17.1.09

Jovan Pusti

Odnos sredine prema tim naporima u kulturi, često omalovažavanim, napadanim, protjerivanim, zabranjivanim... ostavljao je tragove i na njihovim nosiocima. Mislim da se o tome govori u mojoj priči "O čemu svira Jovan Pusti", objavljenoj u knjizi Pahuljice i ludaci 1980. godine, a prije toga u Politici. Zato sam odlučio da ovdje, u nekolika nastavka, tu neveliku priču prenesem.
O čemu svira Jovan Pusti
Dugo već nije primjećivao sve ono što se oko njega ziva na onaj način kako je to činila većina drugih. Nije shvatao kada je napadnut, a kad srdačno primljen, samo je u najbukvalnijim situacijama razlikovao pogrde od pohvala. Sve se više od drugih udaljavao i nije ni to primjećivao. Nepravde koje su mu činili, objašnjavao je njihovim neznanjem ipravdao ih. Oholosti i podrugljivosti svojih prijatelja iz djetinjstva i mladosti nastojao je takođe da ne primjećuje, jer bi osjetio sram kada bi oni shvatili da on njihovu drskost razumije i kada bi postalo sasvim očito da ne postupaju lijepo i dobro. Tako je postepeno sve više bježao u izvjesnu otupjelost, sramežljivo se smješkajući na uvrede i poniženja, kojih je bilo sve više i više, jer se stalno nalazio u povlačenju.
Svi su dobro znali da je sve što je onda radio, radio predano i da je u svemu tome bilo dosta njegove neizgovorene ljubavi, ali su uvijek nestrpljivo čekali priliku da sve što napravi, bezdušno poruše i poharaju i da se onda ogledaju u njegovom blagom osmijehu, u kojem se nije mogao nazrijeti ni zračak bola ili prijekora. Ponekad je znao da se na račun toga i našali i tako se dešavalo da se on prosto ismijavao sa sobom i stvarima koje su drugima, a i njemu, bile inače vrlo značajne. To je bilo svjesno malo ludilo, u koje je, takođe, bježao Jovan Pusti.
Bilo bi grubo u ovoj priči pominjati sve male i velike nepravde koje su mu smišljane, jer im ni on nije pridavao nikakav značaj i jer je čak razgovore o tome smatrao nepristojnim i banalnim, nedostojnim njegove ozbiljnosti, koja u ovom gradu i nije mogla naći odgovarajući predmet, pa je i zbog toga najčešće ovim ulicama prolazio vedro i naivno osmijehnut.
Kasnije je često govorio da za život i nije potrebno mnogo, da je dovoljno da se ima krov nad glavom, nešto hrane, koju čovjek može jednostavnije da pribavi i, naravno, malo osmijeha u duši. Pošto čovjek ne može ni razlikovati bitno od nebitnog, ništa ne može biti značajnije od lijepog vremena. To je bilo njegovo malo lukavstvo duha, bezazlena filozofija, u koju je Jovan Pusti, takođe, bježao.
Sve je to, ipak, značilo da je ludo osmijehnuti i mudri Jovan vrlo ranjiv i da je u povlačenju, odnosno, već u bjekstvu, a ja sam upoznat sa svim pojedinostima kojima se upravo smije i znam da je sada, ne samo ranjiv, nego i već teško, gotovo smrtno ranjen.
(Nastaviće se)

13.1.09

"politika" i kultura




Ranije smo dosta pažnje posvetili satiričnim večerima "Bakšiš", pa evo i jedne ulaznice za prvo dobojsko satirično veče. "Bakšiš" je, dakle, ocijenjen kao "političko podzemlje". Pojava prvog broja dobojskog časopisa "Značenja" dočekana je aplauzima, ali nije izostalo ni ogorčenje "kulturnog centra" što se časopis pojavljuje u provinciji i bavi se temama koje nisu provincijske. O tome svjedoči i ovo naše reagovanje na jednu od tih ocjena, objavljeno u sarajevskom "Oslobođenju" 16. septembra 1982. godine. Nepune dvije godine nakon toga zabranjeno je izvođenje recitala, kojim je trebalo da bude otvorena tradicionalna manifestacija Aprilski kulturni mozaik 1984. Recital je pripremao Književni klub "Ivo Andrić", biblioteka, dobojski horovi i tuzlanski simfonijski orkestar. Pošto je Mozaik otvaran povodom 17. aprila, dana oslobođenja Doboja, sinopsisom je bilo predviđeno da se izabranom poezijom članova ovog Kluba označi, ne, kako je bilo uobičajeno, borba i oslobođenje, nego proljeće i ljubav, da to bude u svakom smislu - svečanost. Nažalost, na sam dan izvođenja (16. aprila) stiglo je iz Opštinske konferencije Socijalističkog saveza saopštenje da se izvođenje recitala zabranjuje. Nemoguće opasnosti pronašli su "dušebrižnici" u tim ljubavnim pjesmama, čak su u jednoj pjesmi o sjećanju na ljubav u čamcu pored mora prepoznali poziv stranim ratnim flotama da napadnu našu zemlju. Beogradska "Politika" je ovu vijest objavila pod naslovom "U Doboju zabranjena ljubavna poezija".
Nije se, dakle, bilo lako baviti kulturom, skoro kao i sada. Jer, ne radi se tu o nekim političkom sistemima, režimima i sl. O nama se radi. Takvi smo.



