Poštovani čitaoci, pošto je kasno primijećen komentar na post od 14. maja i pošto smo dobili na njega i odgovor, prekinuli smo samo na jedan dan neplaćeni godišnji odmor da bismo vas s tim upoznali. Ovdje donosimo tekst Božidara Stanišića, objavljen u slovenačkom blogu Locutio, na koji smo vas u tom postu uputili, komentar anonimnog čitaoca i odgovor autora.
Božidar Stanišić:
HEMON, FUSNOTA
U Italiji, zemlji mog već dugogodišnjeg utočišta, više puta su me pitali o Aleksandru Hemonu, da li ga poznajem i da li sam čitao njegove knjige. Kažu mi da živi u Chicagu, piše na engleskom. Čitan je, veoma. I preveden, na mnoge jezike. Ponekad, kažu, navraća i u rodno Sarajevo. U godinama u kojim jesam teško mi je slijediti baš sve što se objavljuje koliko u ex Jugoslaviji, toliko izvan nje; naravno, na temu o bivšoj, mojoj i stotina hiljada onih koji već godinama ne žive ni u jednoj od novih država. Dugo sam već, dodajem, napolju. Kad se vraćam, unutra, tokom mog slučajnog turizma u Sarajevu, Banjaluci, Subotici ili Zagrebu, ne snalazim se ponajbolje u knjižarama. Mnogo je novih imena, jos više literature koja bi da tako bude shvaćena. Tako velim, u odgovor. A vec dugo obećavam da ću i ja, jednog dana, pročitati neku od knjiga tog mladog pisca.
Hemonovu knjigu priča (u originalu »The question of Bruno«, u italijanskom prevodu »Spie di Dio«, »Božji špijuni«, u izdanju torinskog izdavaca »Einaudi«, godina 2000), pozajmio u decembru prošle godine, u jednoj od biblioteka u Udinama. Slučaj je htio da sam tamo otišao zbog nekih djela Ive Andrića i Danila Kiša, na italijanskom. Hemonove »Božje špijune« počeo sam ćitati u vozu Udine-Padova, jednog zimskog jutra na izmaku prošle godine. U trenutku kad se voz zaustavio zbog kvara, u gustoj magli, bio sam stigao do 33. stranice, tj. do kraja druge priče u knjizi, »Život i djela Alfonsa Kaudersa«. Na toj stranici je ova fusnota o Ivi Andriću:
»Ivo Andrić, bosanac, jedini jugoslavenski autor dobitnik Nobelove nagrade. Godine ’41, kada je radio u ambasadi Jugoslavije u Berlinu, doprinosio je organizovanju susreta izmedju Hitlera i jugoslovenskih. političara kolaboracionista. Bio je džentlmen koji je napisao nekoliko romana o načinima na koje ljudi ostaju zarobljenici historije. Na ceremoniji dodjele nagrade govorio je o važnosti mostova. U mladosti je bio medju organizatorima atentata na nadvojvodu.«
Tako, sa sedmogodišnjim zakašnjenjem, pročitao sam kako u »Božjim špijunima«. Hemon čitaocima, prije svega američkim, predstavlja ko je Andrić. Ne bih o pomenu Andrića u istoj priči. I mnogo ko medju onim koji sebe smatraju samo-i-samo čitaocima vjerujem da bi pomislio da je riječ isključivo o vulgarizaciji. Svejedno, ostaviću to pjesničkoj slobodi, u kojoj su našli mjesto, izmedju ostalih, Tito, Gavrilo Princip, Rosa Luksemburg... O onoj fusnoti je riječ. (A biće, već sam natuknuo, i o magli, kroz koju se voz kretao kao kroz neki gusti pamuk.) Čudi me, ako je čudjenje još uvijek neko svojstvo i dvonošca koji se naziva čitalac, da je ta fusnota prošla nezapažena koliko kritičarima, toliko poznavaocima naše literature u ex Jugoslaviji i u svijetu. (U zemlji mog stranstvovanja upoznao sam i poneke univerzitetske mandarine koji, na sam pomen Andrića, počnu govoriti u petoj brzini.) Svakako, onima koji nisu pročitali ovu Hemonovu priču, opraštam lako. A nadam se da će oprošteno biti i autoru ovog teksta, ako se dokaže suprotno. Dakle, da je reakcija bilo.
