Dobojskim sjenovitim ulicama (12)

Kud god da krenem, na ovim zasjenjenim ulicama naletim na njegovu sjenku. Eno i sad stoji tamo kod onog porušenog mosta pored rijeke Bosne. Sam, u prevelikom mantllu, sa uvijek podvrnutim rukavima. Drži nekakvu crvenu fasciklu u ruci. „Šta ti je to, Džo?“ „Moja dokumenta. U stvari, to sam ja. Ovo, u mantilu je samo fasada, a ja sam u ovoj fascikli. Tako bar mislite vi koji vjerujete u crne magije birokratije. Tu je dokaz da postojim, da sam rođen, da nemam neke visoke škole, da znam da kucam na mašini, da sam pismen, ali tu je dokaz i da blata ima više. Da ovu fasciklu bacim dolje u mutnu rijeku, ja više ne bih postojao. Eto šta ste napravili. Napravili ste čovjeka od papira. Ljude zanima samo šta je u ovoj fascikli. A šta je u ovoj glavi, baš ih briga. Malo prije rekao mi je šef u Opštini da je za mene najbolje da uzmem svoja dokumenta i da se više ne pojavljujem tamo. Eto, to ti je sva istina. Vjerujem da on zna šta je za mene najbolje. Ja to nikad nisam znao. On zna i da moram da idem odavde gdje god znam.“ „Ali, zašto?“ „Ne mogu ti to reći, jer vi, komunisti to ne razumijete. Što da ti bez veze pričam! A, nije ni važno. Važno je da idem.“ „Gdje?“ „Šef je rekao što dalje. Zapali. Uzmi. Nije taksena, majke mi. Dali su mi i platu unaprijed da slučajno ne bih navraćao tamo.“

"A šta sad ovdje radiš?" "Ovdje se rastajem sa vama, sa 'Paralelama', sa 'Mulen ružom', sa 'Starim gradom'... Onaj separe i Saliha teško ću zaboraviti."

Zašto Džo mora da ide? Neće da kaže. Da li su u pitanju one taksene marke? Ili možda onaj festival poezije? Jeste, bio je ovdje festival poezije mladih pjesnika Bosne i Hercegovine. Džo je postavio na željezničkoj stanici jednog mladića iz svoje dramske sekcije, koji je, dok bi bio najavljen dolazak kakvog putničkog voza, uzimao mikrofon i pozivao sve pristigle učesnike festivala da se jave na recepciju hotela „Bosna“, gdje im je sve obezbijeđeno. A ništa im nije bilo obezbijeđeno osim sale. Samo ih je na recepciji čekao Džo. Kasnije su iz tog hotela u Komitet omladine stigli mnogi računi za ugostiteljske usluge, ovjerene pečatom „Paralela“ i Džoovim potpisom. Već smo imali i pečat sa tekstom: KOMITET NARODNE OMLADINE DOBOJ – REDAKCIJA LISTA „PARALELE“, a, kako je Džo bio sekretar Redakcije, pečat i jastuče za pečate uvijek su bili u džepu njegovog mantila. Ako još postoje, on i mantil, i sad su tamo. „Što ja radim, to mora da bude na nivou“, govorio je. Jesu li ga otjerali zbog tog nivoa ili taksenh marki, ne znam, možda ima i drugih razloga. Neće da kaže.

„A Bosna, ciganka, i dalje čagrlja dolinom, skuplja i odnosi sve vrste otpadaka, vidljivih i nevidljivih. Široka i mirna. Nema je u komuni ovakve...“ Tako sam upravo tih godina pisao u jednoj reportaži, ne za „Paralele“, za jedne sasvim druge novine.

A ona, mislim Bosna, i sad teče. Odlazi. Ona zna gdje. A Džo ne zna. „Javiću ti se“, kaže.

