5
"Šta se to desilo s tobom?" pitao ga je otac, dok je on stajao pred njim blijed, podrhtavajući u nejasnoj groznici. Svijeća, koja je tinjala na stolu, poigravala se njihovim licima. "Svakako treba da odeš", govorio mu je. "Svako ko može, treba da se spasi."
A šta se to desilo s tobom? pomislio je on.
"Čini mi se da si ranije govorio o nekom svetom ratu i časti..."
"Mi novaca nemamo, a takva dozvola, pričalo se, vrlo je skupa. Nismo ti mogli omogućiti da odeš. A ovo što se dešava, mnogo lakše podnose oni koji vjeruju. Bilo mi je teško kad sam shvatio da sumnjaš."
Kako je sve to besmiselno i tužno!
"I onda si novac našao?"
"Molim te, idi. Biće nam pusto bez tebe, ali i majka i ja želimo da što prije odeš."
"Jeste", zaplakala je majka.
"A kuda?" upitao je.
"Bilo kuda. Samo idi odavde."
"Odavde se ide jedino na nebo."
"Nemoj tako da govoriš. Znaš da su mnogi otišli. Biće ti teško, ali bićeš živ. A gdje si bio čitavog dana? Ja sam mislio da se spremaš za put, a ti... Sigurno si opet bio s njom."
Gledao je oca suvog, prestarjelog, posivjelog, iskrivljenog u svjetlu plamička sa stola. Sad mu se osvijetlio blag, zabrinut za nešto čime nije mogao da upravlja. Njegova strogost, vidjelo se, u stvari, samo je prikrivala nesreću.
"Malo sam ratovao, oče. Onda sam posmatrao napad na 'Kapri'. A s njom..." Da li sam bio s njom? "Nisam."
Prolazio je pored "Kaprija", ne misleći da bi Ona mogla tu da ga čeka, jer ona, zapravo, i nije postojala. Ipak je pogledao u unutrašnjost ruševine, gdje je već bila noć. Ni stola, ni stolice, ni flaše, ni bilo kakvih tragova prethodne noći. Ni ta noć, dakle, nije postojala. Sve što se dešavalo, dešavalo se samo u meni. "Čime ste se bavili prije rata?" pitao ga je doktor, dok mu je lagani leptir nadlijetao glatku glavu. "Sobom", odgovorio je. "Sobom?" "Da, dobro ste čuli. Dok se bavimo sobom, bezopasni smo za druge." "O, da me još nećete optužiti?" "Ja se i sada bavim sobom." "Stoj!" povikao je neko iz utrobe porušenog "Kaprija". "Stoj! I nemoj da mrdaš!" To nije bio glas mladića iz "Kaprija". Neki drugi, nepoznati glas. "Šta tražiš ovdje?" "Gledam šta su danas porušili." "A čiji si ti vojnik? Naš?" "Panterov." "A, onda gledaj. Šta još ovdje ima da se poruši?"
"Je li Ona razlog što, kako kažeš, ne želiš da se spasiš?" upitao je otac. "Plašiš se da je ovdje ostaviš samu?"
"Ne", rekao je, "tu više nema šta da se poruši."
I nebo se otvorilo nad šankom kojeg nije bilo. Zvijede su kapale po ranjavim zidovima. Tu se više ni glas mladića iz "Kaprija ne može uhvatiti, mislio je. "Evo, ovaj zid su sad pogodili četvrti put", rekao je čuvar ruševine. Nije se vidio ni on ni zid. "Od osam granata, četiri su direktno pogodile 'Kapri'." "A zašto 'Kapri'?" "I u našim i u njihovim mapama 'Kapri' je označen." Označen? "Je li bilo žrtava?" "Samo jedna djevojka."
"Moraš naučiti da zaboravljaš", rekao je otac. "Bez zaboravljanja ne može se živjeti. Uostalom, imaćeš za to vremena kad odeš. Imaćeš mnogo vremena."
"Djevojka, kažeš? Koja?" "Ko zna. Nije imala nikakva dokumenta."
"Tu više nema šta da se poruši", ponovio je. "Ona je mrtva. I mladić iz 'Kaprija' je mrtav. I ja."
Majka je zaplakala, pritrčala mu sa ispruženim otvorenim dlanovima i počela da po njegovom licu opipava neuhvatljivo plamenje svijeće, kao što je on onda pored potoka opipavao njeno postojanje.
"Ne govori tako", rekao je otac.
"Zašto? Ovdje je sramno biti živ. I mi smo mrtvi. I za nas se negdje već pripremaju plastične vreće. Ali, otići ću. Vama je potrebna nada da negdje postojim."
