A, što se vas tiče, her Hans, naš let za danas je završen."
"Ne. Nikako. Molim vas! Još samo koji trenutak. To mi je neophodno radi neodložnih istraživanja, od kojih zavisi sudbina mnogih ljudi. Čak i vaša."
"Ali upravo ovdje treba sada da stigne voz za Berlin."
"Ako ja odmah ne preduzmem izvjesne mjere, nikada neće stići. A to mogu samo ako se vinem visoko, iznad svih vas i čitavog ovog haosa koji ovdje vlada. Molim vas."
"Dobro. Radi spasa svih nas produžićemo putovanje za pet poleta. Doktoru Bernsu ništa o tome nećemo govoriti."
"Ne, ne! On to ne bi mogao da shvati."
"Uredu. Vežite se, her Hans, polećemo!"
Izašao je iz autobusa i zastao zaslijepljen neobičnom svjetlošću. "Tamo je sve osvijetljeno", sjetio se, "otvorene su kafane, muzika, mnoštvo ljudi, glasova, smijeha... Učiniće ti se da si daleko..." Ali, tu su negdje i tajne patrole. Kako ih prepoznati? Ovdje Panterov potpis ništa ne znači. Otići će, zaključio je, u neki ovdašnji Kapri na hladno pivo da utoli žeđ nakon svečane i mučne cjelodnevne vožnje i da razmisli kako da savlada prvu noć slobode. "Uzmite svoje stvari", obratio mu se vozač autobusa kojim je stigao. "Ali ja nemam nikakve stvari." Vozač je pokazivao na crnu plastičnu i, vidjelo se, potešku vreću, koju je držao u ruci. "Ne, to nije moje. Unutra je mladić iz 'Kaprija'. Treba ga vratiti nazad da bi bio razmijenjen i sahranjen na tačno određenom mjestu." Vozač ga je gledao čitavim zaprepaštenim licem i on je taj pogled jasno shvatio.
"Voz za Berlin? Molim vas!"
Gospodin Hans ga je potapšao po ramenu:
"Za ovo ćete, mladiću, biti posebno nagrađeni kad budem uručivao odlikovanja zaslužnima za spas čovječanstva."
"Nažalost, voz za Berlin je otišao."
Kada je ušao u trpezariju, Krsto je, već završio sa ručkom, pomno gledao u nešto drugima nevidljivo. Jadni zemljak Krsto. Kako li je on zaslužio da dane svoje staračke istrošenosti provodi tako udobno? Ranije sigurno nije tako živio, jer ovdje se sve zaslužuje teškom mukom. Istina, niko od rodbine ili nasljednika nije dolazio da se neposredno kod osoblja zanima za njegovo zdravlje i veselje, ali, očito, računi su plaćani uredno.
"Je li prijao ručak, zemljače?"
"Pa, zadovoljan sam. Nije bio loš."
"E, onda ćemo morati da napravimo jedan mali račun. Imali ste, dakle, supu..."
"Sa povrćem. Bila je odlična, zaista, odlična."
"A dalje? Šta ste dalje imali?"
"Bečku šniclu. Jeste, dobru šniclu. A, prilog nije bio bogzna kakav..."
"Salata?"
"Zelena salata."
"Kolače niste imali?"
"Kompot."
"I, kažete, prijalo vam je? To će vas, dakle, koštati... supa dvadeset, šnicla... salata... Ukupno, pedeset maraka. Je li mnogo?"
"Mnogo. Skup si, zemljače. Previše si skup. Ali, ja nemam. Toliko stvarno nemam."
"Razmislite, Krsto. Moraćete da platite. Eto, sačekaću vas do večere. To mogu da uradim za vas. Odmorite se i razmislite. Mora da postoji neki način. Uvijek postoji izlaz, budite sigurni, treba samo dobro razmisliti."
Ostavio ga je zamišljenog. Krsto ga je našao i prije večere u holu dok je čekao voz za Berlin.
"Slušaj, zemljače! Je li ono tvoja njiva, ona sa izvorom ispod bukve gdje se od Krčmarice skreće prema Kalilu?"
