3.
Pred našim očima sustizali su se valovi na nebu i moru i nestajali u potpuno nejasnoj daljini. Sunce se javljalo s vremena na vrijeme, galebovi su uzlijetali sa obale, osmatrajući pučinu. Mislio sam kako sve to što se dešava ima neko duboko značenje, ali bio sam ispunjen strahom, pa tom smislu nisam mogao da se prepustim.
"Moj narod se bori za moja prava, a ja se zgražavam nad njegovom srdžbom."
"Ti znaš da ja dobro poznajem tvoju dušu. I znam, nikada ti nisi bio za rat, nikada i ni pod kakvim okolnostima. Je li tako? Lakše je poginuti nego ubiti - to je tvoje opravdanije. Ali, zašto onda nisi poginuo? Bio si, koliko toliko, ugledan, pa, moglo bi se reći, i poštovan građanin Vjekova i to bi bio pravi način da izraziš svoje protivljenje. Nije mi jasno zašto nisi postupio kao Goran. Bio bi slavan. Uostalom, s takvim dilemama teško je živjeti."
Vjekovska ratna noć. Sama noć. Kao da ničega u njoj nema, ni trunke dana. I kao da ničega nema ni prije ni poslije nje. Kontinent Noć. Negdje u blizini kao da se javlja glas. Čovjekov, možda. Ponavlja se i već se može razaznati slabašni muški vapaj. Glas preklinje nekoga da ga poštedi smrti. Moli. Ječi. I opet muk. I muk - vapaj. Šta učiniti? Kako dvojici nesrećnika može da pomogne čovjek okovan tminom i strahom? Može li pomoći sebi? "Spavati - spavati - možda sanjati!"
"Mislio sam i o tome, Ismete. Padale su mi na pamet sve hamletovske dileme. Uostalom, sve je poznato, sve je već bilo. Čovjek je složen organizam i svi ti detalji koji ga čine mogućim nikako ne mogu biti bezrazložni. Čini mi se da nemam ni pravo da u to sumnjam. Okačio sam se o prvi kamion, mislio sam da je posljednji koji izlazi iz Dardanije."
Iz košmarnog sna tako uglednog i poštovanog probudila me snažna detonacija. Duboko u meni uzdrhtalo je nešto veće i snažnije od mene. Tresu se zidovi, lome se stakla, obrušavaju se brda, život se osipa. Tamni prigušeni ženski glasovi i uznemireni koraci učas su se okupili iza ulaznih vrata mog stana, tihi ali grozničavi: "Hoćete li u podrum? Treba požuriti..." "Tek poslije sirene", došapnuo sam. "Možda ne gađaju nas, možda se opet nešto ruši."
"Tvoj ondašnji slučaj defintivno je srušio moje povjerenje u Službu. To više nisu bili oni ljudi, odani, iskreni. Tek poneki naivčina ostao je vjeran..."
Kada sam ujutru vidio da više ne postoje ni ruševine starog domitskog hrama, shvatio sam da sam volio Vjekovo. Nisam toga bio svjestan dok je bilo uspavano, sigurno u sebe. Te noći hram se rasuo po čitavom gradu. Neki domitski starci krišom su skupljali komade kamenja i cigli kao amajlije i odnosili ih u tajna skrovišta.
"Sjećaš li se onog ludaka u lučkoj autobuskoj čekaonici, onog nesrećnika koji putuje sa ženom i onim mladićem bez nogu i tvrdi da je on major Jauković? Potpuno ga razumijem. Sa osakaćenim društvom, sa onijemilom ženom i on je srušen čovjek. Ali on ima uzor, ima majora Jaukovića i poistovjećuje se s tom sjajnom ličnošću. On je našao izlaz."
"Ali, Ismete, ono je zaista major Jauković."
"Sad jeste, zaista. Ništa mu drugo i ne preostaje. I ja pred njim ničim nisam pokazao da u to sumnjam. Ono što jeste, on nikako ne može ostati i dobro je da se identifikuje sa takvom ličnošću. To je njegov slobodni izbor i to treba poštovati. Znam odranije za takve slučajeve, nije to ništa novo. Ali ja iz svoje sudbine ne mogu. Jesi li primijetio da svakoga jutra u ovo doba stižu ona dva ćelavka i šećkaju obalom? Pogledaj ih, molim te. Zagledani su u more, a krišom se osvrću ovamo."
"Misliš da sad oni tebe uhode?"
"Pa, ja to znam. Samo još ne znam jesu li Komiti koji me smatraju sumitskim špijunom ili Sumiti koji me nazivaju izdajnikom. Za mene lično to je beznačajno. Isto mi misle i jedni i drugi."
"Ovdje ima dosta ljudi koji liječe disajne organe šetajući ujutru pored mora."
"Ti nikada, dakle, nećeš shvatiti gdje živiš. Uvijek si bio naivan i dobrodušan, zato sam te posebno cijenio. Rijetki su takvi ljudi, skoro da ne postoje, jednostavno, ne mogu opstati."
"Ovo je naše pusto ostrvo, sunčani hrid za brodolomnike, tako si rekao. Možda su i ona dvojica brodolomnici koji su ovdje našli spas."
"Ne, ne. Ja ovakve lako prepoznajem. Susretao sam ih i oko hotela. Jednoga dana doći će mi glave."