Zašto je Aleksandar Hemon posegnuo za metodom redukcije Andrićevog života i djela na komponente izdvojene i protumačene na način njegove fusnote? To je učinio njegov editor a pisac je prihvatio njegov prijedlog? Ista pitanja uputio sam autoru, putem elektronske pošte. Nisam dobio odgovor. (Istina, u Italiji vec dugo živim i situacije kulture neodgovaranja, uslovljene postojanjem kasta i u kulturi, pa mi to nije neobično.) Možda se autor zastidio? Ne znam, ali dok to ne učini rado bih ga podsjetio da su o Andriću kod nas ostvarene i ozbiljne studije, napisani odlični eseji koji, izmedju ostalog, pružaju podatke i o autorovom životu. Niko od ozbiljnih autora koji su se bavili i bave se Andrićem (Karaulac, Lovrenović, da pomenem samo neke) nije opservirao Andrića kao ikonu, niti lik koji treba biti pod nekom zaštitom. U »Znakovima pored puta« Andrić i o tome govori, na nekim mjestima čak eksplicitno. Da je Hemon, nekim slučajem, konsultovao barem Dedijera, ne bi napisao ni ono o atentatu. Tako bi saznao, i ne samo kod ovog istoričara, da je Andrić bio u pokretu Mlade Bosne, ali niti medju atentatorima, niti u najužem krugu organizatora. A da je Hemon samo zavirio, ako ne u knjige a ono barem u internet stranice, saznao bi da Andrić na dodjeli primanja Nobelove nagrade nije govorio o mostovima već »O priči i pričanju«. (Kažu mi da Hemon piše i predgovore za neka izdanja naših pisaca u Americi. I o Kišu, ćujem, da je pisao. O onom istom Kišu koji pred smrt piše vanrednu priču »Dug«,hommage Andriću. O onom istom Kišu koji je govorio o Adriću kao učitelju. No, možda je tajna i u činjenici da zapadni izdavači nerijetko traže samo turban ispod kojeg nema hodže. Koga se tiče da li je neko čitao i studirao Kiša, Andrića, Krležu, Crnjanskog, Selimovića? Knjiga je, u toj optici, prvenstveno za prodaju. Mušterije, izvolite! Sada, evo, imamo i friškog Andrića iz Hemonove radionice za američko i druga tržišta!)
Što se tiče Andrićeve uloge u Berlinu materijala ima dovoljno da opovrgne i onu komponentu, (kao slučajno) uvrh Hemonove fusnote. U toj story of Berlin, kako bi autor želio da je naglasi, može se naći i fakat da je Andrić, 25. marta 1941. bio službenik u ostavci. O humanitetu Andrića čovjeka govore i istraživanja koja su pokazala da je nakon pada Poljske uticao na njemačke vlasti da budu spasene stotine poljskih intelektualaca. Treba li se podsjećati svetih riječi o onima koji spasu jednog čovjeka? Što je, da se podsjetimo, isto kao da su spasili cijelo čovječanstvo. Ne vjerujem da je suvišno reći: Andrić nije bio Hamsun. Bio je, kažu, i džentlmen. O tome Hemon ne dvoji, ali ne spominje da je taj džentlmen, 1962. polovinu iznosa Nobelove nagrade poklonio bibliotečkom fondu BiH, a tri godine kasnije ostatak.
Vjerujem da bi samo autor »Božjih špijuna« mogao objasniti prave motive one fusnote o Andriću. Isto tako i svi oni eksperti koji su čitali ovu knjigu razloge svog ćutanja. (A možda bi nam sve ponajbolje objasnio Crnjanski? Upitan jednom zašto je za protagoniste Romana o Londonu izabrao Ruse, odgovorio je da je naša emigracija bila najbednija.) Mene začudjuje i što je takva fusnota prošla kod izdavača koji nije bilo koji italijanski izdavač, vec Einaudi, kuća izuzetne povijesti. Ako je riječ o omašci, ni sve omaške nisu iste. No, da se vratim Hemonu. Znano mu je , kako mi veli jedan moj prijatelj iz Milana, vrstan poznavalac skandinavskih literatura, da na Ibzena i Strindberga niko ne baca blato? Možemo li zamisliti pljuvanje faslifikatima po Geteu ili, recimo, Dostojevskom? Kritike svakako! Ali blato? Ko zna, možda se oko pisca na vrhu brda prodatih knjiga uhvati neka magla gušća od one u kojoj sam bio onog jutra? Poneko, u podnožju, plaši se da ne bi s tog vrha bio popljuvan? Istina, to bi trebalo da znaju bolje oni koji bolje poznaju takva brda. Utješilo me, na trenutak, kad je voz krenuo, da je barem magla padanske ravnice bila prirodna.
