Jovan Pusti

Odnos sredine prema tim naporima u kulturi, često omalovažavanim, napadanim, protjerivanim, zabranjivanim... ostavljao je tragove i na njihovim nosiocima. Mislim da se o tome govori u mojoj priči "O čemu svira Jovan Pusti", objavljenoj u knjizi Pahuljice i ludaci 1980. godine, a prije toga u Politici. Zato sam odlučio da ovdje, u nekolika nastavka, tu neveliku priču prenesem.

O čemu svira Jovan Pusti

Dugo već nije primjećivao sve ono što se oko njega ziva na onaj način kako je to činila većina drugih. Nije shvatao kada je napadnut, a kad srdačno primljen, samo je u najbukvalnijim situacijama razlikovao pogrde od pohvala. Sve se više od drugih udaljavao i nije ni to primjećivao. Nepravde koje su mu činili, objašnjavao je njihovim neznanjem ipravdao ih. Oholosti i podrugljivosti svojih prijatelja iz djetinjstva i mladosti nastojao je takođe da ne primjećuje, jer bi osjetio sram kada bi oni shvatili da on njihovu drskost razumije i kada bi postalo sasvim očito da ne postupaju lijepo i dobro. Tako je postepeno sve više bježao u izvjesnu otupjelost, sramežljivo se smješkajući na uvrede i poniženja, kojih je bilo sve više i više, jer se stalno nalazio u povlačenju.

Svi su dobro znali da je sve što je onda radio, radio predano i da je u svemu tome bilo dosta njegove neizgovorene ljubavi, ali su uvijek nestrpljivo čekali priliku da sve što napravi, bezdušno poruše i poharaju i da se onda ogledaju u njegovom blagom osmijehu, u kojem se nije mogao nazrijeti ni zračak bola ili prijekora. Ponekad je znao da se na račun toga i našali i tako se dešavalo da se on prosto ismijavao sa sobom i stvarima koje su drugima, a i njemu, bile inače vrlo značajne. To je bilo svjesno malo ludilo, u koje je, takođe, bježao Jovan Pusti.

Bilo bi grubo u ovoj priči pominjati sve male i velike nepravde koje su mu smišljane, jer im ni on nije pridavao nikakav značaj i jer je čak razgovore o tome smatrao nepristojnim i banalnim, nedostojnim njegove ozbiljnosti, koja u ovom gradu i nije mogla naći odgovarajući predmet, pa je i zbog toga najčešće ovim ulicama prolazio vedro i naivno osmijehnut.

Kasnije je često govorio da za život i nije potrebno mnogo, da je dovoljno da se ima krov nad glavom, nešto hrane, koju čovjek može jednostavnije da pribavi i, naravno, malo osmijeha u duši. Pošto čovjek ne može ni razlikovati bitno od nebitnog, ništa ne može biti značajnije od lijepog vremena. To je bilo njegovo malo lukavstvo duha, bezazlena filozofija, u koju je Jovan Pusti, takođe, bježao.

Sve je to, ipak, značilo da je ludo osmijehnuti i mudri Jovan vrlo ranjiv i da je u povlačenju, odnosno, već u bjekstvu, a ja sam upoznat sa svim pojedinostima kojima se upravo smije i znam da je sada, ne samo ranjiv, nego i već teško, gotovo smrtno ranjen.

(Nastaviće se)