Dobojskim sjenovitim ulicama (11)

A u našoj kafani – čitaonici „Mulen ruž“ zadimljena polutama, Premda je dan, jedna sijalica sa oniskog plafona rasipa žućkastu tugu. Ali je toplo. Nasred prostorije velika furuna od metalnog bureta. Tutnji. Oko nje stolovi sa plavim kariranim stolnjacima. Za stolovima i oko furune najviše je prozeblih staraca koji su se vratili iz ratova, ima ih i iz onog prvog, došli da se zgriju uz kafu i poneku škrtu promuklu riječ. A za stolom sasvim u uglu puše se čajevi iz staklenih čaša, naše društo bučno raspravlja, pominje se Jesenjin i „Kafanska Moskva“, Majakovski, Blok, „Ja sam već i lik tvoj u teškom okviru vlastitom rukom sklonio sa stola...“, Branko citira Lorku, „Kad umrem, ostavite prozor otvoren...“ Ali naš dolazak ih prekida, unosi hladnoću i druge teme. Džo je već polovinu rukopisa prekucao, kaže. „A ja sam smislio naziv lista“, kaže Kasim. „Zvaće se PARALELE.“ Paralele. A zašto? Je li to dovoljan razlog što lijepo zvuči, kako kaže Kasim?

Brzo pronalazimo ozbiljan razlog. Pa, on je sadržan u već pripremljenom prvom broju. Naslov uvodnika na prvoj strani je „Džems Din je živ“. Ovaj mladi glumac je nedavno poginuo, ali je i ovdje još živ protest koji je označio kao predstavnik mladih i gnjevnih, nezadovoljnih. I mi smo mladi, ali i gnjevni, nezadovoljni svijetom u kojem smo se našli. Iste misli istovremeno teku različitim prostorima na planeti. Paralelno. Dakle, PARALELE! A i čitav broj je izraz nezadovoljstva nas, mladih i gnjevnih. Pola jedne strane zauzima Kasimova poema „Crni ples“ („Ne postoje za nas devojke ni ruže, / noći nam crnom maramom mašu...“), cijelu jednu stranu zauzima Džoova priča „Blata ima više“), pa Brankove elegične pjesme o zasjenjenom, zajesenjenom zavičaju, pa Ljubišina priča o prosjacima, koju, istina, još nije napisao, ali koju nam svakodnevno priča i kojom smo svi oduševljeni. I, evo, i danas obećava da će je do sutra predati Džou na prekucavanje.

Ah, ta ideja (još se ne može nazvati pričom) često me prati. Gotovo svakodnevno su mi na umu ta dva prosjaka. Sjede zajedno na istom raskršću sa ispruženim rukama. Često promrzli, često gladni. Jedan od njih, onaj mlađi pruža ruku prema ozbiljnom, lijepo odjevenom čovjeku, koji, kad to primijeti, samo odmahne rukom, a onda se okrene i dovikne mu: „Novac se mora zaraditi, prijatelju!“ Njih dvojica se samo žalosno zgledaju. „Ne mora da da, ali ne mora ni da vrijeđa“, tiho prozbori povrjeđeni prosjak. „Ništa on ne zna o meni i ne može da razumije zašto molim za milost.“ Stari prosjak ga pogleda, potapša ga po ramenu i došapnu mu: „Nemoj da se brineš. Ja tebe razumijem.“ Mladi prosjak je uskoro nestao iz grada i kad je prošlo izvjesno vrijeme, vratio se kao bogat, lijepo odjeven i krenuo je odmah prema raskršću, a u džepu je držao smortak poveće sume novca, koji će da da prosjaku kojeg tamo nađe. Kad je stigao, vidio je da tamo sjedi onaj isti stari prosjak. Ovaj ga, kad je prolazio pored njega, nije prepoznao, samo je ispružo ruku. U trenutku kad je mladi prosjak htio da izvadi pripremljeni smotak, ote mu se prezriv uzvik: „Novac se mora zaraditi, prijatelju!“ U istom trenutku primijeti da ga je stari prosjak prepoznao osmijehom prepunim suza. Prošao je, ali i njemu krenuše suze. „Zašto sam ovako postupio? Šta mi je bilo? Pa, ja to nikako nisam htio. Šta to upravlja mojim postupcima?“ Razmišljajući tako ugleda kantu za otpatke, u koju spusti sav novac koji je nervozno u džepu izgužvao.

