4.
Tako sam onda ponovo stigao u Vjekovo, grad u Dardaniji. Događaje koje sam naprijed "izložio", rekonstruisao sam, mislim, prilično vjerno, kao sasvim moguće na osnovu onoga što se kasnije dešavalo i što sam saznavao.
A ja od sebe ni na slobodi nisam daleko pobjegao. Lutanja po ruševinama "naše kuće", obilazak ostataka starog parka i davnih lica, koja sam krišom prepoznavao, nostalgične večeri uz rijeku, melanholični susreti sa Nadom iz izloga fotografske radnje, srećno udatom za mog novog najboljeg nesrećnog prijatelja Gorana, nekoliko novih upoznavanja starih poznanika - sloboda koju sam osvajao. I ponovo bijah nevoljan i tužan.
Takvog me jedno tamno veče zateklo na pustom Ciganištu. Posmatrao sam vozove u daljini. Bezuspješno sam pokušavao da dozovem negdašnje povjerenje u taj sigurni, veliki brijeg i tišinu nedalekog Vjekova. Bezuspješno, bezuspješno. A ona tjeskoba u vozovima nije mi se uopšte činila nepodnošljivom. Kao da sam u trentuku shvatio da su putnici u tim vozovima, u stvari, izbjegli od svojih opasnosti, da su u bjekstvu i da su sad upravo na trenutno bezbjednom mjestu. Poželio sam da sam u jednom od tih osvijetljenih vagona u dolini. I strah od tišine izgledao mi je sve razložniji. Već danima sam osjećao nečije nejasno prisustvo u svakoj svojoj samoći. Okolne šume postale su tamnije i dublje. Ni osvijetljeno Vjekovo sa druge strane nije mi se činilo mirno i sigurno. Pokušavao sam da se prisjetim osjećanja lakoće s kojim sam nekada mogao odatle da strčim mjesečnom stazom i da u nevelikoj sobi sa druge strane rijeke osluškujem vozove u daljini. Ali, šuma je bila opasna i tajnovita, grad mi je bio stran i dalek. Ni tišine ni kuće u njemu više nisam imao.
Pojava čovjekovog lika na Ciganištu, mislio sam nekada, sadrži bezbroj mogućih znaćenja, kao horizont dubina i svjetlosti. To nije tek čovjek, nego pojava prostranija od sebe, ideja, energija. Događaji koji su se zbili u međuvremenu porušili su u meni to osjećanje. Stajao sam nasred brda nemoćan, izložen neznanoj opasnosti, koja se javljala tajanstvenim šumovima iz okolnog žbunja. I glasove sam čuo. Pritajen ljudski govor.
Kako stići do prvog noćnog voza? Novaca više ni za kartu nisam imao. Ponovo, znači, pronaći neki jeftin posao, ponovo štedjeti za bjekstvo iz slobode. Ništa mi drugo nije preostajalo. Štedjeti i sanjati noćni voz u obratnom smjeru, udobnost zagušljivih vagona, sigurnost ispod blijedoljubičaste svjetlosti nad popadalim putnicima.
Šumovi iza mene postali su stvarniji. Čuo sam govor i jasan,odnekud poznat mi glas: ŠTA TRAŽIŠ TI OVDJE?
...
Tako sam onda ponovo stigao u Vjekovo, grad u Dardaniji. Događaje koje sam naprijed "izložio", rekonstruisao sam, mislim, prilično vjerno, kao sasvim moguće na osnovu onoga što se kasnije dešavalo i što sam saznavao.
A ja od sebe ni na slobodi nisam daleko pobjegao. Lutanja po ruševinama "naše kuće", obilazak ostataka starog parka i davnih lica, koja sam krišom prepoznavao, nostalgične večeri uz rijeku, melanholični susreti sa Nadom iz izloga fotografske radnje, srećno udatom za mog novog najboljeg nesrećnog prijatelja Gorana, nekoliko novih upoznavanja starih poznanika - sloboda koju sam osvajao. I ponovo bijah nevoljan i tužan.
Takvog me jedno tamno veče zateklo na pustom Ciganištu. Posmatrao sam vozove u daljini. Bezuspješno sam pokušavao da dozovem negdašnje povjerenje u taj sigurni, veliki brijeg i tišinu nedalekog Vjekova. Bezuspješno, bezuspješno. A ona tjeskoba u vozovima nije mi se uopšte činila nepodnošljivom. Kao da sam u trentuku shvatio da su putnici u tim vozovima, u stvari, izbjegli od svojih opasnosti, da su u bjekstvu i da su sad upravo na trenutno bezbjednom mjestu. Poželio sam da sam u jednom od tih osvijetljenih vagona u dolini. I strah od tišine izgledao mi je sve razložniji. Već danima sam osjećao nečije nejasno prisustvo u svakoj svojoj samoći. Okolne šume postale su tamnije i dublje. Ni osvijetljeno Vjekovo sa druge strane nije mi se činilo mirno i sigurno. Pokušavao sam da se prisjetim osjećanja lakoće s kojim sam nekada mogao odatle da strčim mjesečnom stazom i da u nevelikoj sobi sa druge strane rijeke osluškujem vozove u daljini. Ali, šuma je bila opasna i tajnovita, grad mi je bio stran i dalek. Ni tišine ni kuće u njemu više nisam imao.
Pojava čovjekovog lika na Ciganištu, mislio sam nekada, sadrži bezbroj mogućih znaćenja, kao horizont dubina i svjetlosti. To nije tek čovjek, nego pojava prostranija od sebe, ideja, energija. Događaji koji su se zbili u međuvremenu porušili su u meni to osjećanje. Stajao sam nasred brda nemoćan, izložen neznanoj opasnosti, koja se javljala tajanstvenim šumovima iz okolnog žbunja. I glasove sam čuo. Pritajen ljudski govor.
Kako stići do prvog noćnog voza? Novaca više ni za kartu nisam imao. Ponovo, znači, pronaći neki jeftin posao, ponovo štedjeti za bjekstvo iz slobode. Ništa mi drugo nije preostajalo. Štedjeti i sanjati noćni voz u obratnom smjeru, udobnost zagušljivih vagona, sigurnost ispod blijedoljubičaste svjetlosti nad popadalim putnicima.
Šumovi iza mene postali su stvarniji. Čuo sam govor i jasan,odnekud poznat mi glas: ŠTA TRAŽIŠ TI OVDJE?
...
Na osnovu onoga što sam kasnije saznao, što je, konačno, i u istrazi potvrđeno, zaključio sam da su upravo u tom trenutku u mojoj sirotinjskoj iznajmljenoj sobi u Vjekovu Ismet i Goran čitali prvi dio ovih zabilježaka.
(A nastavak, naravno, slijedi)
Nema komentara:
Objavi komentar