7
U prostranom holu ispred trpezarije ljuljao je nekadašnjeg uspješnog industrijalca starog gospodina Hansa u ljuljašci, okačenoj na zahtjev Hansovih nasljednika o posebno ugrađeni metalni nosač ispod visokog plafona. Na svaki uzlet gospodin je nerazumljivim uzvicima izražavao oduševljenje, zahtjevajući da bude još jače odgurnut da bi se što više vinuo na debelim plavim plastičnim užadima, koji se inače koriste za vuču automobila. Gospodin Hans je letio svakoga dana pola sata prije ručka i, da mu ljekari nisu dozvolili samo toliki dnevni let, to bi vjerovatno trajalo mnogo duže, možda i čitav dan, jer niko nije znao gdje je zapravo letio gospodin Hans i šta je sve hvatao na ovaj način ispod visokog stropa trpezarijskog hola, što je ko zna kad i ko zna kud odlepršalo iz njegovog života.
I on je sve češće obnavljao onaj svoj let sa kote 305, sa Prokletog brda i mnoge možda i sasvim nevažne detalje.
A letio je prema sjeveru i preko rijeke. Strah, koji je već u najvećoj mjeri činio njegov život, povremeno je smjenjivalo nejasno osjećanje svečanog uzbuđenja zbog odlaska iz jednog teškog sna u mnogo svjetliju neizvjesnost, što je povremeno, naročito kada bi uspješno prošli kontrolu na nekom od mnogih vojno-policijskih punktova, ličilo na sreću. Ponovo je bio civil, čovjek koji putuje. Taj hrndavi, kloparavi šareni autobus, koji je polazio sa one autobuske stanice svakog sunčanog jutra koje je osvitalo bez zastrašujućih sirena, nosio ga je iz jedne u drugu stvarnost. Letio je kroz ruševine što ih je iza sebe ostavila njegova pobjednička vojska, istjerujući narod iz kreveta koji su jednog proljeća nenadno osvanuli u nekoj sasvim drugoj, pogrešnoj državi. Letio je prema obećanim svjetlima velikog grada preko rijeke, sa Panterovim potpisom u džepu. Nije ponio nikakve stvari da ne bi ličio na dezertere, koji su se svuda unaokolo sve češće pojavljivali sa vojničkim torbama punim civilnih, sasvim bezazlenih i često nepotrebnih stvari. "Svuda su razaslali tajne patrole. Hvataju one koji su izbjegli smrti i vraćaju ih nazad u rake..."
"Oprostite, molim vas, hoćete li mi reći kad polazi voz za Berlin?"
Opet je pred njim stajala gospođa Bruder, visoka, lijepo dotjerana starica sa nevelikim smeđim koferom u ruci.
"Ne brinite, frau Bruder, vaš voz samo što nije stigao. I ja putujem tim vozom, pa ću vas pozvati."
"Da li da i dalje čekam u čekaonici ili da ostanem ovdje, na peronu?"
"Najbolje je da legnete u vašu postelju, a ja ću vas svakako pozvati dok stigne."
"Hvala vam, vrlo ste ljubazni, ali ja nemam kartu za spavaća kola."
"Nemate? U tom slučaju budite i dalje u čekaonici..."
Primijetio je u jednom uglu lukavi osmijeh zemljaka Krste i riješio je da ga nakon objeda kazni na sličan način na koji je Krsto uživao u upornosti gospođe Bruder da otputuje sa psihijatrijskog odjeljenja ovog njemačkog doma za stare i onemoćale u Berlin.
Altenheim - pisalo je na velikoj zgradi pred kojom je stajao onog jutra sa bezrazložnom strepnjom, potpuno bezrazložnom, jer, premda je sasvim iscrpljen došao u taj nevliki grad i u već sasvim pocijepanim cipelama, bez feninga u džepu, ipak, imao je urednu vizu i dobro falsifikovano školsko svjedočanstvo, koje se tu tražilo.
"Voz za Berlin? Molim vas..."
"Pa, maločas je otišao. Niste bili u čekaonici, kako smo se dogovorili."
"Ah! Oprostite. Kad ide sledeći?"
"Poslijepodne. Prvo ćemo u trpezariju na ručak, pa, nakon kratkog odmora, opet ćemo ovdje da čekamo vozove, frau Bruder. Neka vas to ne brine.