10.1.09

Pjesma o spasenju II

...
A kod crkve čudno čudo ima
ludi oblak zemlji prigovara
zavodi je plavim ponorima
i tebe mi u sunce pretvara
*
nigdje sjene da se skrije zbilja
niti zore gase zaboravi
vječna mudrost zelenilo bilja
sve će ove žeđi da objavi
*
u buduća čudesna neznanja
Bezbroj gine po zemlji plodova
sanjajući nebeska cvjetanja
a ko bijela jat galebova
*
popadali po zemlji grobovi
Zar sav život izgovor za pjesmu
Kao vruć hljeb brane te dlanovi
i pčela te skriva u vrijesu

***

Šta mi nesnom odnesoše tmine
U grlu su grke riječi spasa
zvonkim nebom obnavljam ti ime
tišine mi rastu oko glasa
*
Riječ posljednja nema utočišta
ko zvijezda se otkida i pada
nasred neba vedrog gubilišta
posred oka porušenog grada
*
Čime da te zaklonim od noći
i od jutra i od straha Ni kraj
ni početak nisu mi u moći
prebrzi su zaboravi a sjaj
*
oka ludo rasipaju zvijezde
okrutna je ljepota u želji
spremaju se opake najezde
samo su ti snovi prijatelji

***

Svijet se bijeli danas preseljava
vesele se odmetnule riječi
u tvom sjaju ljepotu spasava
nebo staro i dok sužanj klečim
*
tumači mi tišinu poraza
svi su prošli napušteni dani
svijet je odjek vlastitoga glasa
rovovi su novi iskopani
*
u sred duše u sred gore tavne
nasred naše nade starostavne
upamti mi radosti potajne
sačuvaj mi od sunca kolajne
*
po čemu ću tebe prepoznati
u tminama vlastitoga vida
po svom strahu tebe dozivati
S kojom ćemo zvijezdom preko zida

9.1.09

Pjesma o spasenju


Na prijedlog jednog čitaoca ovog bloga (Č. V.) objavljujem i poemu Pjesma o spasenju, prvi put objavljenu 1985. godine, vjerujući da to što je izgubio original nije i jedini razlog njegovog prijedloga.

U ovom postu objavljujemo prvi dio poeme, a drugi u narednom.



Pjesma o spasenju



Šta se zari na umornom čelu
po kojem su pogašena slavlja
ko to traži zvijezde po pepelu
koga ovo ljubav zaboravlja
*
na opasnim pustarama mojim
Ovaj kraj se ničega ne sjeća
ja na rubu samog sebe stojim
i nabrajam imena nesreća
*
Noć je crna moje pomračenje
tamni potop samo moga vida
Jesi li mi smislila spasenje
s kojom ćemo zvijezdom preko zida
*
Šta javljaju žile kucavice
kolike su dubine u tami
Znaš šta kažu moje nesvjestice
strašno ćemo osvanuti sami

***
Naše glave zaboravi žele
dan opsijeda noćne ruševine
zora zlatne podiže čengele
strah uhodi naše svetkovine
*
a noć misli najtiše odaje
topla usna žarku ranu sluti
bol noževe vadi iz potaje
samo sunce kruži oko mrti
*
Sastale se vesele aveti
s kojima smo gorke snove pili
ranjene se rađaju plaveti
kojeno smo u snu pohodili
*
Vedar plamen o požaru sanja
dušu traži zvijezda večernja
nadom gore strašna radovanja
požari su proljećna znamenja

***

Hvalu pjevam svevišnjem neznanju
bijelu crkvu gradiš mi u oku
kraj potoka vičnog poniranju
u prazninu živu u duboku
*
zoru mojih uzaludnih noći
kao hajduk il uhoda gluva
nasred neba krijem tvoje oči
nježnu vjernu ljubav da sačuvam
*
od rušenja moga Svi su znaci
odlaženja meni izrečeni
budući se ne čuju koraci
za proljeća ne znaju jeseni
*
Svake noći svjetla žedne tmine
tajno misle ove razgovore
dolaze mi danu pod zidine
najljepše mi kradu odgovore
...




