biografikon 24

Prvi pogled

Tama i hladnoća izbijaju iz sjećanja na moje nesigurne korake po četrdeset sedmoj i osmoj godini. I zaista, nije bilo lako pronositi hladnim i snježnim noćima tople obale Bokokotorskog zaliva, jer sve ono što je bilo i teško i neprijatno u toj mojoj primorskoj avanturi skrilo se bilo u dubine u koje se odlažu zla pamćenja, pa su me kroz novo podneblje pratile samo radosne obale, zapanjeni pogled sunca sa kamenih brda na dva ostrvca ispred Perasta. I to sam morao pronijeti kroz jednu od najhladnijih bosanskih zima, tako se bar govorilo. 

A novosti su stigle s neba. Naglo su počele da se otapaju moje crne noći i prozebla jutra. I s proljećem se sve izmijenilo.

Preda mnom je bio moj novi grad. Trebalo je otkriti dušu toga grada, kroz prostrana polja stići do njegovog glasa, pronaći mu rijeke. Trebalo je učiti novi jezik kojim se dozivaju obale preko nabujalih voda, kojim se prisno dotiču novi topli dani sa svojim toplim noćima. 

Ali, tu je kraj. Jer, o onome što je lijepo, ne priča se. To se živi. A priča se vadi iz onih dubina u kojima su pohranjena bolna iskustva.

I meni se, dok sam zapisivao ove detalje iz djetinjstva, nametalo pitanje: šta ja ovo zapravo radim?  Je li ovo popis nesreća i nevolja kroz koje sam gazio dok nisam stigao do sebe ovakvog?  I, zar je moje djetinjstvo bilo toliko bolno? Nikako. U to sam siguran. Bilo je lijepo, sadržajno, bogato nemjerljivim vrijednostima, prostrano, istinito, dobro... Jer, iza velikih tuga najveće su radosti skrivene.

Djetinjstvo je prvi pogled. Mislim da je najvažniji. Taj pogled obuhvati čitav svijet. On nam se desi samo jednom. Kasnije, čitavog života prisjećamo se toga što smo vidjeli.

A ovu priču dopunićemo i onom ranijom iz januara ove godine, koja glasi:

Neki novi dobri drugovi

Danas svoje drugove iz dječačkih dana mogu samo da posmatram na uobičajeni način - s lijeva na desno i da ih dijelim na one koji stoje i one iz prvog reda, jer ih već duže u mom životu nema. Neki su nestali u onom miru, neki u ovom ratu. Zajedno smo samo na ovom snimku iz 1951.
Neću da im navodim imena, jer imena odaju danas fatalnu tajnu nacionalne pripadnosti, a mi se tada nismo tako dijelili. Razlikovali smo se po tome ko je bolji drug, ko brže prepliva Bosnu, ko bolje igra fudbal... Navešću samo ime bijelog psa, jer kod ovih plemenitih životinja tolerancija je na mnogo višem nivou. Zvao se Lord. A tako se i ponašao.
Fotografija predstavlja "fudbalski klub" Novih stanova, a načinjena je odmah nakon velike pobjede ovog tima nad Donjom mahalom sa rezultatom 16:15, jer tada se nije igralo na minute nego na golove, poluvrijeme je bilo nakon osmog gola. A snimak je napravljen jednim od tada izuzetno rijetkih fotografskih
aparata pred kućom, kakvih u ovom dijelu grada još ima, upravo na mjestu gdje je sada poznata dobojska Vladimirka, na uglu ulica Sime Lukića i Nazorove. Ne znam kako se sada zovu, a nije ni bitno.
Žao mi je što na snimku nema i drugih dječaka iz Novih stanova, kao i onih lica zbog kojih smo se i trudili da pobijedimo. Neke od njih, čuo sam, stigle su granate, Zumku, na primjer, čak u Mostaru. Od publike tu je samo ovo najmanje dijete, koje sada, kako pričaju, nosi dugu bradu u nekom sasvim drugom gradu. A ovih sa fotografije u Doboju više gotovo i nema. Osim autora ovih redaka, ovdje je još jedan iz prvog reda. Samo još nas dvojica ovuda tumaramo. Susretnemo se ponekad, najčešće upravo na tom mjestu gdje smo se tada fotografisali.
Mnogi su otišli, mnogi protjerani. Vjerujem da je svaki od njih ovu sliku ponio sa sobom. Jer, mi smo bili pravi drugovi. Nema toga što jedan za drugoga ne bismo uradili. Dijelili smo sve radosti i sve tajne, čak i hranu, jer i toga je bilo nedovoljno, dijelili smo knjige, kasnije cigare, prepisivali lektiru, patili kad su nam ubili najvjernijeg šarpalaninca, najpopularnijeg psa u gradu, kojeg smo dostojno sahranili u Šeste proleterske, tamo gdje je kasnije nikla prva od onih vojnih zgrada.
Ne znam jesmo li tako dobri drugovi bili i onda kad nam se desila ona nesreća 1992. Ne znam. Bili smo mnogo stariji, što znači, oprezniji i pametniji, dakle, veće kukavice.
A tada... Nema tog mosta ni topole sa kojih nismo skakali u Bosnu kada bi bila dovedena u pitanje naša hrabrost. Nikada neću zaboraviti onog dječaka, mnogo mlađeg od nas, koji je zbog ponosa skočio s novog mosta, premda uopšte nije znao da pliva i, naravno, još nije isplivao. Izazvao ga je bio neki stranac i on je "odbranio" ugled svog grada. Jer, ovo je zaista bio naš grad. Na njegovim temeljima smo odrastali, igrali smo se na temeljima Gimnazije, Sreza (danas: Skupštine opštine), hotela, "Trudbenikovih" zgrada i čitavog ovog naselja koje je izrastalo na zelenim poljima našeg djetinjstva.
I, je li moguće da smo mi jedni druge istjerivali odavde? Da smo pucali jedni na druge? Ipak, vjerujem da niko sa ove slike to nije činio. Ponekad pomislim kako to što se dešavalo i nije bila stvarnost, da se u stvari dešavalo nešto drugo, čega nismo svjesni.
Jednom sam davno, prije ove nesreće, takođe nešto pisao o ovoj slici, mislim, onda kada je srušena prva od kuća u Novim stanovima kada se na tu stranu širio grad, ali sada su razlozi mnogo dublji, porušeno je nešto značajnije od kuća.
Ipak, ova slika svjedoči o nama, ali i o tome da će opet nekada, a možda i vrlo brzo, ovdje rasti neki novi dobri drugovi, kojima nacionalne, vjerske i političke razlike neće moći ništa, koji će biti hrabriji i bolji od nas.