ANONIMO KAŽE...
Ne mogu se sloziti sa Fosnotom Bozidara Stanisica o Hemonu i njegovoj navodnoj falsifikaciji cinjenica u vezi s Andricem. Ne mogu prihvatiti to rigidno moralisanje kao da se radi o naucnoj studiji a ne o jednom izvrsnom romanu, o Hemonovom literarnom tumacenju i vidjenju i istorije, dogadjaja a i licnosti. Skoro svaki srednjoskolac u cijeloj evropi poznaje fakta o Staljinu koja su prilicno dosadna. Hemonovo tumacenje i fantazija o Staljinu je umjetnicka vizija i nesto sto nije u kategoriji "vec vidjeno". Zato je njegovo pisanje jedno od najmodernijih i najsmjelijih koje se ovih zadnjih godina moglo vidjeti. Skoro novi pravac u knjizevnosti koji bih slobodno nazvala Hemonizmom. Rado cu ga i sama isprobati kao novi recept za sladoled. FAUSTA
2009. svibanj 29 21:50
BOŽIDAR ODGOVARA ANONIMNOM, U POTPISU: FAUSTI
Nemam osobito ništa ni da dodam, niti da odbijem na već napisani tekst mog pisma (kritike) “Novi Andrić u Italiji”, koji su, 2008, na prostorima naše bivše zajedničke zemlje, prvo objavile banaljučke “Nezavisne novine” i slovenački literarni blog “Locutio”, potom neki drugi blogovi, a u Italiji, nakon “Pagine zero” brojni drugi blogovi i internet časopisi (to sve se lako nalazi putem običnih internet-pretraživača). Dakle, ničeg ličnog nema u tom tekstu, ničeg što bi podsjetilo na eventualni “obračun” s ličnošću autora, kojem sam, ponavljam, zaista poslao pismo via mail na koje nikad nije odgovorio. Kojeg niti sam kada upoznao, niti ću ga, vjerujem, upoznati.
Autorica komentara mi prigovara na “rigidnom moralisanju”. Ne vjerujući da me pamćenje vara, vratiću se starom Fihteu koji je ponajbolje okarakterisao moralisanje kao doktrinu koja od istog kreira ključ interpretacije ukupne stvarnosti. Kasnije, moralisanje biva vidjeno, s pravom, kao način ponašanja prema kojem čovjek nastoji razumjeti stvari bez napora ulaženja u ove i analizu njihove suštine. U tom smislu moralisanje nije teško definisati ni kao formalizam, jos lakše kao konformizam.
Vjerujem da je sloboda stvaralaštva, u umjetnosti (i ne samo), jedno veliko civilizacijsko nasljedje, ali i da je sloboda krhka biljka ukoliko nije postavljena u kontekst odgovornosti prema samima sebi i prema drugima. Poruka, nimalo rigidna: Hemon može da piše kako hoće, o kome i čemu želi, ali u slučaju fusnote o kojoj je riječ, koja je čista reinterpretacija životnog puta jednog autora (nije važno, na kraju je li to Andrić ili neko drugi), s vjerovatnim ciljem blaćenja djela zbog kojeg je isti Kiš (i ne samo on) s pravom nazivao Andrića učiteljem, on je omanuo na etičkom planu. (Iskustvo me uči da ima autora koji pate od veličine i značaja prethodnika, ta patnja ih neminovno vodi ka pokušaju obezvredjivanja njihovog djela). Štaviše, pokušaj skrivanja konformizma (koji posmatram u odnosu prema američkoj i, inače, zapadnoj publici; čitaj: i kao dodvoravanje ukusu, opštem dakle) kod Hemona je neuspješan. Vjerovatno zbog toga je (mudro?) ćutao i on i još uvijek ćuti njegov italijanski izdavač, “Einaudi”, svejedno što je potonji nekad bio jedan od najsvjetlijih kulturnih fenomena poslijeratne Italije, kao što, uostalom, čine i mandarini, univerzitetski, koje sam pomenuo u mom pismu. Istina, autorica odgovora Anonimno nije ćutala. Učinila je dobro, svakako. Pomogla mi je da se iznova uvjerim da ima mnogo onih kojima je lakše ne pokušavati da udju u suštinu poznavanja jedne materije, već povjerovati piscu kojim je, očito, oduševljena. Ne vjerujem da treba bilo koga podsjecati da je oduševljenje jedna vrsta potrošne robe. Ima svoju emocionalnu dinamiku, a u dinamici se sve troši i potroši. S tim da izreći jedno navodno , koje kod Anonimnog u potpisu Fausta, nije bez opasnosti prikrivanja nepoznavanja teme i bezuslovne vjere u istinu autora koji se, malo pomalo, u komentaru na koji odgovaram, transformiše u gurua. Jeste, guru nam moze biti drag, svijet je pun gurua, ali i činjenica. A činjenice iz života Ive Andrica su nešto
drugo.
