skorojevići...

(nastavak)

...

U drugim sredinama skorojevići stižu prelaskom iz jednog staleža u drugi, ili iz jedne klase u drugu i to trudom ili, možda, stvarno eksploatacijom, ko će ga znati, a kod nas dolaze iz sela u grad i to silom - to se već pouzdano zna.

Razlog je vjerovatno u tome što se kod nas nikada nisu desile građanske revolucije. Mi smo uzgajani na seljačkim bunama i ustancima. Duh trećeg staleža francuske građanske revolucije došao je u neke krajeve sa Napoleonovim osvajanjima, pa je u tim krajevima odnos sela i grada sasvim drukčiji. Tamo se dešava obratan proces urbanizacije sela. Ali u nekim krajevima, kao što je ovaj u kojem ovo pišemo, to se nije desilo. Tu još potocima teče paranoična, hajdučka, agresivna krv onih koje je istorija, nažalost, nagnala u bijeg u što zabitija brda. Zbog toga se ovdje poslije svih ratova vlast "dijelila" po tom primjeru: izvršna - Trebavi, zakonodavna Vučijaku, ekonomska - Ozrenu (primjer je sasvim proizvoljan), jer osvajači, po starom hajdučkom principu, vjeruju da se sav plijen dijeli i da je u tome smisao politike.

Ratovi su možda samo prilika da se na najbrutalniji način ispolji konfrontacija ova dva stava prema životu, dva načina u međuljudskim odnosima, taj latentni sukob dva mišljenja: urbanog i ruralnog.

Za čovjeka urbane sredine selo je naivna, skoro kičerska idila. To je cvrkut ptica, oaza mira, pusto ostrvo za privremeni bijeg od stresnih napora, vraćanje izvornom smislu neoskrnavljene prirode. Za seljaka čovjeka selo je izvor svih njegovih patnji: udaljenost od mjesta zadovoljavanja socijalnih potreba, fizički napori rada na zemlji, strahovi od nevremena... i, više od svega toga, sasvim nepotreban, ko zna iz kog vremena, u njemu nataloženi kompleks manje vrijednosti. A šta je grad za ova dva mentaliteta? Za one prve grad je njihovo dvorište, intimno mjesto uspomena, susreta sa prijatnostima i neprilikama - sve ono što život znači. I pored tako česte "ćiftinske" strasti čovjeka palanke, njemu je čitav grad - dom. A za čovjeka sela grad je razlog njegove inferiornosti, nedostižni san, koji se mora ili ostvariti i prestati sanjati. Osvojiti ili uništiti.

U Priči o ratniku i zatočenici Borhes piše: "U jednom trenutku prohujaše kroz moju svijest mongolski konjanici koji su htjeli da pretvore Kinu u beskrajni pašnjak da bi proveli starost u gradovima koje su žudili da unište..."

Šta će uraditi naši konjanici koji su od pašnjaka odavno odustali? Od svojih sela očito neće napraviti gradove, a proces pretvaranja gradova u sela upravo je u toku. Čujete li ovu svirku koju ja čujem?

Zbog svega rečenog i nerečenog moje duboko poštovanje onima koji su odoljeli svim iskušenjima "slatkog" života i ostali tamo gdje su najproduktivniji. Duboko poštovanje čovjeku sa motikom, čovjeku na taktoru, čovjeku u šumi i u štali... Jer, ako se ovi tokovi nastave, naša će sela poželjet' seljaka, a seljaka nigdje biti neće.

(Nova alternativa, 4. novembar 1998)