Vjekovo

(5. nastavak)

2.

Stanična zgrada VJEKOVO – BJEKOBO. Sijalice tinjaju iza zamagljenih prozora. Svitanje tamno, ispunjeno dimom i parom. Dvije lokomotive nervozno dašću iza postrojenih teretnih vagona.
"Ne razumijem zašto danas kasni šezdeset minuta više nego juče", reče Goran.
Ismet ga nije ni pogledao. Iz džepa mantila izvadio je kutiju sa cigaretama i zapalio.
"Prvo treba da naučiš da ima stvari koje se tebe ne tiču".
"Naravno da me se to ne tiče, to se tiče drugih, a mene se tiče noćni putnik, o kojem ništa ne znam."
"Bolje je da ne znaš. Možda će baš zato tvoja zapažanja biti objektivnija, pa će se moći uporediti sa onim što se već zna. Kada sam ja počinjao, prvi posao mi je bio jedan meni potpuno nepoznat slučaj. Pratio sam ga dva mjeseca. Ni jednu riječ s njim nisam progovorio, a napisao sam petnaest gusto kucanih strana. Kad sam to pružio sekretaru, on mi je dao dosije, iz kojeg se vidjelo da sam sve konstatovao što je
bilo potrebno, da je moj izvještaj potpuno saglasan sa ranijim zapažanjima, samo još iscrpniji, bogatiji, sadržajniji...
"Politički ili krim slučaj?"
Ismet ga je prezrivo pogledao.
"Kao da tu ima neke razlike."
"I šta je bilo s njim?"
"Kasnije je tretiran mjerama drugog stepena, koje su dale dobre rezultate. Ne sastaje se, ne priča, vjerujem i da ne misli. U međuvremenu smo se upoznali i sad smo kućni prijatelji. Potpuno drugi čovjek. Može satima da peca ribu ispod vrbe da ne progovori. Spasili smo ga u posljednjem trenutku. S njim sam prijatelj za uspomenu. On pojma nema da je bio moj prvi slučaj. A, bogami, dosta sam mu u životu i pomogao. Inače, kako je bio krenuo, dotjerao bi do toplih leja ili mermera, a društvu bi nanio ogromnu štetu.
Bio je to jedan od lakših, ali nikad se ne zna kad će lakši da postane teži, ponekad se radi samo o jednoj jedinoj riječi."
Stajali su uz bočni zid zgrade. Ismet nešto stariji, ako je to uopšte bitno, Goran nešto mlađi, ali oba u istim dugim kišnim mantilima. Iza njihovih leđa sa druge strane rijeke već se nevoljno budilo Vjekovo ponekim reskim zvukom motora. Pred njima brojni kolosijeci, iza
kojih izrastaju izranjavljena brda - nekadašnji kamenolom. Miris gareži postajao je jači što je stvarnost bivala vidnija. Nekoliko željezničara pospanih lica izašli su iz stanične zgrade.
"Javili su da je krenuo iz Novog brijega."
"Najkasnije za pola sata je ovdje", rekao je Ismet.
Goran je pogledao u pravcu odakle je uskoro trebalo da dotutnji brzi.
"Ipak, trebalo bi da znam bar nešto. Ko je? Čime se bavi? Zašto je na programu? Ko ga je uvrstio? Od kakvog je značaja? Na šta obratiti pažnju?"
"Vidi se da si početnik. Ali, hajde, da ti pomognem. Dugo je na našim programima. Ipak, treba da znaš da on nije iz ovih krajeva. U Dardaniju je došao iz čisto komitske sredine i, kako izgleda, okorjeli je Komit. Pretvara se da ne razlikuje ljude po plemenskoj pripadnosti, ali... Sad ga u Gradu tretira njegov školski drug, vrlo iskusan i sposoban, preko jedne probne neutralke. Nasijeda dosta naivno, ako ne blefira. Čak i ako mu se ne može pripisati komitska zaslijepljenost, ima dosta drugih negativnosti. Sumnjičav je, unosi nemir, razdor, nezadovoljstvo, pesimističan, nazadan, nedruštven, dekadentan, u svakom pogledu, opasan. Ali, slomićemo mi njega. Trenutno je najznačajnije
da vidimo zašto se ovdje vraća. Nije to slučajno. Ima indicija da želi da u praksi provjerava neke neosporne filozofske istine, na šta on, čak i kad bi to bilo tačno, nema pravo. On da provjerava! I to koga! Uz to, da ti i to kažem, treba vidjeti ko stoji iza toga, ko finansira te navodne eksperimente.
Uostalom, dobio si dovoljno uputstava. Tvoj čovjek je onaj koji iz ovog voza izađe sa žutim koferom. Ja sam ovdje samo radi tebe, da ti pomognem. I to je moja lična stvar."
"Mučno mi je."
"Malodušan si, mladiću, a to nije dobro. Treba da očvrsneš. Ti znaš da drugog izbora nemaš ako hoćeš da zaslužiš povjerenje i da pomogneš i njemu i Službi."
"Sve su to gluposti. Gluposti i halucinacije."
Ismet se uozbiljio.
"Šta je glupost?"
"Mislim, glupost je to što on hoće da provjerava filozofiju."
"Nema ti šta da misliš. Tako počinje svako skretanje sa jedine prave linije. Glupost je ovo, pa glupost je ono... Na kraju - sve je glupost. Destruktivni fatalizam, negatorstvo, nihilizam. To je siguran put u drugi tabor, koji nije ni mali ni bezopasan. Pazi šta radiš! I znaj: nikada nisi
sam, neko i tebe posmatra."
Ismet mu pogledom skrenu pažnju na tamni ugao stanične zgrade iza njihovih leđa i Goran vidje dugo blijedo lice sa široko otvorenim očima i ustima, koje u istom trenu zađe iza zida.
"Pazi šta radiš i pazi šta misliš! Neko i to prati."
Ismet se lagano udalji prema širokom betonskom mostu preko kojeg se ulazi u grad.

(Nastaviće se, svakako)