Mladić iz "Kaprija"
1
Ova glava dobila je svoj posljednji oblik u flekavom staklu izloga nekadašnje knjižare, a sada mesnice. Tu više nije bilo knjiga, kojima je pamtio naslove i korice, a mnogima i sadržaj ili ličnosti, bili su izloženi komadi svježeg mesa, teleća rebra, jedan glomazni pomodrjeli but i ta njegova glava sa slabom plavkastom kosom i zbunjenim tamnim očima. Kao da je prvi put vidio svoj izduženi blijedunjavi lik u ovom konačnom obliku. Više nikoga ne mogu iznenaditi promjene na ovoj glavi, na njoj više nema nikakvih slutnji, sve je završeno i ona već ispunjava uslove da bude vraćena vječnosti. I to što je Ona, još topla i nejasna, voljela u ovom liku, bile su samo slutnje, tajne koje iznenađuju svjetlost u njenom mladom pogledu. Sve je to sada završeno, uobličeno, sve je dobilo konačni, ozbiljni oblik u pustoši kojoj je jedino i potpuno pripadao.
Mjesecima je osjećao nestrpljivu glad, ali nije shvatao kako ljudi mogu da se hrane modrim mesom, da glođu ta rebra, tu iskeženu životinjsku glavu i ovaj njegov blijedi lik, ti krupni, kosmati ljudi poput Pantera, šefa specijalaca, kapetana Patona i garnizonog doktora, koji ga je maločas pitao koliko mu je godina. "Dvadest tri", odgovorio je. "Aha", rekao je snažni, krupni, potpuno ćelavi doktor, kao da je rekao: sasvim dovoljno za prvu liniju na Prokletom brdu i kasnije za uzvišene osvetničke riječi na novom, prekrasnom groblju iznad grada. Dovoljno star za smrt, dovoljno mlad za sahranu.
Vidje kako niz svježe odranu, još krvavu životinjsku glavu u izlogu kliznu suza i on je dočeka prstima na svom izbrijanom licu.
Iskonskim strahom shvatio je samoću. Ptice i djevojke napustile su grad. I Ona je nestala, onako nesigurna, još osmijehnuta. Ni na nebu nad krovovima ih nema. Neki nejasni ljudi zamiču iza uglova. Ni drugova. Neki su, svakako, s one strane Prokletog brda, kao što je i on sa ove, mnogi, bježeći od nesreće, lutaju svijetom, dvojica su već pretvoreni u dvije humke i dva svenula cvjetna buketa u dvije prljave tegle od kompota sa ustajalom zelenom vodom, a on je sam, u debeloj zimskoj uniformi usred žarkog ljetnjeg dana, s bolnim žuljevima u teškim cokulama, sa poluautomatskom puškom "papovkom" u ruci, pred svojim likom u izlogu mesnice. Najbolje bi bilo da ode kući, zaključio je. Imao je još vremena. Tek uveče je trebalo da se javi kapetanu Patonu s doktorovim nalazom i ponovo stupi u svježe iskopanu najistureniju raku na "liniji razdvajanja".
"I ja mislim", rekao je onda ocu, "da smo mi u pravu, kao što i oni misle da nismo, ali..." Htio je da objasni nešto i sebi i njemu, nešto kao da svako pravo ima granice, ili slično tome, ali je odustao. Otac je bio preozbiljan, bez znaka milosti na potamnjelom mršavom licu. "Misliš ili znaš?" upitao je ne gledajući ga. "Mislim. Ja samo mislim, a ne znam ništa." "Još nisi zaboravio onu njihovu nesrećnicu", rekao je otac, "izgelda da ti je više stalo do nje nego do svog naroda."
"Čuvaj se", govorila mu je one noći, a on je rekao da treba ona de se spasi. "Ne brini", rekla je, "mi nismo krivi."
