Ovom virtuelnom kompjuterskom komunikacijom stiže ovih dana do mene vijest da je sredinom februara umro i sahranjen u Inđiji Dušan Panković. U tom kraju je zabilježeno da ga je napustio njegov najumniji čovjek, a u Srbiji da je umro književnik i jedan od najistaknutijih srpskih bibliografa. U Doboju nije zabilježeno da je umro višegodišnji (od 1957 - 1965. godine) profesor srpskohrvatkog jezika i književnosti dobojske Gimnazije. Nažalost, jer Dušan Panković je bio jedan od onih prosvjetnih radnika koji tamo gdje rade, ostavljaju duboke tragove.
Generacije dobojskih gimnazijalaca dobro i s ljubavlju pamte svog izuzetno temeljnog, sistematičnog, strpljivog profesora i iskrenog prijatelja punog razumijevanja za njihove brige i nade.
Profesor Panković je sa svojim učenicima organizovao i pokrenuo prvi gimnazijski časopis Koraci , koji je dugo bio tribina književnih preokupacija mnogih dobojskih gimnazijalaca. U gradu se pamte njegova izvrsna književna predavanja, koja je održao na Radničkom univerzitetu, književne večeri ("Slovo ljubve" i dr.), tribine i razgovori sa istaknutim piscima, spektakularni igrokaz "Raspjevana mladost", koji je režirao i za koji je napisao libreto...
Učenici profesora Pankovića sigurno bi znali više i bolje da govore o svom profesoru, ovo je samo jedna mala blješka radi podsjećanja.
Ipak, nešto o posljednjoj knjizi Dušana Pankovića pogledajte na
Nema komentara:
Objavi komentar