(Naravno, nastavak slijedi)
"Šta se to desilo s tobom?" pitao ga je otac, dok je on stajao pred njim blijed, podrhtavajući u nejasnoj groznici. Svijeća, koja je tinjala na stolu, poigravala se njihovim licima. "Svakako treba da odeš", govorio mu je. "Svako ko može, treba da se spasi."
A šta se to desilo s tobom? pomislio je on.
"Čini mi se da si ranije govorio o nekom svetom ratu i časti..."
"Mi novaca nemamo, a takva dozvola, pričalo se, vrlo je skupa. Nismo ti mogli omogućiti da odeš. A ovo što se dešava, mnogo lakše podnose oni koji vjeruju. Bilo mi je teško kad sam shvatio da sumnjaš."
Kako je sve to besmiselno i tužno!
"I onda si novac našao?"
"Molim te, idi. Biće nam pusto bez tebe, ali i majka i ja želimo da što prije odeš."
"Jeste", zaplakala je majka.
"A kuda?" upitao je.
"Bilo kuda. Samo idi odavde."
"Odavde se ide jedino na nebo."
"Nemoj tako da govoriš. Znaš da su mnogi otišli. Biće ti teško, ali bićeš živ. A gdje si bio čitavog dana? Ja sam mislio da se spremaš za put, a ti... Sigurno si opet bio s njom."
Gledao je oca suvog, prestarjelog, posivjelog, iskrivljenog u svjetlu plamička sa stola. Sad mu se osvijetlio blag, zabrinut za nešto čime nije mogao da upravlja. Njegova strogost, vidjelo se, u stvari, samo je prikrivala nesreću.
"Malo sam ratovao, oče. Onda sam posmatrao napad na 'Kapri'. A s njom..." Da li sam bio s njom? "Nisam."
Prolazio je pored "Kaprija", ne misleći da bi Ona mogla tu da ga čeka, jer ona, zapravo, i nije postojala. Ipak je pogledao u unutrašnjost ruševine, gdje je već bila noć. Ni stola, ni stolice, ni flaše, ni bilo kakvih tragova prethodne noći. Ni ta noć, dakle, nije postojala. Sve što se dešavalo, dešavalo se samo u meni. "Čime ste se bavili prije rata?" pitao ga je doktor, dok mu je lagani leptir nadlijetao glatku glavu. "Sobom", odgovorio je. "Sobom?" "Da, dobro ste čuli. Dok se bavimo sobom, bezopasni smo za druge." "O, da me još nećete optužiti?" "Ja se i sada bavim sobom." "Stoj!" povikao je neko iz utrobe porušenog "Kaprija". "Stoj! I nemoj da mrdaš!" To nije bio glas mladića iz "Kaprija". Neki drugi, nepoznati glas. "Šta tražiš ovdje?" "Gledam šta su danas porušili." "A čiji si ti vojnik? Naš?" "Panterov." "A, onda gledaj. Šta još ovdje ima da se poruši?"
"Je li Ona razlog što, kako kažeš, ne želiš da se spasiš?" upitao je otac. "Plašiš se da je ovdje ostaviš samu?"
"Ne", rekao je, "tu više nema šta da se poruši."
I nebo se otvorilo nad šankom kojeg nije bilo. Zvijede su kapale po ranjavim zidovima. Tu se više ni glas mladića iz "Kaprija ne može uhvatiti, mislio je. "Evo, ovaj zid su sad pogodili četvrti put", rekao je čuvar ruševine. Nije se vidio ni on ni zid. "Od osam granata, četiri su direktno pogodile 'Kapri'." "A zašto 'Kapri'?" "I u našim i u njihovim mapama 'Kapri' je označen." Označen? "Je li bilo žrtava?" "Samo jedna djevojka."
"Moraš naučiti da zaboravljaš", rekao je otac. "Bez zaboravljanja ne može se živjeti. Uostalom, imaćeš za to vremena kad odeš. Imaćeš mnogo vremena."
"Djevojka, kažeš? Koja?" "Ko zna. Nije imala nikakva dokumenta."
"Tu više nema šta da se poruši", ponovio je. "Ona je mrtva. I mladić iz 'Kaprija' je mrtav. I ja."
Majka je zaplakala, pritrčala mu sa ispruženim otvorenim dlanovima i počela da po njegovom licu opipava neuhvatljivo plamenje svijeće, kao što je on onda pored potoka opipavao njeno postojanje.
"Ne govori tako", rekao je otac.
"Zašto? Ovdje je sramno biti živ. I mi smo mrtvi. I za nas se negdje već pripremaju plastične vreće. Ali, otići ću. Vama je potrebna nada da negdje postojim."
(Naravno, nastavak slijedi)
Nema komentara:
Objavi komentar