(Slijedi još jedan nastavak)
U prostranom holu ispred trpezarije ljuljao je nekadašnjeg uspješnog industrijalca starog gospodina Hansa u ljuljašci, okačenoj na zahtjev Hansovih nasljednika o posebno ugrađeni metalni nosač ispod visokog plafona. Na svaki uzlet gospodin je nerazumljivim uzvicima izražavao oduševljenje, zahtjevajući da bude još jače odgurnut da bi se što više vinuo na debelim plavim plastičnim užadima, koji se inače koriste za vuču automobila. Gospodin Hans je letio svakoga dana pola sata prije ručka i, da mu ljekari nisu dozvolili samo toliki dnevni let, to bi vjerovatno trajalo mnogo duže, možda i čitav dan, jer niko nije znao gdje je zapravo letio gospodin Hans i šta je sve hvatao na ovaj način ispod visokog stropa trpezarijskog hola, što je ko zna kad i ko zna kud odlepršalo iz njegovog života.
I on je sve češće obnavljao onaj svoj let sa kote 305, sa Prokletog brda i mnoge možda i sasvim nevažne detalje.
A letio je prema sjeveru i preko rijeke. Strah, koji je već u najvećoj mjeri činio njegov život, povremeno je smjenjivalo nejasno osjećanje svečanog uzbuđenja zbog odlaska iz jednog teškog sna u mnogo svjetliju neizvjesnost, što je povremeno, naročito kada bi uspješno prošli kontrolu na nekom od mnogih vojno-policijskih punktova, ličilo na sreću. Ponovo je bio civil, čovjek koji putuje. Taj hrndavi, kloparavi šareni autobus, koji je polazio sa one autobuske stanice svakog sunčanog jutra koje je osvitalo bez zastrašujućih sirena, nosio ga je iz jedne u drugu stvarnost. Letio je kroz ruševine što ih je iza sebe ostavila njegova pobjednička vojska, istjerujući narod iz kreveta koji su jednog proljeća nenadno osvanuli u nekoj sasvim drugoj, pogrešnoj državi. Letio je prema obećanim svjetlima velikog grada preko rijeke, sa Panterovim potpisom u džepu. Nije ponio nikakve stvari da ne bi ličio na dezertere, koji su se svuda unaokolo sve češće pojavljivali sa vojničkim torbama punim civilnih, sasvim bezazlenih i često nepotrebnih stvari. "Svuda su razaslali tajne patrole. Hvataju one koji su izbjegli smrti i vraćaju ih nazad u rake..."
"Oprostite, molim vas, hoćete li mi reći kad polazi voz za Berlin?"
Opet je pred njim stajala gospođa Bruder, visoka, lijepo dotjerana starica sa nevelikim smeđim koferom u ruci.
"Ne brinite, frau Bruder, vaš voz samo što nije stigao. I ja putujem tim vozom, pa ću vas pozvati."
"Da li da i dalje čekam u čekaonici ili da ostanem ovdje, na peronu?"
"Najbolje je da legnete u vašu postelju, a ja ću vas svakako pozvati dok stigne."
"Hvala vam, vrlo ste ljubazni, ali ja nemam kartu za spavaća kola."
"Nemate? U tom slučaju budite i dalje u čekaonici..."
Primijetio je u jednom uglu lukavi osmijeh zemljaka Krste i riješio je da ga nakon objeda kazni na sličan način na koji je Krsto uživao u upornosti gospođe Bruder da otputuje sa psihijatrijskog odjeljenja ovog njemačkog doma za stare i onemoćale u Berlin.
Altenheim - pisalo je na velikoj zgradi pred kojom je stajao onog jutra sa bezrazložnom strepnjom, potpuno bezrazložnom, jer, premda je sasvim iscrpljen došao u taj nevliki grad i u već sasvim pocijepanim cipelama, bez feninga u džepu, ipak, imao je urednu vizu i dobro falsifikovano školsko svjedočanstvo, koje se tu tražilo.
"Voz za Berlin? Molim vas..."
"Pa, maločas je otišao. Niste bili u čekaonici, kako smo se dogovorili."
"Ah! Oprostite. Kad ide sledeći?"
"Poslijepodne. Prvo ćemo u trpezariju na ručak, pa, nakon kratkog odmora, opet ćemo ovdje da čekamo vozove, frau Bruder. Neka vas to ne brine.
(Slijedi još jedan nastavak)
Nema komentara:
Objavi komentar