Krčmarica? Kalilo? Neka mjesta ili brda u njegovom davnom zavičaju.
"Jeste, Krsto, to je moja njiva."
Krsto se razvedrio.
"Onda ćemo se lako dogovoriti za onaj račun."
"Kako?"
"Sutra, u subotu, pošto ne idem na posao, poraniću zorom i pooraću ti tu njivu. Maločas sam baš sve pregledao, traktor je ispravan, imam goriva... a i vrijeme odgovara. Do večeri sve će biti poorano. Je li pošteno?"
Srdačno je pružio Krsti ruku.
"Znao sam da ima neko rješenje, premda sutra nije subota...
A voz za Berlin, frau Bruder, stiže na vrijeme, kao i svakoga dana.
Vežite se, her Hans, polećemo!"
Dok je pratio let gospodina Hansa, čuo je iza sebe glas glavne sestre, kojim ga je pozivala da na trentak dođe u upravu.
"Tamo su dva nova radnika, koji su vaši zemljaci, pa je potrebno da im pomognete u konverzaciji sa Gospođom." Tako su svi oslovljavli strogu i uvijek ozbiljnu sredovječnu upravnicu.
Uvijek je strepio od takvih susreta. Nije znao tačno da odredi razloge svoje strepnje i, premda je priželjkivao razgovor onim nekada tako prisnim jezikom, više je volio da leti sa gospodinom Hansom i da čeka voz za Berlin.
Kada je ušao u sobu kod Gospođe, shvatio je da su te njegove strepnje bile vrlo razložne. Pred njom su stajali mladić iz "Kaprija" u crnom odijelu od tanke plastike, od koje se prave one poznate crne vreće, i onaj mladić sa kote 305, čiju mu je konzervu dobacio Panter onog tako davnog dana.
"A Ona?" upitao je. "Je li i Ona došla s vama?"
"Ne", odgovorio je mladić iz "Kaprija", "Ona te još tamo traži."
(Ovo je zaista kraj ove pripovijesti)
"Ne. Nikako. Molim vas! Još samo koji trenutak. To mi je neophodno radi neodložnih istraživanja, od kojih zavisi sudbina mnogih ljudi. Čak i vaša."
"Ali upravo ovdje treba sada da stigne voz za Berlin."
"Ako ja odmah ne preduzmem izvjesne mjere, nikada neće stići. A to mogu samo ako se vinem visoko, iznad svih vas i čitavog ovog haosa koji ovdje vlada. Molim vas."
"Dobro. Radi spasa svih nas produžićemo putovanje za pet poleta. Doktoru Bernsu ništa o tome nećemo govoriti."
"Ne, ne! On to ne bi mogao da shvati."
"Uredu. Vežite se, her Hans, polećemo!"
Izašao je iz autobusa i zastao zaslijepljen neobičnom svjetlošću. "Tamo je sve osvijetljeno", sjetio se, "otvorene su kafane, muzika, mnoštvo ljudi, glasova, smijeha... Učiniće ti se da si daleko..." Ali, tu su negdje i tajne patrole. Kako ih prepoznati? Ovdje Panterov potpis ništa ne znači. Otići će, zaključio je, u neki ovdašnji Kapri na hladno pivo da utoli žeđ nakon svečane i mučne cjelodnevne vožnje i da razmisli kako da savlada prvu noć slobode. "Uzmite svoje stvari", obratio mu se vozač autobusa kojim je stigao. "Ali ja nemam nikakve stvari." Vozač je pokazivao na crnu plastičnu i, vidjelo se, potešku vreću, koju je držao u ruci. "Ne, to nije moje. Unutra je mladić iz 'Kaprija'. Treba ga vratiti nazad da bi bio razmijenjen i sahranjen na tačno određenom mjestu." Vozač ga je gledao čitavim zaprepaštenim licem i on je taj pogled jasno shvatio.
"Voz za Berlin? Molim vas!"
Gospodin Hans ga je potapšao po ramenu:
"Za ovo ćete, mladiću, biti posebno nagrađeni kad budem uručivao odlikovanja zaslužnima za spas čovječanstva."