6.1.09

Opet aforizmi

A sada ćemo se, radi neophodnog opuštanja, vratiti aforizmima, o kojima je ranije bilo riječi. Evo, dakle, nekih koji su objavljivani u Ježu, Odjeku, u programima dobojskih satiričnih večeri Bakšiš i u drugim prilikama i listovima.

***

DOVOLJNO STE ME UBIJEDILI,
VEĆ SAM
BIJEDAN.

***

Snaga klade valja,
a cara
nećemo!

***

Nije on nepismen
nego je potpis
deponovao u banku.

***

DO SADA NAM JE STANDARD
SAMO RASTAO,
SADA JE POČEO DA DOBIJA I NA
TEŽINI.

***

Svi se bore za moj bolji život,
ali
ja im ga ne dam.

***


Kako neki tvrde da se jednim aforizmom može više reći nego čitavom knjigom drugih tekstova, ostaćemo na ovih pet aforizama. Ipak, jedan moj davni aforizam često mi se u posljednje vrijeme vrti po glavi, pa onda – evo i njega (da ga se nekako oslobodim).

Jedni idu trbuhom za kruhom,
a drugi se
vraćaju.

Do ozbiljnijih tema – srdačan pozdrav.

4.1.09

Grijeh pjesme

I, eto, u novu godinu ušli smo sa jednim novim imenom u literaturi. Milan Garić. Možda je red da prošlim podacima dodamo i neke biografske, makar samo one koje je izdavač njegove knjige (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo) naveo u Bilješci o piscu.
Milan Garić je rođen avgusta 1955. u Doboju. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zenici, diplomirao na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Živi u Doboju.
Mislim da će to za sada biti dovoljno, uz zahvalnost ovom autoru što se bavi pjesmom, koja je, prema njegovim stihovima
"... neizlječiva rana
koja se samoj sebi predstavlja kao nadahnuće i kao spas,
ako ne pomen na izgon, kaznu stalnog otkrivanja
golotinje, mirisa zemlje u poljupcu,
izvjesnost da pad u jezik morao je biti smrtonosan
samo zato da zlo ne bi bilo vječito
i da se ne bi ono samo, bez obala raspjevalo."
(Grijeh pjesme)

2.1.09

Milan Garić


Dragi prijatelji, stigla nas je još jedna srećna nova godina. Nadam se da ćemo i u njoj nastaviti sa ovim književnim i sl. druženjima. Čini mi se da smo u dosadašnjim razmatranjima dosta crnom prikazali našu kulturnu stvarnost, posebno, stanje književnosti u našim krajevima.

Ipak, istinski vrijedna književnost i u toj stvarnosti postoji! Istina, u društvenoj svakodnevici ona nije dominantna, nema potrebnu odgovarajuću društvenu podršku, ali je u mnogo prostranijem i dugovječnijem duhovnom životu, koji ostaje u istorijskom pamćenju, superiorna. O tome svjedoči pjesnička knjiga Dobojlije Milana Garića Ekstatične i druge rečenice. Ne bismo ovdje detaljnije analizirali ovaj izuzetno vrijedni i originalni pjesnički rukopis, navešćemo samo nekolike kraće pjesme i stav recenzenta Ranka Risojevića da je ova knjiga doprinos savremenoj književnosti i da korespondira sa velikom svjetskom poezijom.


Milan Garić:

*

Pjesma koja je život

Na kraju čovjek jasno vidi ono
čime je vrijedilo ispuniti pjesmu:
životom sa kojim smo se mogli sudariti
da smo u sebi htjeli nositi išta
teže od sopstvenih misli.

*

Pjesma o jeziku

Jezik je sjenka svjetla
što pada na nas.

*

Pjesma bez igdje ičega

Postoji vrijeme bez svijeta.
Postoji svijet bez jezika.
Postoji jezik bez govora.
Postoji govor bez rečenica.
Postoje rečenice bez riječi.
Postoje riječi bez života.
Postoji život bez pjesme.

Postoji pjesma puna sebe.