S vremena na vrijeme vraćaćemo se kratkoj priči, toj vrlo osjetljivoj formi književnog govora, koja često zna da prenese neki smisao za kojim tragamo, poruku ili atmosferu potpunije od mnogih vrlo iscrpnih i velikih projekata. Pa, za početak - jedna priča.
***
Plovidba
Sudbina mi je, evo, dodijelila dva uska prozora. Dodijelila mi je i Nadu na jednom od tih okana i mutnu rijeku pred očima da ih gledam kako teku, kako mi u njima dani tonu. Dunav mi se stalno obnavlja i mutninama, i virovima, i vedrinama, koje ponekad pronese, a Nada se sve snažnije drži slabim prstima za trošan prozorski okvir, koji se sitnim prahom bijele boje i drveža sasipa pod preostalom joj željom i uzdanjem. Čeka da doplovim, da me rijeka donese.
A mene nema. Prolaze crni brodovi i preveliki šleperi, a bijelog broda nema. U očima joj tuga, blaga, neminovna i kao Dunav prostrana. Laki vjetar pomreška mutni riječni mir i Nadinu bol. Poigravaju se u čekanju.
Još jedan dan odnese rijeka i ostavi Nadu na prozoru samu. Stiže je noć.
A možda ću baš pomrčinom da doplovim. Obično se noću razrješavaju duge zebnje. Možda će tamom da zablista moj obasjani brod. Nada će izaći na pristanište da dočeka moje snove sa palube, moj nesigurni korak na čvrstom tlu. Otkriću ponovo njene ruke, njene želje, čelo, oči, sreću, prepoznaću onu nadu i radost beskrajnu i požurićemo kroz svjetla i glasove.
Ali, odakle da joj se vratim? Iz kojih snova i neizvjesnosti? Kako da joj doplovim iz dalekog bijelog svijeta kad sam i ja odavna ovdje, na drugom trošnom prozoru?
Nema komentara:
Objavi komentar