I kako ponovo da nastavi uvjeravanja s ocem, koji je bio siguran u svaku svoju riječ, u svaku vijest sa radija koji u kuhinji nije prestajao da poziva na osvajanje livada i šuma? Kako da gleda majku, koja se samo uzdasima uključuje u razgovor i uporno ga nutka da jede preprženi hljeb i lišće od maslačka, koje je tako zdravo kad ničega drugo nema? A oni znaju da je on u gradu, da je otišao na taj besmisleni pregled i čekaju ga.
"Ranjen sam", govorio je doktoru, "ranjen sam teško." "Gdje?" upitao je doktor, a on je nespretno dotakao grudi. "Raskopčajte se da vidimo te rane! " "One se ne vide, doktore." "Ne vide se? Kako? Nema krvi?" "Nema." "Nema?" "Nema. Ali ja ne mogu da ubijam." "A ubijali ste? Koliko?" Pucao sam. A tamo, kao i ovamo, svakodnevno odvoze mrtve. Neke njihove smo i mi izvukli." "Jeste li neke od njih poznavali?" "Ja ih sve poznajem."
Kada su na šatorskom krilu dovukli mladi}a iz "Kaprija", ranjenog, te nije uspio da se povuče kao ostali, prepoznao je i njega i sebe. Donedavno, upravo u te večernje sate susretali su se u tom bučnom kafiću i uvijek se i njemu i njoj drago javljao, jednom ih je, kada je bio tužan, častio koka-kolom, a sada je sa šatorskog krila zapomagao: "Nemojte me zaklati! Molim vas, nemojte me zaklati! " "Eto, kakva je tamo propaganda", rekao je Panter.
Čujete li? Nas oni smatraju koljačima!"
"Kako sve?" upitao je doktor. "Ne možete ih sve poznavati." "Ne znam", rekao je on, "tako mi se čini."
U trenu je shvatio da Panter u obješenoj ruci drži pištolj i da je njega mladić iz "Kaprija" ugledao i prepoznao. Povikao je: "Pomozi mi, molim te, pomozi mi! To sam ja!”
"U stvari, ne čini mi se. Sve ih poznajem. I oni mene. Svi su mi prijatelji." "Govorite gluposti, mladiću", rekao je doktor, a on je začuo muziku iz "Kaprija", onda mu je Ona tu šaputala o nekim prozračnim zavjesama kroz koje svijet izgleda drukčije, dok je napolju sipao krupan snijeg i odmah sve zatrpavao. Jeste, svi su se tu poznavali, a mladić iz "Kaprija" u bijelom kelnerskom sakou i tamnim pantalonama, premlad i preosmijehnut, prenosio im poruke i osmijehe i nudio ih čajem.
Panter je opalio upravo onda kad ga je mladić iz "Kaprija" ponovo pozvao po imenu, pa mu se činilo da je Panter pucao u taj glas i ubio ga.
"Ja, doktore, ne mogu da ubijem. Neću!" "Pa, ko to od vas traži?"
"Vojska te nije promijenila", rekao je otac i on je ponovo pogledao svoj lik u izlogu svježeg mesa i ponovo sa svog lica obrisao suzu, koja je klizila niz iskeženu teleću lobanju. Tamo se dešavaju konačne promjene, pomislio je. Suštinske.
"Jeste li ranije od nečega bolovali?" pitao ga je doktor. Nabrajao je sve teške bolesti za koje je bio čuo, svjestan da neke njihove nazive ne izgovara tačno, ali sve se dešavalo u magnovenju, u grču i nije bilo ni vremena ni razloga za ispravke. Doktor je samo potvrdno klimao glavom, a onda ga je prekinuo, povikao je: "Odlično!" i na bijelom obrascu crnim flomasterom napisao: "Sposoban".
Mladića iz "Kaprija" strpali su u crnu plastičnu vreću i plitko ga zakopali iza Komande. Kasnije će, znao je, tu vreću iskopati i razmijeniti je s onima sa druge strane Brda za drugu isto takvu.
