Pjesma o spasenju

Na prijedlog jednog čitaoca ovog bloga (Č. V.) objavljujem i poemu Pjesma o spasenju, prvi put objavljenu 1985. godine, vjerujući da to što je izgubio original nije i jedini razlog njegovog prijedloga.

U ovom postu objavljujemo prvi dio poeme, a drugi u narednom.

Pjesma o spasenju

Šta se zari na umornom čelu

po kojem su pogašena slavlja

ko to traži zvijezde po pepelu

koga ovo ljubav zaboravlja

*

na opasnim pustarama mojim

Ovaj kraj se ničega ne sjeća

ja na rubu samog sebe stojim

i nabrajam imena nesreća

*

Noć je crna moje pomračenje

tamni potop samo moga vida

Jesi li mi smislila spasenje

s kojom ćemo zvijezdom preko zida

*

Šta javljaju žile kucavice

kolike su dubine u tami

Znaš šta kažu moje nesvjestice

strašno ćemo osvanuti sami

***

Naše glave zaboravi žele

dan opsijeda noćne ruševine

zora zlatne podiže čengele

strah uhodi naše svetkovine

*

a noć misli najtiše odaje

topla usna žarku ranu sluti

bol noževe vadi iz potaje

samo sunce kruži oko mrti

*

Sastale se vesele aveti

s kojima smo gorke snove pili

ranjene se rađaju plaveti

kojeno smo u snu pohodili

*

Vedar plamen o požaru sanja

dušu traži zvijezda večernja

nadom gore strašna radovanja

požari su proljećna znamenja

***

Hvalu pjevam svevišnjem neznanju

bijelu crkvu gradiš mi u oku

kraj potoka vičnog poniranju

u prazninu živu u duboku

*

zoru mojih uzaludnih noći

kao hajduk il uhoda gluva

nasred neba krijem tvoje oči

nježnu vjernu ljubav da sačuvam

*

od rušenja moga Svi su znaci

odlaženja meni izrečeni

budući se ne čuju koraci

za proljeća ne znaju jeseni

*

Svake noći svjetla žedne tmine

tajno misle ove razgovore

dolaze mi danu pod zidine

najljepše mi kradu odgovore

...