Božidar

***
***

PROLJEĆE U ZULJANU
Božidar Stanišić

Proljeće u Zuglianu
Izdavač: Asocijacija “Ernesto Balducci”
Zugliano (U), 1993. (prvo izdanje)
1994. (drugo izdanje)

#

Dnevni utisci

Srećku Kitiću

Prije nego što se nešto kaže o narodu
koji živi u ovim pokrajinama - Bosni i
Hercegovini – o njegovim običajima,
načinu života, vjeri i stremljenjima,
treba baciti pogled na samu zemlju.

Bosnie et Herzégovine – Souvenirs
de voyage pendant l’insurrection par
Charles Yriarte, Paris 1876;

Sad već uglavnom siguran
da ću stići u srce Bosne
mislim zemlju čije lice brazdaju kopita konja,
topova teški točkovi opkovani željezom,
taban bašibozuka, ustanika, zaptije, hajduka,
pokorna i nepokorna, odvažna i kukavice,
umnika i luđaka, gladna i napol sita,
papak od gladi izluđena govečeta.

Koliko patnje, koliko bola, a smrt je samo riječ.
Ni propuha između glasova u tome smrt, ovdje, u Bosni.

Pred oči mi ponovo izlaze
one dvije glave raje,
olovne boje,
što se suše na suncu,
zgrčene, prikovane za grede
kao za sramni stub.
Ni na jednoj ni sjenke
ni odbljeska;
samo trošne mesina i kost. Sila životna, um,
vjetrom razneseni lutaju uokolo-
Siguran bijah da neka, nikom vidljiva, ruka,
prekriva glave velom od sunčane luči i nestaje,
brže od daška jugozapadnog, nevjernog vjetra.

Ćutanje i mir najbolji su pomoćnici.
Ja znam gdje stigoh: u Bosnu.
Ima li danas u meni vjere čak i u olovku kojom crtam?
Les Bachi-Bozouks en marche,
Notre equipage, Insurgé Serbe,
Paysanne de l’Herzegovine...
etc., etc., etc...


Veliki svijet, mali svijet, pod nebom oba.
Svud moguće je prosjeći put. I stizati. Nekud. Dalje, bliže.
Kao sto teče crnoslana suza niz lice starice iz zbjega,
sve na svijetu traži svoj tok,
pa i pod nebom ovim koje začudno (oh, da li samo meni?)
dalji se od neba što beskrajan je svod
nad putevima i gradovima velikog svijeta.

Život je, prema tome, zaista prekinut
i sve ono što me okružuje,
toliko zanimljivo za proučavanje,
postaje mi nepotrebno;
najviše što mogu jeste da,
iza zatvorenih vrata i navučenih reza
bilježim dnevne utiske.
Samo to i ništa više.
Jer putnik sam kog vrijeme stiže,
teško, ledeno i odveć slano vrijeme, u ždrijelu mi gorko,
u zjenici bijelo, u sluhu modrije od okeana.
Ili se to meni samo čini?
Pričin uz pričin, okomito jedan, vodoravno drugi,
i svojim redom tako.
Da li samo ja vidim: Mreže posvuda, lovaca mnoštvo?
A lovce, od iskoni, znano je svima, zanima samo plijen.

Popeću se na brijeg, visoko nad dolinom,
da izvidim kud odmiče ovaj put što putem se naziva samo,
a ni nalik nije znanim mi cestama velikog svijeta.
Ovdje, u zemlji u kojoj čovjek i životinja
predmet su najgrubljeg postupanja.
S brijega vidim:
put vodi uz rijeku. Nad rijekom magla, tamnosiva,
sve gušća tamo kud oko bi prosjek da učini,
u daljini. (Oh, daljino, jedina si žuđena i sveta zemlja!)

Ugledah tad kako iz pare što lebdi nad rijekom
izranja prava piroga,
veoma duga, jako uska,
napravljena od izdubljena stabla.

Bože, čujem svoj šapat, zasto je nebo tako blizu,
a sve prazno u meni?

Maglaj, januar 1992.
#


Stihovi kurzivom su rečenice Ch. Yriartea, iz njegove
knjige Bosnie et Herzègovine – Souvenirs de voyage
pendant l’insurrection par Charles Yriarte, Paris 1876.

Naslovi crteža Charlesa Yriartea nastalih tokom njegovog
putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu, za vrijeme ustanka
1875/76: Bašibozuci u maršu, Naša kočija, Srpski ustanik,
Hercegovačka seljanka.




