Dragi prijatelji, stigla nas je još jedna srećna nova godina. Nadam se da ćemo i u njoj nastaviti sa ovim književnim i sl. druženjima. Čini mi se da smo u dosadašnjim razmatranjima dosta crnom prikazali našu kulturnu stvarnost, posebno, stanje književnosti u našim krajevima.
Ipak, istinski vrijedna književnost i u toj stvarnosti postoji! Istina, u društvenoj svakodnevici ona nije dominantna, nema potrebnu odgovarajuću društvenu podršku, ali je u mnogo prostranijem i dugovječnijem duhovnom životu, koji ostaje u istorijskom pamćenju, superiorna. O tome svjedoči pjesnička knjiga Dobojlije Milana Garića Ekstatične i druge rečenice. Ne bismo ovdje detaljnije analizirali ovaj izuzetno vrijedni i originalni pjesnički rukopis, navešćemo samo nekolike kraće pjesme i stav recenzenta Ranka Risojevića da je ova knjiga doprinos savremenoj književnosti i da korespondira sa velikom svjetskom poezijom.
Milan Garić:
*
Pjesma koja je život
Na kraju čovjek jasno vidi ono
čime je vrijedilo ispuniti pjesmu:
životom sa kojim smo se mogli sudariti
da smo u sebi htjeli nositi išta
teže od sopstvenih misli.
*
Pjesma o jeziku
Jezik je sjenka svjetla
što pada na nas.
*
Pjesma bez igdje ičega
Postoji vrijeme bez svijeta.
Postoji svijet bez jezika.
Postoji jezik bez govora.
Postoji govor bez rečenica.
Postoje rečenice bez riječi.
Postoje riječi bez života.
Postoji život bez pjesme.
Postoji pjesma puna sebe.
Nema komentara:
Objavi komentar