3
Jutarnje sunce našlo ga je u postelji. Kako je dobro i toplo! Svijetlo i prozračno! Ništa se, zapravo, nije desilo. Ovdje sam, majko. Istovremeno je osjetio da u toj postelji nema više mjesta ni za jedan besmisleni san. Dosjetio se: Rat je! I ja sam u ratu. Kako sam ovdje dospio? Trebalo je da budem na Prokletom brdu nad mladom šumom, punom glasova i koraka koji se dogovaraju o mojoj smrti. "Čovjek je pokorio prirodu oko sebe, ali sve njene porobljene surovosti sada se u njemu oslobađaju", govorio je njegov profesor, kojem je poveći komad granate raznio lobanju i njen sadržaj razlio po rovu, što su kasnije brisali prljavim maramicama sa odjeće i oružja. Iz kuhinje se čuo poznati bezdušni glas radija i prigušeno javljanje majke i oca. "Jesi li ti normalan?" rekao mu je sinoć, ili je to bilo jutros, nije mogao tačno da se sjeti. "Noću lutaš s njihovim duhovima, kući dolaziš pijan... sad kad se od tebe toliko očekuje." "Nisu to njihovi duhovi", odgovorio je. "To je moj prijatelj iz 'Kaprija'. Nije on duh." Ponovo ga je gledao. Imao je krupne crne oči na bijelom kelnerskom sakou, lice još nedovršeno, obasuto mnogim sjajnim slutnjama. "Ja sam mlađi od tebe", rekao mu je onda, "i radim u kafeu da bih kasnije mogao da studiram turizam." Na onom šatorskom krilu oči je bio negdje u sebi sakrio, ili ih je, možda, bio ostavio u šumi iz koje su ga dovukli, lice su mu unakazili strahovi. "Nemojte me zaklati!" molio je. "Bili smo u kafani", rekao je ocu, "slušali smo muziku, kantri i pop muziku, dosadio mi je ovaj vaš propagandni aparat." "Nijedna kafana u gradu ne radi", dočekao je otac. "Radi", rekao je, "radi jedna. A ni Ona nije njihov duh, da znaš! Ona je normalna djevojka." Rekao je to, premda je bio siguran da to nije bila stvarnost, da mu se ona pričinila kad je izašao iz "Kaprija".
Bila je sjajna i laka kao slika koju je krio u vojnoj knjižici. "Odlazi, molim te, ostavi me", rekla je, "ovo nisam ja", ali on je bio siguran da je to Ona, imala je haljinu boje neba one večeri. Bila je bosa, a u ruci je držala jednu bijelu sandalu. "Otpratiću te kući", rekao joj je, a ona mu je onda zaplakala o svemu što je bilo i što je naglo, gotovo iznenadno, zauvijek prošlo. "Šta si radio s njom?" pitao je otac. "Ljubio sam je", rekao je. Pokušavao je da joj se približi, ali ona mu je izmicala."Nemoj, strah me. Htjela sam samo da te vidim." "Zašto se bojiš? Pa, ovo sam ja." "Oni koji su me silovali, imali su takve ruke. Bojim se. Dođi sutra u 'Kapri' i donesi mi nešto." Nestala je nenadno kao što se i pojavila. Mora da je i ona duh, mislio je. Duh koji se krije po ruševinama moje svijesti. Ispružio je noge i ruke po čistoj postelji i osjetio raskoš mira i topline. "Ljubio sam je", rekao je ocu, "grlio sam je i šaputao joj da je volim." Otac je pomislio da je on, dakle, zaista poludio, vidjelo se to po pogledu kojim ga je obuhvatio.
"Jeste li već imali neko iskustvo?" pitao ga je doktor. "Kakvo iskustvo?" "Pa, zaboga, seksualno."
Bio je to onaj školski izlet na to Prokleto brdo, na široku zaravan, upravo gdje su položaji treće čete. Zadesilo ih je proljećno veče kada su ostali sami. Profesor, kojeg je granata raznijela po rovu, bio je otišao ranije, a njih dvoje su se sve više udaljavali od glasova svojih drugova i tek kada su ti glasovi ostali daleko iza njih i kad su stigli na kotu 305, shvatili su zašto su to činili. "Nemoj", molila ga je, "strah me", ali ničim nije pokazivala da se to neće desiti. Razumio je njen strah, za nju je to bio prelazak u drugu stvarnost i u trenutku mu je postalo jasno zašto je cijelo vrijeme dok su išli, držao za ruku. Bilo je to daleko, daleko od ovog dana.
"Naravno da sam imao", odgovorio je doktoru, smatrajući da ga takav odgovor čini dostojnim krupnog ćelavog sagovornika, ali tek što je doktor zadovoljno rekao: "Odlično!", shvatio je da je priznao svoju krivicu, da je to još jedan razlog zbog kojeg treba da pogine pošto je već otkrio sve tajne sunčevog sistema. Obasjan sjajnim tračkom, koji se provlačio ispod spuštene zelene roletne na prozoru, nad doktorovom snažnom rukom, lebdio je mali bjeličasti leptir, a iz kuhinje se čulo da tamo opet nešto šapuću o njegovoj nesreći i vijestima sa radija.