"Nažalost, voz za Berlin je otišao."
Kada je ušao u trpezariju, Krsto je, već završio sa ručkom, pomno gledao u nešto drugima nevidljivo. Jadni zemljak Krsto. Kako li je on zaslužio da dane svoje staračke istrošenosti provodi tako udobno? Ranije sigurno nije tako živio, jer ovdje se sve zaslužuje teškom mukom. Istina, niko od rodbine ili nasljednika nije dolazio da se neposredno kod osoblja zanima za njegovo zdravlje i veselje, ali, očito, računi su plaćani uredno.
"Je li prijao ručak, zemljače?"
"Pa, zadovoljan sam. Nije bio loš."
"E, onda ćemo morati da napravimo jedan mali račun. Imali ste, dakle, supu..."
"Sa povrćem. Bila je odlična, zaista, odlična."
"A dalje? Šta ste dalje imali?"
"Bečku šniclu. Jeste, dobru šniclu. A, prilog nije bio bogzna kakav..."
"Salata?"
"Zelena salata."
"Kolače niste imali?"
"Kompot."
"I, kažete, prijalo vam je? To će vas, dakle, koštati... supa dvadeset, šnicla... salata... Ukupno, pedeset maraka. Je li mnogo?"
"Mnogo. Skup si, zemljače. Previše si skup. Ali, ja nemam. Toliko stvarno nemam."
"Razmislite, Krsto. Moraćete da platite. Eto, sačekaću vas do večere. To mogu da uradim za vas. Odmorite se i razmislite. Mora da postoji neki način. Uvijek postoji izlaz, budite sigurni, treba samo dobro razmisliti."
Ostavio ga je zamišljenog. Krsto ga je našao i prije večere u holu dok je čekao voz za Berlin.
"Slušaj, zemljače! Je li ono tvoja njiva, ona sa izvorom ispod bukve gdje se od Krčmarice skreće prema Kalilu?"
Krčmarica? Kalilo? Neka mjesta ili brda u njegovom davnom zavičaju.
"Jeste, Krsto, to je moja njiva."
Krsto se razvedrio.
"Onda ćemo se lako dogovoriti za onaj račun."
"Kako?"
"Sutra, u subotu, pošto ne idem na posao, poraniću zorom i pooraću ti tu njivu. Maločas sam baš sve pregledao, traktor je ispravan, imam goriva... a i vrijeme odgovara. Do večeri sve će biti poorano. Je li pošteno?"
Srdačno je pružio Krsti ruku.
"Znao sam da ima neko rješenje, premda sutra nije subota...
A voz za Berlin, frau Bruder, stiže na vrijeme, kao i svakoga dana.
Vežite se, her Hans, polećemo!"
Dok je pratio let gospodina Hansa, čuo je iza sebe glas glavne sestre, kojim ga je pozivala da na trentak dođe u upravu.
"Tamo su dva nova radnika, koji su vaši zemljaci, pa je potrebno da im pomognete u konverzaciji sa Gospođom." Tako su svi oslovljavli strogu i uvijek ozbiljnu sredovječnu upravnicu.
Uvijek je strepio od takvih susreta. Nije znao tačno da odredi razloge svoje strepnje i, premda je priželjkivao razgovor onim nekada tako prisnim jezikom, više je volio da leti sa gospodinom Hansom i da čeka voz za Berlin.
Kada je ušao u sobu kod Gospođe, shvatio je da su te njegove strepnje bile vrlo razložne. Pred njom su stajali mladić iz "Kaprija" u crnom odijelu od tanke plastike, od koje se prave one poznate crne vreće, i onaj mladić sa kote 305, čiju mu je konzervu dobacio Panter onog tako davnog dana.
"A Ona?" upitao je. "Je li i Ona došla s vama?"
"Ne", odgovorio je mladić iz "Kaprija", "Ona te još tamo traži."
(Ovo je zaista kraj ove pripovijesti)
Nema komentara:
Objavi komentar