Da, i to, i mnogi drugi pripremljeni tekstovi bili su naš protest protiv svijeta, kojeg smo zatekli nehumanog, neobjašnjivog, punog bola, punog suza i nerazumijevanja.

„Ma, donesi i njemu čaj“, viknu Džo, misleći na mene, jer sam ga već jednom odbio.

„Zašto nećeš da popiješ čaj? pita me Kasim. „Popij čaj, ugrijaćeš se, sav si poplavio.“

„Neće“, kaže Džo, „zato što je komunista“.

„Baš oni ne piju čaj?“ pitao je Branko.

„Ne piju ni kafu“, kaže Džo. „Ali siguran sam da ovo neće odbiti“, reče i izvadi u novinski papir zamotane nekolike cigarete.“

I ja sam znao da to odbiti neću.

Dobojskim sjenovitim ulicama (10)

Eno Džoa. I sad stoji na onom istom mjestu gdje sam ga ostavio one snježne noći. Kao da nigdje nije išao, premda je jutro, a i prošle su tolike godine. I decenije, valjda. A ni snijeg nije prestao da pada. Znao sam da ću ga baš tu naći. A i on kaže da me čeka i da je znao da ću baš tu doći. Kaže mi da sad moramo u „Mulen ruž“. To je, znate već, ona čitaonicaa u Donjoj mahali. Tu nas, kaže, čekaju Kasim Deraković, Branko Jovanović, Ljubiša Ivošević i još neki. Tu ćemo da završimo one naše razgovore o velikom pothvatu, našem listu za kulturu i literaturu. A ja njemu, opet, kažem da nemam para ni za čaj ni za kafu, da ni cigara nemam i da je najbolje da ih povedemo na gradinu, gdje se na čistom zraku o svemu možemo dogovoriti. „Imam ja, ne brini“, kaže on meni, a ja ga pitam odakle mu, jer u posljednje vrijeme uvijek ima bar za četiri cigare (jeste, prodaju se na komad) i za bar dvije duple kod Saliha u „Starom gradu“.

„Pa, evo, kad si navalio, sve ću da ti ispričam, premda znam da si ti komunista.“ Čuo je da sam ovih dana primljen u Kom. partiju u Beogradu, gdje sam studirao, i nije mu to nimalo simpatično. „Valjda me nećeš odati. Evo, ovako. Neki dan dođe mi jedan čovjek, da preda nekakvu molbu Opštini i donese pune džepove taksenih maraka. Nije ih, kaže, mogao zalijepiti, nemaju gdje da stanu. Načelnik mu, kaže rekao koliko takse treba, referent mu rekao isto toliko, a i ja sam, kaže, isto rekao i on donio i za mene, i za načelnika i za referenta. Zalijepim ja one načelnikove i poništim, a one moje i referentove vratim u trafici, gdje radi jedan momak iz moje sekcije. Ja njemu marke, on meni pare. Eto, odakle mi.“

„Grozno“, rekao sam. „Ja to ne mogu ni da slušam. Kad tako nešto čujem i to od prijatelja, dođe mi da se ubijem.“

„Nemoj sad, molim te, bar dok ne objavimo prvi broj.“

Prošlo je od tada skoro šest decenija, a prvi broj još nije objavljen. To me, izgleda, spasilo.

„Sad ne možeš ni da slušaš, a kod Saliha si mogao da popiješ podosta taksenih maraka sa državnim grbom i petokrakom...“

Ne znam kako smo stigli. Išli smo nizbrdo, a meni se ulica pela ispred nogu.

Pavle STANIŠIĆ: Drugim putem

Dobojskim sjenovitim ulicama (9)

Prepuna dvorana, više stotina posjetilaca. Kada je predstava završena, svi su stojeći snažnim aplauzom pozdravljali glumce. Stajali su čak i oni iz prvog reda, predsjednik Opštine i njegovi gosti, predsjednici okolnih opština. 

Poslije sjajne predstave režiser je nestao iz grada, nečujno, kao što se i pojavio. U željezničkoj sali pored kauča ostala je samo jedna flaša – ona s vodom. 

