(10. nastavak)
Oborio je bio glavu na otvorene dlanove. Kada je ponovo spustio ruke i zabacio glavu unazad, pokazao mi je vlažno lice. Plakao je.
"Ti si dobro prošao", rekao je zatim, misleći na moj zavoj preko čela i modrice ispod očiju, "to će brzo proći, ali meni spasa nema."
"Šta ti je?" upitah nezainteresovano, vjerujući da tako govori pošto je bio prilično pijan.
"Bolestan sam."
"Šta ti je?"
"Tresem se. Počnem da se tresem i oblije me znoj. Onda tonem, tonem i to sve duže i dublje. A nekada lebdim. Raširim ruke, legnem iznad stola i lebdim. Jesi li ti nekada lebdio?"
"Ne znam. Ako sam i lebdio, toga nisam bio svjestan."
"Onda ti nikada nisi lebdio. A ja lebdim. Sve češće lebdim. Hoćeš li da sada ovdje zalebdim?"
"Požuri s tim pićem!" doviknu kelneru koji se sa tacnom u ruci bio zaustavio kod nekog stola i nešto glasno pričao. "Hoćeš li da zalebdim?"
"Zalebdi", rekoh.
"E, ne ide to tako, prijatelju. Ne može to kad ti hoćeš nego kad đavo hoće. Ali ti pojma nemaš ko je, zapravo, đavo. Pojma nemaš."
Bio je mršav, nježan, uplakan, neobrijan. Imao je na sebi crnu kožnu jaknu, što je u vrijeme tog našeg očaja i beznađa bila rijetkost. Bio je anemično blijed i vrlo često odsutno osmijehnut.
Prozorska zavjesa pored mog desnog ramena se pokrenula. Vjetra u kupeu nema i ne mogu da odredim šta je tome uzrok. Pomažem joj da se pomjeri i vidim u staklu svoj lik. Mršav sam, nježan, uplakan, anemićno blijed, odsutno osmijehnut.
Da makar neko uđe u kupe. Kondukter? Ali on je bio davno i sada vjerovatno drijema u službenim kolima. Možda će na prvoj stanici da nagrnu mnogi putnici sa torbama i koferima. Ali, ko zna kada će se ovo zaustaviti. Napolju je potpuna tama, iz koje na prozorsko staklo izlaze čudni likovi.
Te noći je Goran umro. Pričalo se da je izvršio samoubistvo. Kako - to niko nije znao.
A te večeri u krčmi "Kod crnog đavola" zatražio je od kelnera da mu donese praznu teglu.
"Nemamo praznu teglu", rekao je kelner. "Imamo samo teglu sa krastavcima kornišonima od tri kilograma."
"Donesite mi", rekao je, "teglu sa krastavcima kornišonima od tri kilograma. A za tebe ću", obratio se onda meni neobično prisno, "da lebdim. Hoću, hoću. Ali prvo ću da ti razbijem teglu, ako ti je još stalo do toga."
Začudilo me kako on zna da mi je nekada do toga bilo stalo.
"Ne moraš", rekoh, ali on mi se osmijehnu čudno toplo i tiho izgovori:
"Moram."
Krčma "Kod crnog đavola". Menza mog djetinjstva. Otvora na zidu više nije bilo, ni radio-aparata iznad njega. Čitav prostor preuređen. Tamni drveni bife u uglu. Stolovi, stolice - sve novo. Ali vrata su zaboravili. Ostala su ista drvena vrata sa uskim staklima, na kojima su bile razapete potamnjele zavjese. Izlizana mesingana kvaka, obložena masnom prljavštinom, ispod koje je na mjestima zablistavao negdanji sjaj.
Veče slično ovome, prohladno, tamno. Iza zavjesa na vratima sluti se toplina. Hvatam za tu hladnu mesinganu kvaku. Ulazim u Menzu mog djetinjstva, osvijetljenu slabom žućkastom svjetlošću. Toplo je. Miris kuhinje. Svoju platnenu školsku torbu spuštam na stolicu za jednim praznim stolom i tražim nespretnim prstima po džepovima crveni bon za večeru. Visoki Selim prilazi mi nekako tužan, prstima mi prolazi kroz kosu, ne znam šta mu je, i stavlja pred mene tanjir i kašiku. Kiseli kupus sa slanim suzama. Neko širom otvara vrata. Ulazi mrak i svježina. Već je napolju crno doba. Nakon večere treba otići daleko uskim blatnjavim putem i u neosvijetljenoj sumitskoj mahali na vrh brda raspitivati se za kuću velikog jednookog školskog podvornika Avdage, u čijoj sobici stanujemo tih naših prvih vjekovskih dana. Jer, ko bi mogao zapamtiti koja je to bijela kućica u mnoštvu istih. Ponovo se otvaraju vrata. Ulazi moja majka. Kao da je izronila iz tame. To me hrabri, jer neću ići sam, neću se raspitivati kod zaostalih pijanaca gdje je kuća starog Sumita. Brzo gutam suze. "Ne volim kupus", kažem. Ona nervozno pretura po tašni, ne može da nađe bon. Osjećam zebnju, strah: hoće li ga naći?