Ne, ne želim ulaziti u kontekst rasprava o vrijednosti Hemonove proze. Kad čitam romane, čitam druge autore. Vrijeme je dragocijeno da bih se vraćao nekom njegovom stricu i njegovom filozofiranju o komunizmu i proljevu. To što sam se posvetio kritici pomenute fusnote učinio bih i da bih dao vlastiti doprinos kritici jedne cijele vertikale višegodišnjih neutemeljenih negiranja Andrića čovjeka i pisca. Ne zanima me ni da li postoji hemonizam, ali sam siguran da postoji jedna vrsta pljuvaonice, svakako u glavama jednog broja autora kojim je dopadanje drugima i samodopadanje neka vrsta profesije. Ova tema bi svakako mogla da nas odvede koliko u tematski prostor ispitivanja odnosa kosmopolitskog i provincijalnog konteksta, toliko stvaranja i doživljaja književnosti. Ko želi da isproba hemonizam kao manir, literarni ili ini, široko mu polje, tj. ekran i tastatura. S tim da ne miješa Staljina i Andrica. Djeluje banalno, mada počesto na Zapadu pije vode. Poruka: Andrić je bio od prvih evropskih intektualaca koji je naslutio opasnost od fašizma i sovjetskog komunizma.
Na kraju, kao autor ovog odgovora želim reći da radije bih isprobao sladoled koji nije napravljen prema receptu hemonizma. Neki sladoled koji je sladoled.
AUTOR BLOGA DODAJE:
Cijeneći umjetničke slobode i zalažući se za njih, razmišljam o tome kako bi, na primjer, Amerikanci primili tu „slobodu“ da jedan njihov savremeni pisac napiše priču i navede da je američki pjesnik Ogden Neš ubio Kenedija. Da, priču, jer ovdje se očito radi o fusnoti u priči, a ne o „jednom izvrsnom romanu“. Ipak je ovdje riječ o receptima za slatkiše. Pitanje je samo kome su ti slatkiši potrebni i ko voli upravo takve.
Nemam osobito ništa ni da dodam, niti da odbijem na već napisani tekst mog pisma (kritike) “Novi Andrić u Italiji”, koji su, 2008, na prostorima naše bivše zajedničke zemlje, prvo objavile banaljučke “Nezavisne novine” i slovenački literarni blog “Locutio”, potom neki drugi blogovi, a u Italiji, nakon “Pagine zero” brojni drugi blogovi i internet časopisi (to sve se lako nalazi putem običnih internet-pretraživača). Dakle, ničeg ličnog nema u tom tekstu, ničeg što bi podsjetilo na eventualni “obračun” s ličnošću autora, kojem sam, ponavljam, zaista poslao pismo via mail na koje nikad nije odgovorio. Kojeg niti sam kada upoznao, niti ću ga, vjerujem, upoznati.
Autorica komentara mi prigovara na “rigidnom moralisanju”. Ne vjerujući da me pamćenje vara, vratiću se starom Fihteu koji je ponajbolje okarakterisao moralisanje kao doktrinu koja od istog kreira ključ interpretacije ukupne stvarnosti. Kasnije, moralisanje biva vidjeno, s pravom, kao način ponašanja prema kojem čovjek nastoji razumjeti stvari bez napora ulaženja u ove i analizu njihove suštine. U tom smislu moralisanje nije teško definisati ni kao formalizam, jos lakše kao konformizam.