U gradu je ostao i njegov sin Đorđe, poznati Džo. I sad ga često susretnem. Nema ulice u kojoj ne naletim na Džoa. Svi ga tako zovu. A on, onizak, plavokos, plavook, ni nalik na roditelje, na krupnog druga Marića i vitu, elegantnu ministarku. Stanuje privatno na Čaršiji, a zaposlen je u Opštini na protokolu. Pošto je daktilograf, obavlja i te poslove kad god zatreba. Ima i on na Čaršiji neku manju dramsku sekciju, s kojom nikad nije stigao do pozornice. Mlad je, a već iza sebe ima jedan brak, u Tuzli su mu bivša supruga Mukelefa i sasvim mala kćerka. Pridružio se nama nekolicini, koji smo se prozvali Klub mladih pisaca, učestvuje na književnim večerima koje organizujemo u Doboju, Tuzli, Tešnju, Gračanici... Govori da ima pun kofer priča, ali uvijek čita istu, onu „Blata ima više“. 

Glavni junak Džoove priče je u zatvoru i sa dvojicom zatvorenika priprema bjekstvo na slobodu. Kad je sve bilo pripremljeno, i prozor kroz koji će iskočiti, prokopan neprimjetni otvor na visokom zidu oko zatvora, kroz koji će se provući na slobodu, i kad su ta dvojica već iskočili, pretrčali do otvora i izgubili se na slobodi, i kad je došao trenutak da i on to uradi, pogledao je ispod prozora i vidio – blato. Onda je pogledao i svoje izglancane cipele, koje je tajno pripremio za taj put i – odustao. Kad su kasnije neke delegacije, koje su obilazile zatvor, pitale zašto je on tu, on je odgovarao da je tu zato što je na slobodi blato. A kad bi ga priupitali zšto ne ide onuda gdje nema blata, njegov odgovor je bio: „Blata ima više“. Priča je pisana u prvom licu, ali Džo se nikada nije htio izjasniti ima li u njoj i nekih autobiografskih detalja, što smo svi pretpostavljali. 

Već je noć, a mi, Džo i ja, još stojimo ispod one gole sijalice na Čaršiji, koja visi na potankim žicama, razvučenim nad raskršćem. Snijeg sipa li, sipa. Znam da on nema nikakvo grijanje u onoj maloj sobi, ali njega to ne brine. Brine ga šta čovjek traži na ovoj planeti, je li do sada išta pronašao ili je zaboravio zašto je stigao tu i još bezbroj takvih pitanja. Sad žurim i ostavljam Džoa, znam da ću ga tu naći kad god krenem sjenovitim ulicama grada, toliko toga još treba da raspravimo.

Dobojskim sjenovitim ulicama (8)

Eh, taj drug Marić! Mnoge neobičnosti je unio u ovaj grad. Otkako je penzionisan u crnogorskom Narodnom pozorištu, putuje po raznim krajevima i radi sa pozorišnim amaterima. Ovdje je stigao iz Tuzle. Neko ga je tamo pronašao, a ovdje je bio vrlo potreban. Pripremala se velika predstava. Otkako je stigao, u željezničkoj sali se više ne održavaju igranke. Probe "Gospođe ministarke" su svake večeri. A u toj sali je i poveći crni kožni kauč, na kojem drug Marić stanuje. Pored kauča su uvijek dvije zatvorene flaše. U jednoj je neko nepoznato žestoko piće, a u drugoj kaže da je voda, ali mu malo ko vjeruje. Na jednoj stolici uz kauč je dobro pohaban crni kofer, a preko njega dobar zimski krombi kaput, takođe crn.

Ovih dana iskrsla je još jedna neobičnost u vezi sa drugom Marićem. Širom grada pojavile su se obavijesti ispisane prelijepim svečanim rukopisom na sjajnom bijelom papiru, kojima je drug Marić obavještavao javnost da upravo proslavlja pedeset godina umjetničkog rada i da poklone prima, naravno, u željezničkoj sali, ali samo od 10 do 12 sati. Kako sam saznao od onog načelnika iz komšiluka, u Opštinu je stiglo pismo iz kabineta predsjednika države sa istim obavještenjem i pitanjem da li drug Tito treba da uputi delegaciju sa poklonima. I, kako mi ovaj reče, zaključili su da ne treba, ali da treba Opština da mu nešto pokloni. Nakon duge rasprave, odlučili su da drugu Mariću pokone bonove za ručak u gradskoj menzi i to za mjesec dana. Doručak je otpao jer umjetnik kasno ustaje, a kad je večera, uvijek su probe.