Pred našim očima sustizali su se valovi na nebu i moru i nestajali u potpuno nejasnoj daljini. Sunce se javljalo s vremena na vrijeme, galebovi su uzlijetali sa obale, osmatrajući pučinu. Mislio sam kako sve to što se dešava ima neko duboko značenje, ali bio sam ispunjen strahom, pa tom smislu nisam mogao da se prepustim.
"Moj narod se bori za moja prava, a ja se zgražavam nad njegovom srdžbom."
"Ti znaš da ja dobro poznajem tvoju dušu. I znam, nikada ti nisi bio za rat, nikada i ni pod kakvim okolnostima. Je li tako? Lakše je poginuti nego ubiti - to je tvoje opravdanije. Ali, zašto onda nisi poginuo? Bio si, koliko toliko, ugledan, pa, moglo bi se reći, i poštovan građanin Vjekova i to bi bio pravi način da izraziš svoje protivljenje. Nije mi jasno zašto nisi postupio kao Goran. Bio bi slavan. Uostalom, s takvim dilemama teško je živjeti."
Vjekovska ratna noć. Sama noć. Kao da ničega u njoj nema, ni trunke dana. I kao da ničega nema ni prije ni poslije nje. Kontinent Noć. Negdje u blizini kao da se javlja glas. Čovjekov, možda. Ponavlja se i već se može razaznati slabašni muški vapaj. Glas preklinje nekoga da ga poštedi smrti. Moli. Ječi. I opet muk. I muk - vapaj. Šta učiniti? Kako dvojici nesrećnika može da pomogne čovjek okovan tminom i strahom? Može li pomoći sebi? "Spavati - spavati - možda sanjati!"
"Mislio sam i o tome, Ismete. Padale su mi na pamet sve hamletovske dileme. Uostalom, sve je poznato, sve je već bilo. Čovjek je složen organizam i svi ti detalji koji ga čine mogućim nikako ne mogu biti bezrazložni. Čini mi se da nemam ni pravo da u to sumnjam. Okačio sam se o prvi kamion, mislio sam da je posljednji koji izlazi iz Dardanije."
Iz košmarnog sna tako uglednog i poštovanog probudila me snažna detonacija. Duboko u meni uzdrhtalo je nešto veće i snažnije od mene. Tresu se zidovi, lome se stakla, obrušavaju se brda, život se osipa. Tamni prigušeni ženski glasovi i uznemireni koraci učas su se okupili iza ulaznih vrata mog stana, tihi ali grozničavi: "Hoćete li u podrum? Treba požuriti..." "Tek poslije sirene", došapnuo sam. "Možda ne gađaju nas, možda se opet nešto ruši."
"Tvoj ondašnji slučaj defintivno je srušio moje povjerenje u Službu. To više nisu bili oni ljudi, odani, iskreni. Tek poneki naivčina ostao je vjeran..."
Kada sam ujutru vidio da više ne postoje ni ruševine starog domitskog hrama, shvatio sam da sam volio Vjekovo. Nisam toga bio svjestan dok je bilo uspavano, sigurno u sebe. Te noći hram se rasuo po čitavom gradu. Neki domitski starci krišom su skupljali komade kamenja i cigli kao amajlije i odnosili ih u tajna skrovišta.
"Sjećaš li se onog ludaka u lučkoj autobuskoj čekaonici, onog nesrećnika koji putuje sa ženom i onim mladićem bez nogu i tvrdi da je on major Jauković? Potpuno ga razumijem. Sa osakaćenim društvom, sa onijemilom ženom i on je srušen čovjek. Ali on ima uzor, ima majora Jaukovića i poistovjećuje se s tom sjajnom ličnošću. On je našao izlaz."
"Ali, Ismete, ono je zaista major Jauković."
"Sad jeste, zaista. Ništa mu drugo i ne preostaje. I ja pred njim ničim nisam pokazao da u to sumnjam. Ono što jeste, on nikako ne može ostati i dobro je da se identifikuje sa takvom ličnošću. To je njegov slobodni izbor i to treba poštovati. Znam odranije za takve slučajeve, nije to ništa novo. Ali ja iz svoje sudbine ne mogu. Jesi li primijetio da svakoga jutra u ovo doba stižu ona dva ćelavka i šećkaju obalom? Pogledaj ih, molim te. Zagledani su u more, a krišom se osvrću ovamo."
"Misliš da sad oni tebe uhode?"
"Pa, ja to znam. Samo još ne znam jesu li Komiti koji me smatraju sumitskim špijunom ili Sumiti koji me nazivaju izdajnikom. Za mene lično to je beznačajno. Isto mi misle i jedni i drugi."
"Ovdje ima dosta ljudi koji liječe disajne organe šetajući ujutru pored mora."
"Ti nikada, dakle, nećeš shvatiti gdje živiš. Uvijek si bio naivan i dobrodušan, zato sam te posebno cijenio. Rijetki su takvi ljudi, skoro da ne postoje, jednostavno, ne mogu opstati."
"Ovo je naše pusto ostrvo, sunčani hrid za brodolomnike, tako si rekao. Možda su i ona dvojica brodolomnici koji su ovdje našli spas."
"Ne, ne. Ja ovakve lako prepoznajem. Susretao sam ih i oko hotela. Jednoga dana doći će mi glave."
(Svakako će se nastaviti)
Nema komentara:
Objavi komentar