***
Mrtva priroda


Jozefini Dautbegovic, Pavlu Stanišiću i
Dr. Željku Štengeru, pjesnicima iz Doboja


Na stolu zdjela s voćem, u zdjeli:
dvije rumenožute delišes jabuke,
dvije kruške kaluđerke
sa smećkastim osjenkom oko peteljke,
jedna žutozelena vranjska dunja
kraj zdjele-svijećnjak od nebojene terakote
s dopola izgorenom lojanom svijećom,
tri zemičke, jedna glavica crnog luka,
tamnoplava boca od piva, bez naljepnice
reklo bi se: To je prizor.

Ili :
Mrtva priroda koja jos nije i simfonija sfera.

Pitam se:
Da razlomim jednu zemičku, upalim svijeću
I svijećnjak primaknem voću?
Bocu od piva više udesno?
Glavicu luka da presječem napola?
Mora li zdjela s voćem biti na sredini stola?
O, prizor je pun oblina!
Opet cu prstima boju na platno...

Pucanj .Prizor na stolu, čini se zamro.
Pucanj, pucanj. To su vec tri. Oknu priđoh:
Dolje, između zgrada, čovjek s puškom
Ranjenom prilazi psu, na korak-dva.
I namješta se: Lijeva noga naprijed, puška k ramenu.
Pas njušku diže k cijevi.
Pucanj ne čujem, ali vidim: Pas se zanosi nadesno,
načas zasta pri padu...U trenu: forma, zar ne?
Mrkocrvena rupa pod vratom,pravim psećim vratom,
na kom je pravo pseće krzno, ispod kojeg je pravo pseće meso,
u mesu prave pseće žile kojim teče prava pseća krv,
otvor se magli u jutru kao cvijet.
I krv na vratu psa učas posta rosa canina.

( Bože, zašto očekivah da umjesto krvi na asvalt prospe se slama?)
Otvaram prozor , vičem: Čovječe!
On lovac, diže glavu baš kad vadio nož
Da mrtvom psu odsiječe uši.
Mene zoveš? Šiknulo iz proreza ispod lovčeva nosa.
Ne, rekoh, omaklo mi se u jutru kao naručenom
za obračun s psima lutalicama. On vješto odreza uši
mrtvom psu, objesi pušku na rame i nesta


U jutru kao naručenom za obračun s psima lutalicama
Ne čujem ljudski glas.

Vraćam se prizoru na stolu. Osjećam, sve mi smeta:
Vonj terpentina, krckanje letvica u ramu,
nepodešen štafelaj, otvorena tuba plave,
i što je vec isključena voda, i što će uskoro
pozvoniti inkasant, i što neka žena na radiju
žučno razglaba o krivici u ratu,
a najviše što pivska boca nije toranj Santa Croce,
pa ne mogu skoknuti u caffe preko puta
i gledati, dugo, dugo gledati
kako firentinski golubovi kljucaju proso
bačen rukama čovjekovim na sjajnouglačane ploče trga.
Prizor na stolu se budi. Protežu se jabuke u zdjeli.
Dunja mi kaže: Vani je hladno, ali ja moram ići, nekud.
Jer ja sam nevjestinsko voće i zudim život novi.
Kruške su već izgrizle do krvi svoje peteljke,
što je u duhu ljubavi Nazarenčeve prema ljudskom rodu.
Iz boce piva glas: ko je skinuo naljepnicu? Odmah neka je vrati!
Zemičke šute, ali, znano mi je, kazale bi:
Ovdje je postalo tijesno, i nikog nema da veli :
Jedi, to je tijelo moje...
Crni luk podešava svoje polovine , i njemu se ide.
Nekud? U podrum, možda? Bliže k zemlji, gdje sva je ovosvjetska moć.
Ruku stavljam na oči, i šutim.
N a stolu, uskoro, opet je kao i prije: Prizor, samo.


Na moj prozor grebe šapom ubijeni pas, i cvili:
Dolje je hladno, a ja sam sàm. Tako sàm.
Nad psom nazirem plavičastu sjenu Tukididovu.
Šapat je sasvim čujan:
“Moćni čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju...”


Upalih svijeću u sobi u koju ipak stiže dan,
ledeni dan zime bez snijega, maglovit, pust.
O, kako je dobro, mislim, kad zime su sniježne ,
jer u proljeće, s topljenjem snijega , meni se čini:
Smekšavaju sva tvrda srca svijeta.
Plamen svijeće pucketa stihom Gastona Bachlara:
Svaki sanjač plamena moćan je pjesnik
Prstima lijeve ruke stežem svijećnjak i gle,
svijećnjak procva u tri kraka.
Ali u sobi ne spazih čak ni sjenke mudrosti, snage, ljepote.


Vidim: Iz mrtvog trupla psećeg put neba leti slama
I gore , visoko, cvjeta velika rosa canina.