Sala je završena, predstava je pripremljena, drug Marić je prezadovoljan, tvrdi da sa boljim ansamblom nije radio. Ali, onda – razboli se Zdenka, nosdilac glavne uloge i to tako da sigurno za mjesec dana ne može na scenu. „Ja mogu da igram Otela, pa i Hamleta, ako baš treba, ali gospođu ministarku, vala, ne mogu!“ vikao je ogorčeni drug Marić, dok se nije sjetio svoje davne supruge, primadone Crnogorskog pozorišta. Naravno, nije imao novaca za velike telefonske razgovore i telegrame, ali sve je riješeno u Opštini, službeno i efikasno.

I danas vidim kako dvadesetak dobojskih amatera stoje na željezničkoj stanici čekajući voz sa svojom novom gospođom ministarkom. Eno pred njima i druga Marića sa leptir mašnom i buketom raznobojnih ruža, koje su amateri nabavili u Barama, na Usori i u parku. Primadona sa elegantnim naporom silazi sa voza, drug Marić joj teatralno ljubi ruku i predaje cvijeće. Predstava može da počne.

Dobojskim sjenovitim ulicama (7)

Evo me opet u onom davnom dobu u gradu koji se zvao isto kao i ovaj ovdje. 

Prilazim lijepoj žutoj kući, koja će za pedesetak godina biti sinagoga. Tako tvrdi onaj poznati prorok zvjezdočatac, kojem niko ne vjeruje. „A šta ti je to sinagoga?“ ptaju ga, a on mudro odgovara da je to ono što će ova kuća jednom biti. A sada je tu neki važni organ vlasti, pa se ispred te kuće okupilo mnoštvo ljudi. U prvim redovima su oficiri, pa frontovci, pa napredne žene, sve afežeovke i na kraju omladina, đaci uglavnom. 

A na balkonu te kuće – uglednici. Ispred njih, uz samu balkonsku ogradu oficir sa uzdignutom rukom govori na sav glas: „Naši najbolji borci su ginuli oslobađajući Trst i Goricu...“ U okupljenoj masi neko zapjeva: „Trst, Gorica i Rijeka biće naši dovijeka!“ I svi prihvate. Zaori se Trnjak mahala, a iz mase se prolama promukao glas: „Život damo, Trst ne damo!“ 

Među uglednicima na balkonu je neobičan čovjek, malo stariji, ali pokrupan, u tamnom, ali prilično pogužvanom, a na mjestima i vidno flekavom, odijelu sa isto takvom bijelom košuljom i crnom leptir mašnom. „Ko je onaj?“ pitam i kažu mi da je to pozorišni umjetnik drug Marić, koji sa našim amaterima priprema pozorišnu predstavu za otvaranje doma kulture, ako uskoro bude završen. 

U jednom trenutku drug Marić prilazi ogradi balkona, oficir govornik ga začuđeno gleda, a on širi ruke i snažnim baritonom počne da recituje: 

„Deca smo slobode svete, 

 takmaci slvanoga Sparte, 

 iz trešnjevog smo topa neprijatelje tukli 

 i izazvali glasno divljenje Bonaparte!“ 

 Pjesmu završava jednom žestokom psovkom, a masa viče: „Tako je! Tako je!“ „Trst je naš!“ „Život damo, Trst ne damo!“ Oficiri potežu pištolje i počnu da pucaju u vazduh. A stari umjetnik nestaje sa balkona, ili ga je neko unutra uvukao da ne ometa miting, ili mu je neki metak prozujao blizu ušiju. 

Ne znam kako se to sa Trstom završilo U Beogradu sam čuo kako jedan huligan prijeti drugome: „Ako te samo jednom udarim, tri dana ćeš vikat: Trst je naš.“ 

A ovdje nije riječ o Trstu, nego o drugu Mariću. Ali o njemu – drugi put.