Opipao je u gornjem desnom džepu vojničke bluze papir i osjetio olakšanje: Ako nisam sposoban da ubijem, sposoban sam da umrem. Osmijehnuo se šeretski svom tužnom liku u izlogu, koji mu je odgovorio na isti način i umorno je zakoračio pustom ulicom. Pušku je zabacio o rame i znao je da izgleda žalosno, kao svaki zalutali vojnik. Ni teške cokule mu nisu više smetale, ni debela pretopla uniforma, sve su to bili dijelovi njega preostalog, i znoj vojnički nije osjećao kao neprijatnost, i to je bio on, vojnik sa prve linije, sposoban za smrt.
"Znaš li ti za koga se boriš?" pitao ga je otac. Ćutao je. Nije znao i pitanje mu se činilo razumnim. "Sveta je stvar boriti se za svoj narod i njegovu čast." "A zar se čast osvaja? Zar ubijanjem? Zar je časniji jači ili lukaviji? Zar sve to nije još davno raspravljeno u bajkama za djecu? Mi gore čuvamo prilaze ovom bivšem gradu, a ovdje se pljačka, uživa, siluje... Zar za to da poginem? Je li?" "I ti to meni govoriš?" "Prestanite", rekla je majka, "čuće vas neko." "Neka čuje, bar jednom neko da me čuje."
Trebalo bi da odem kući, sjetio se, još nije kasno. Ko zna hoću li ih više vidjeti.
A pusti grad, omamljen vrelinom, ukazao mu se ogoljen, šupalj, kostur grada koji je nekad negdje postojao. Zjapili su prozori bez stakala, ulice bez prijatelja, prolaznici bez pogleda. A i nje - nigdje. Prognana od te vojske kojoj je i sam pripadao, možda silovana na nekom policijskom punktu... I ljubav, dakle, u svom konačnom obliku! Gasilo se nebo, blijedile sjene drveća, koje je nekad davno tu listalo, rađalo se veče.
Ova glava dobila je svoj posljednji oblik u flekavom staklu izloga nekadašnje knjižare, a sada mesnice. Tu više nije bilo knjiga, kojima je pamtio naslove i korice, a mnogima i sadržaj ili ličnosti, bili su izloženi komadi svježeg mesa, teleća rebra, jedan glomazni pomodrjeli but i ta njegova glava sa slabom plavkastom kosom i zbunjenim tamnim očima. Kao da je prvi put vidio svoj izduženi blijedunjavi lik u ovom konačnom obliku. Više nikoga ne mogu iznenaditi promjene na ovoj glavi, na njoj više nema nikakvih slutnji, sve je završeno i ona već ispunjava uslove da bude vraćena vječnosti. I to što je Ona, još topla i nejasna, voljela u ovom liku, bile su samo slutnje, tajne koje iznenađuju svjetlost u njenom mladom pogledu. Sve je to sada završeno, uobličeno, sve je dobilo konačni, ozbiljni oblik u pustoši kojoj je jedino i potpuno pripadao.
Mjesecima je osjećao nestrpljivu glad, ali nije shvatao kako ljudi mogu da se hrane modrim mesom, da glođu ta rebra, tu iskeženu životinjsku glavu i ovaj njegov blijedi lik, ti krupni, kosmati ljudi poput Pantera, šefa specijalaca, kapetana Patona i garnizonog doktora, koji ga je maločas pitao koliko mu je godina. "Dvadest tri", odgovorio je. "Aha", rekao je snažni, krupni, potpuno ćelavi doktor, kao da je rekao: sasvim dovoljno za prvu liniju na Prokletom brdu i kasnije za uzvišene osvetničke riječi na novom, prekrasnom groblju iznad grada. Dovoljno star za smrt, dovoljno mlad za sahranu.
Vidje kako niz svježe odranu, još krvavu životinjsku glavu u izlogu kliznu suza i on je dočeka prstima na svom izbrijanom licu.