Možda je Ona htjela da joj donesem hrane, pade mu na pamet, a već je bio odlučio da joj iz one ruševine iznese bijelu tašnu, u kojoj je nekad, nekad tako, tako davno čuvala njegovo jedino pismo od pola strane nespretnih riječi. Ali, ako je ona duh, hrana joj vjerovatno nije potrebna, a tašna bi joj mogla koristiti za večernje izlaske.
Ležao je u udobnom krevetu, prisjećajući se svog prvog "iskustva" i to sad kad se od njega toliko očekuje, najviše što se od njega uopšte može očekivati. Čuo je lupu na ulaznim vratima i oca kako drhtavim glasom pita: "Ko je?" Vojna policija, pomislio je. Hvataju bjegunce. Nanjušili su moju ludu glavu na bijelom jastuku. U stvari, nema se gdje pobjeći. Samo uz Panterov potpis možeš prema sjeveru i preko rijeke. Ali, šta ću ja tamo? Ovdje je sve čega se bojim i nad čim strepim. "Samo trenutak!" čuo je ponovo oca i zvuk ključa kojeg je pokrenuo u bravi.
Bila je sjajna i laka kao slika koju je krio u vojnoj knjižici. "Odlazi, molim te, ostavi me", rekla je, "ovo nisam ja", ali on je bio siguran da je to Ona, imala je haljinu boje neba one večeri. Bila je bosa, a u ruci je držala jednu bijelu sandalu. "Otpratiću te kući", rekao joj je, a ona mu je onda zaplakala o svemu što je bilo i što je naglo, gotovo iznenadno, zauvijek prošlo. "Šta si radio s njom?" pitao je otac. "Ljubio sam je", rekao je. Pokušavao je da joj se približi, ali ona mu je izmicala."Nemoj, strah me. Htjela sam samo da te vidim." "Zašto se bojiš? Pa, ovo sam ja." "Oni koji su me silovali, imali su takve ruke. Bojim se. Dođi sutra u 'Kapri' i donesi mi nešto." Nestala je nenadno kao što se i pojavila. Mora da je i ona duh, mislio je. Duh koji se krije po ruševinama moje svijesti. Ispružio je noge i ruke po čistoj postelji i osjetio raskoš mira i topline. "Ljubio sam je", rekao je ocu, "grlio sam je i šaputao joj da je volim." Otac je pomislio da je on, dakle, zaista poludio, vidjelo se to po pogledu kojim ga je obuhvatio.
"Jeste li već imali neko iskustvo?" pitao ga je doktor. "Kakvo iskustvo?" "Pa, zaboga, seksualno."
Bio je to onaj školski izlet na to Prokleto brdo, na široku zaravan, upravo gdje su položaji treće čete. Zadesilo ih je proljećno veče kada su ostali sami. Profesor, kojeg je granata raznijela po rovu, bio je otišao ranije, a njih dvoje su se sve više udaljavali od glasova svojih drugova i tek kada su ti glasovi ostali daleko iza njih i kad su stigli na kotu 305, shvatili su zašto su to činili. "Nemoj", molila ga je, "strah me", ali ničim nije pokazivala da se to neće desiti. Razumio je njen strah, za nju je to bio prelazak u drugu stvarnost i u trenutku mu je postalo jasno zašto je cijelo vrijeme dok su išli, držao za ruku. Bilo je to daleko, daleko od ovog dana.
"Naravno da sam imao", odgovorio je doktoru, smatrajući da ga takav odgovor čini dostojnim krupnog ćelavog sagovornika, ali tek što je doktor zadovoljno rekao: "Odlično!", shvatio je da je priznao svoju krivicu, da je to još jedan razlog zbog kojeg treba da pogine pošto je već otkrio sve tajne sunčevog sistema. Obasjan sjajnim tračkom, koji se provlačio ispod spuštene zelene roletne na prozoru, nad doktorovom snažnom rukom, lebdio je mali bjeličasti leptir, a iz kuhinje se čulo da tamo opet nešto šapuću o njegovoj nesreći i vijestima sa radija.
Možda je Ona htjela da joj donesem hrane, pade mu na pamet, a već je bio odlučio da joj iz one ruševine iznese bijelu tašnu, u kojoj je nekad, nekad tako, tako davno čuvala njegovo jedino pismo od pola strane nespretnih riječi. Ali, ako je ona duh, hrana joj vjerovatno nije potrebna, a tašna bi joj mogla koristiti za večernje izlaske.
Ležao je u udobnom krevetu, prisjećajući se svog prvog "iskustva" i to sad kad se od njega toliko očekuje, najviše što se od njega uopšte može očekivati. Čuo je lupu na ulaznim vratima i oca kako drhtavim glasom pita: "Ko je?" Vojna policija, pomislio je. Hvataju bjegunce. Nanjušili su moju ludu glavu na bijelom jastuku. U stvari, nema se gdje pobjeći. Samo uz Panterov potpis možeš prema sjeveru i preko rijeke. Ali, šta ću ja tamo? Ovdje je sve čega se bojim i nad čim strepim. "Samo trenutak!" čuo je ponovo oca i zvuk ključa kojeg je pokrenuo u bravi.
Nema komentara:
Objavi komentar