Ne šaraj po mojim zgarištima (3)
Može g. Šajinović da piše protiv ondašnjeg režima koliko mu volja, to je danas poželjno, a možda i profitabilno, ali da nipodaštava jedan život, čitave generacije - previše je to čak i za njegove sposobnosti. A da li sam ja pripadao (već piše u prošlom vremenu!) generaciji "koja se ponašala kao da sve počinje od njenog doba"? Stvarno, kakvoj sam ja to zloj generaciji pripadao?
Pripadao sam generaciji koja pamti ovaj grad kada je bio deset puta manji nego što je danas (imao je oko tri hiljade stanovnika). Više od 70 procenata stanovnika bilo je nepismeno. Nije bilo ni novina, ni radio-stanice, ni sale sa pozornicom, pa je sasvim normalno da je od "njenog doba" mnogo toga moralo da počne. I počelo je.
Kad sam ja "žario i palio dobojskom kulturnom i informativnom scenom" Radio-Doboj je u redovnom sedmičnom programu imao emisije: radio-novela, radio-reportaža, humorističko-satirična emisija "Na smiješno-tužnim talasima" i mnoge druge programske sadržaje, na koje danas ovaj radio i ne pomišlja. U Doboju je dugo i vrlo zapaženo radilo Amatersko pozorište. Danas ga stvarno nema. Organizuju se pozorišni festivali i dijele nagrade, a čak ni amatersko pozorište ne postoji. U tom vremenu održan je i prvi simfonijski koncert u Doboju i prva baletska predstava, a o satiričnim večerima "Bakšiš" bilo je već govora u ovom blogu.
Jeste, počeli smo sa analfabetskim tečajevima, a ostavili smo: Narodnu biblioteku sa oko 100 hiljada knjiga (za koju su se onih prvih godina knjige skupljale od građana), Regionalni arhiv (koji ranije uopšte nije postojao), Muzej, organizovanu izdavačku djelatnost, čiji je rezultat i časopis "Značenja", u umjetničkim krugovima vrlo zapažen Dobojski likovni salon, Umjetničku galeriju, tradicionalnu manifestaciju Aprilski kulturni mozaik, najrazvijeniju lokalnu radio-stanicu u BiH, kadrovski i tehnički vrlo osposobljena dopisništva RTV BiH, koja bi do sada sigurno bila samostalni emiteri...
Tako smo žarili i palili, a ja - naročito, jer sam uz sve to ostvarivao i ne baš nezapaženu književnu i publicističku djelatnost. I sve je to ostvareno uz istinsko i duboko poštovanje prošlosti i najvrednije tradicije, o čemu je ranije bilo više govora.
Istina, od nekih tada ostvarenih vrijednosti danas su ostala samo zgarišta. Ali, ko je to žario i palio? Vjerovatno oni koji to i danas čine, harajući, evo, i po tragovima tih vrijednih kulturnih napora.
Ne šaraj tako olako po mojim zgarištima, Šajinoviću!
Ne mogu da vjerujem...Zašto i s kojim pravom V.Šainović šara po zgarištima dobojske kulturne scene?Kako to da se okomi na dobojskog književnika Pavla Stanišića,koji je,najvjerovatnije,dao najveći lični doprinos stvranju autentičnog kulturnog miljea grada Doboja u drugoj polovini dvadesetog vijeka..?Žive ,još uvijek i akteri i svjedoci tog vremena ali,uglavnom, ćute zatečeni ljepotama demokratskih promjena,nijemi od viška sloboda i prava,prezaposleni i oslobođeni...Nabrajati činjenice bilo bi suvišno ,zgarišta tinjaju do dana dašnjih, od svitanja do novih značenja a i mnoge knjige su preživjele sunovrat onog režima...Kako to da se pitaju neki sada kako smo se osjećali i gdje smo bili onomad,a nije važno gdje smo i kako smo sada?Da pokažu koliko (ne) znaju ili da,iz obijesti,zagorčavaju život književnika i stvaraoca Pavla Stanišića,šarajući po zgarištima,kao živoj rani?To je kao u onoj priči o arhitekti kojem su srušili most,njegovo životno djelo,pa ga ucili kako se može prijeći preko ambisa...
OdgovoriIzbriši