Iskonskim strahom shvatio je samoću. Ptice i djevojke napustile su grad. I Ona je nestala, onako nesigurna, još osmijehnuta. Ni na nebu nad krovovima ih nema. Neki nejasni ljudi zamiču iza uglova. Ni drugova. Neki su, svakako, s one strane Prokletog brda, kao što je i on sa ove, mnogi, bježeći od nesreće, lutaju svijetom, dvojica su već pretvoreni u dvije humke i dva svenula cvjetna buketa u dvije prljave tegle od kompota sa ustajalom zelenom vodom, a on je sam, u debeloj zimskoj uniformi usred žarkog ljetnjeg dana, s bolnim žuljevima u teškim cokulama, sa poluautomatskom puškom "papovkom" u ruci, pred svojim likom u izlogu mesnice. Najbolje bi bilo da ode kući, zaključio je. Imao je još vremena. Tek uveče je trebalo da se javi kapetanu Patonu s doktorovim nalazom i ponovo stupi u svježe iskopanu najistureniju raku na "liniji razdvajanja".
"I ja mislim", rekao je onda ocu, "da smo mi u pravu, kao što i oni misle da nismo, ali..." Htio je da objasni nešto i sebi i njemu, nešto kao da svako pravo ima granice, ili slično tome, ali je odustao. Otac je bio preozbiljan, bez znaka milosti na potamnjelom mršavom licu. "Misliš ili znaš?" upitao je ne gledajući ga. "Mislim. Ja samo mislim, a ne znam ništa." "Još nisi zaboravio onu njihovu nesrećnicu", rekao je otac, "izgelda da ti je više stalo do nje nego do svog naroda."
"Čuvaj se", govorila mu je one noći, a on je rekao da treba ona de se spasi. "Ne brini", rekla je, "mi nismo krivi."
I kako ponovo da nastavi uvjeravanja s ocem, koji je bio siguran u svaku svoju riječ, u svaku vijest sa radija koji u kuhinji nije prestajao da poziva na osvajanje livada i šuma? Kako da gleda majku, koja se samo uzdasima uključuje u razgovor i uporno ga nutka da jede preprženi hljeb i lišće od maslačka, koje je tako zdravo kad ničega drugo nema? A oni znaju da je on u gradu, da je otišao na taj besmisleni pregled i čekaju ga.
"Ranjen sam", govorio je doktoru, "ranjen sam teško." "Gdje?" upitao je doktor, a on je nespretno dotakao grudi. "Raskopčajte se da vidimo te rane! " "One se ne vide, doktore." "Ne vide se? Kako? Nema krvi?" "Nema." "Nema?" "Nema. Ali ja ne mogu da ubijam." "A ubijali ste? Koliko?" Pucao sam. A tamo, kao i ovamo, svakodnevno odvoze mrtve. Neke njihove smo i mi izvukli." "Jeste li neke od njih poznavali?" "Ja ih sve poznajem."
Kada su na šatorskom krilu dovukli mladi}a iz "Kaprija", ranjenog, te nije uspio da se povuče kao ostali, prepoznao je i njega i sebe. Donedavno, upravo u te večernje sate susretali su se u tom bučnom kafiću i uvijek se i njemu i njoj drago javljao, jednom ih je, kada je bio tužan, častio koka-kolom, a sada je sa šatorskog krila zapomagao: "Nemojte me zaklati! Molim vas, nemojte me zaklati! " "Eto, kakva je tamo propaganda", rekao je Panter.
Čujete li? Nas oni smatraju koljačima!"
"Kako sve?" upitao je doktor. "Ne možete ih sve poznavati." "Ne znam", rekao je on, "tako mi se čini."
U trenu je shvatio da Panter u obješenoj ruci drži pištolj i da je njega mladić iz "Kaprija" ugledao i prepoznao. Povikao je: "Pomozi mi, molim te, pomozi mi! To sam ja!”