Vjerujem da je sloboda stvaralaštva, u umjetnosti (i ne samo), jedno veliko civilizacijsko nasljedje, ali i da je sloboda krhka biljka ukoliko nije postavljena u kontekst odgovornosti prema samima sebi i prema drugima. Poruka, nimalo rigidna: Hemon može da piše kako hoće, o kome i čemu želi, ali u slučaju fusnote o kojoj je riječ, koja je čista reinterpretacija životnog puta jednog autora (nije važno, na kraju je li to Andrić ili neko drugi), s vjerovatnim ciljem blaćenja djela zbog kojeg je isti Kiš (i ne samo on) s pravom nazivao Andrića učiteljem, on je omanuo na etičkom planu. (Iskustvo me uči da ima autora koji pate od veličine i značaja prethodnika, ta patnja ih neminovno vodi ka pokušaju obezvredjivanja njihovog djela). Štaviše, pokušaj skrivanja konformizma (koji posmatram u odnosu prema američkoj i, inače, zapadnoj publici; čitaj: i kao dodvoravanje ukusu, opštem dakle) kod Hemona je neuspješan. Vjerovatno zbog toga je (mudro?) ćutao i on i još uvijek ćuti njegov italijanski izdavač, “Einaudi”, svejedno što je potonji nekad bio jedan od najsvjetlijih kulturnih fenomena poslijeratne Italije, kao što, uostalom, čine i mandarini, univerzitetski, koje sam pomenuo u mom pismu. Istina, autorica odgovora Anonimno nije ćutala. Učinila je dobro, svakako. Pomogla mi je da se iznova uvjerim da ima mnogo onih kojima je lakše ne pokušavati da udju u suštinu poznavanja jedne materije, već povjerovati piscu kojim je, očito, oduševljena. Ne vjerujem da treba bilo koga podsjecati da je oduševljenje jedna vrsta potrošne robe. Ima svoju emocionalnu dinamiku, a u dinamici se sve troši i potroši. S tim da izreći jedno navodno , koje kod Anonimnog u potpisu Fausta, nije bez opasnosti prikrivanja nepoznavanja teme i bezuslovne vjere u istinu autora koji se, malo pomalo, u komentaru na koji odgovaram, transformiše u gurua. Jeste, guru nam moze biti drag, svijet je pun gurua, ali i činjenica. A činjenice iz života Ive Andrica su nešto
drugo.
Ne, ne želim ulaziti u kontekst rasprava o vrijednosti Hemonove proze. Kad čitam romane, čitam druge autore. Vrijeme je dragocijeno da bih se vraćao nekom njegovom stricu i njegovom filozofiranju o komunizmu i proljevu. To što sam se posvetio kritici pomenute fusnote učinio bih i da bih dao vlastiti doprinos kritici jedne cijele vertikale višegodišnjih neutemeljenih negiranja Andrića čovjeka i pisca. Ne zanima me ni da li postoji hemonizam, ali sam siguran da postoji jedna vrsta pljuvaonice, svakako u glavama jednog broja autora kojim je dopadanje drugima i samodopadanje neka vrsta profesije. Ova tema bi svakako mogla da nas odvede koliko u tematski prostor ispitivanja odnosa kosmopolitskog i provincijalnog konteksta, toliko stvaranja i doživljaja književnosti. Ko želi da isproba hemonizam kao manir, literarni ili ini, široko mu polje, tj. ekran i tastatura. S tim da ne miješa Staljina i Andrica. Djeluje banalno, mada počesto na Zapadu pije vode. Poruka: Andrić je bio od prvih evropskih intektualaca koji je naslutio opasnost od fašizma i sovjetskog komunizma.
Na kraju, kao autor ovog odgovora želim reći da radije bih isprobao sladoled koji nije napravljen prema receptu hemonizma. Neki sladoled koji je sladoled.
AUTOR BLOGA DODAJE:
Cijeneći umjetničke slobode i zalažući se za njih, razmišljam o tome kako bi, na primjer, Amerikanci primili tu „slobodu“ da jedan njihov savremeni pisac napiše priču i navede da je američki pjesnik Ogden Neš ubio Kenedija. Da, priču, jer ovdje se očito radi o fusnoti u priči, a ne o „jednom izvrsnom romanu“. Ipak je ovdje riječ o receptima za slatkiše. Pitanje je samo kome su ti slatkiši potrebni i ko voli upravo takve.
Nema komentara:
Objavi komentar