve, i najveće, tišine pobijediće odjek onoga što smo ostavili iza sebe. Začuće se zvuk, osnovni ton koji pronosimo svijetom.

A prethodnog dana drugo groblje. Bare. Sahranjen je Josip Mikić. Nažalost, to je bio jedini čas mog uvaženog nastavnika takođe iz dobojske gimnazije kojem nisam prisustvovao. Ali, znam da bi me shvatio i opravdao. Možda me ne bi ni zapisao. Ali, mnogi su se zapitali zašto se Doboj, grad rukometa, nije uključio u ispraćaj čovjeka uz čiju je svesrdnu pomoć rukomet stigao u Doboj, koji je u ovom gradu osnovao prvi rukometni tim, tim koji je i u tim davnim pedesetim postizao zavidne rezultate.

Ali, ne samo rukomet, zaslužan je što su ovdje tako davno i tako uspješno zaživjeli mnogi sportovi, atletika, odbojka, košarka... Jeste, generacije i generacije su odrastale pod pištaljkom i štopericom Josipa Mikića.

Čini se da ovaj grad ponekad svjesno zaboravlja sebe, svoju prošlost. A grad koji ostane bez sjećanja na sebe, na svoju prošlost, na svoj razvoj – i nije grad. Može li se bez prošlosti u budućnost? Odgovor su ljudi znali i prije nas. I vodili su o tome računa.

Odlaskom njihovim odlazi dio Doboja, ali samo prividno. Njihovi životi su ugrađeni u sve ovo što iza njih ostaje i što će dugo, dugo trajati, i onda kad u sjećanjima savremenika izblijede njihova imena.

Pavle Stanišić