"U stvari, ne čini mi se. Sve ih poznajem. I oni mene. Svi su mi prijatelji." "Govorite gluposti, mladiću", rekao je doktor, a on je začuo muziku iz "Kaprija", onda mu je Ona tu šaputala o nekim prozračnim zavjesama kroz koje svijet izgleda drukčije, dok je napolju sipao krupan snijeg i odmah sve zatrpavao. Jeste, svi su se tu poznavali, a mladić iz "Kaprija" u bijelom kelnerskom sakou i tamnim pantalonama, premlad i preosmijehnut, prenosio im poruke i osmijehe i nudio ih čajem.
Panter je opalio upravo onda kad ga je mladić iz "Kaprija" ponovo pozvao po imenu, pa mu se činilo da je Panter pucao u taj glas i ubio ga.
"Ja, doktore, ne mogu da ubijem. Neću!" "Pa, ko to od vas traži?"
"Vojska te nije promijenila", rekao je otac i on je ponovo pogledao svoj lik u izlogu svježeg mesa i ponovo sa svog lica obrisao suzu, koja je klizila niz iskeženu teleću lobanju. Tamo se dešavaju konačne promjene, pomislio je. Suštinske.
"Jeste li ranije od nečega bolovali?" pitao ga je doktor. Nabrajao je sve teške bolesti za koje je bio čuo, svjestan da neke njihove nazive ne izgovara tačno, ali sve se dešavalo u magnovenju, u grču i nije bilo ni vremena ni razloga za ispravke. Doktor je samo potvrdno klimao glavom, a onda ga je prekinuo, povikao je: "Odlično!" i na bijelom obrascu crnim flomasterom napisao: "Sposoban".
Mladića iz "Kaprija" strpali su u crnu plastičnu vreću i plitko ga zakopali iza Komande. Kasnije će, znao je, tu vreću iskopati i razmijeniti je s onima sa druge strane Brda za drugu isto takvu.
Opipao je u gornjem desnom džepu vojničke bluze papir i osjetio olakšanje: Ako nisam sposoban da ubijem, sposoban sam da umrem. Osmijehnuo se šeretski svom tužnom liku u izlogu, koji mu je odgovorio na isti način i umorno je zakoračio pustom ulicom. Pušku je zabacio o rame i znao je da izgleda žalosno, kao svaki zalutali vojnik. Ni teške cokule mu nisu više smetale, ni debela pretopla uniforma, sve su to bili dijelovi njega preostalog, i znoj vojnički nije osjećao kao neprijatnost, i to je bio on, vojnik sa prve linije, sposoban za smrt.
"Znaš li ti za koga se boriš?" pitao ga je otac. Ćutao je. Nije znao i pitanje mu se činilo razumnim. "Sveta je stvar boriti se za svoj narod i njegovu čast." "A zar se čast osvaja? Zar ubijanjem? Zar je časniji jači ili lukaviji? Zar sve to nije još davno raspravljeno u bajkama za djecu? Mi gore čuvamo prilaze ovom bivšem gradu, a ovdje se pljačka, uživa, siluje... Zar za to da poginem? Je li?" "I ti to meni govoriš?" "Prestanite", rekla je majka, "čuće vas neko." "Neka čuje, bar jednom neko da me čuje."
Trebalo bi da odem kući, sjetio se, još nije kasno. Ko zna hoću li ih više vidjeti.
A pusti grad, omamljen vrelinom, ukazao mu se ogoljen, šupalj, kostur grada koji je nekad negdje postojao. Zjapili su prozori bez stakala, ulice bez prijatelja, prolaznici bez pogleda. A i nje - nigdje. Prognana od te vojske kojoj je i sam pripadao, možda silovana na nekom policijskom punktu... I ljubav, dakle, u svom konačnom obliku! Gasilo se nebo, blijedile sjene drveća, koje je nekad davno tu listalo, rađalo se veče.
Nema komentara:
Objavi komentar