A u kafani "Kod crnog đavola" zvonak lom stakla pored mojih nogu. Po podu komadi razbijene tegle. Po ljigavoj rasutoj tečnosti bezbroj nevelikih tamnozelenih krastavaca kornišona.
"Jesi li srećan?" pita me Goran, stojeći pored stola. Oči mu staklene, osmijeh nevješt. Kafana zaćutala, ali osjećam da nas posmatra nekim ogromnim okom. Goran mirno skida jaknu i baca je na stolicu.
"Sad ću da zalebdim", kaže. "Doviđenja!"
Raširio je ruke, propeo se na prste. Noge su mu se lagano počele da odvajaju od poda. Uskoro je bio u vodoravnom položaju u visini stola. Malo je uzdrhtao i ostao mirno lebdeći pored mene naočigled pijane kafane koja je ćutala.
"Ko će ovo da plati?" upitao je podebeli kelner skupljajući metlom staklo i krastavce ispod lebdećeg Gorana.
Voz usporava mijenjajući ritam. Jedna od pustih stanica. Ništa se ne čuje kao da niko nije ni ušao ni izašao. Voz se ponovo lagano pokreće, a vrata kupea se naglo otvaraju.
...
Tu se završavaju moji zapisi iz voza.
Jasno, dalje nisam bio u prilici da pišem jer nakon toga što sam u vozu zapisao i vrata kupea se otvorila, prepoznao sam onaj glas: ŠTA TRAŽIŠ TI OVDJE?
Dozvao sam upomoć dva krupna uniformisana željezničara, koji su prvo zatražili da im pokažem kartu. Brzo sam ugurao ruku u gornji džep na lijevoj strani moje nove bluze i pružio im pripremljeni papir, nakon čega su se oni zgledali, nosili moju kartu pod sijalicu, zagledali je sa svih strana, a onda mi ljubazno saopštili da sa tom kartom neću moći dalje da putujem. Vratili su mi crvenkasti papir i ja sam tek tada vidio da na njemu jasnim crnim slovima piše: VEČERA. Bio je to bon kojeg moja majka one noći nije uspjela da pronađe.
"Moraćete da izađete na prvoj stanici", reče mi jedan od željezničara.
Osjetio sam neprijatnost zbog toga što ću morati da napustim ugodnosti koje mi je omogućavao noćni voz, a, što se stanice tiče, bilo mi je svejedno, ja svakako nisam znao kuda putujem. Ipak, upitao sam koja je sljedeća stanica.
"Vjekovo", odgovorio je željezničar.
"Kako?" začudio sam se. "Pa, iz Vjekova sam krenuo?"
"Bože", reče drugi, "on izgleda nikada nije čuo da noćni vozovi saobraćaju po kružnoj putanji."
I, zaista, uskoro smo se zaustavili ispred osvijetljene stanične zgrade, na kojoj je krupnim crnim pismenima pisalo: VJEKOVO – BJEKOBO.
Ne pokušavajući više bjekstvo iz Vjekova u Dardaniji, ostadoh tu da čekam vaskrsenje mrtvih.
"Ti si dobro prošao", rekao je zatim, misleći na moj zavoj preko čela i modrice ispod očiju, "to će brzo proći, ali meni spasa nema."
"Šta ti je?" upitah nezainteresovano, vjerujući da tako govori pošto je bio prilično pijan.
"Bolestan sam."
"Šta ti je?"
"Tresem se. Počnem da se tresem i oblije me znoj. Onda tonem, tonem i to sve duže i dublje. A nekada lebdim. Raširim ruke, legnem iznad stola i lebdim. Jesi li ti nekada lebdio?"
"Ne znam. Ako sam i lebdio, toga nisam bio svjestan."
"Onda ti nikada nisi lebdio. A ja lebdim. Sve češće lebdim. Hoćeš li da sada ovdje zalebdim?"
"Požuri s tim pićem!" doviknu kelneru koji se sa tacnom u ruci bio zaustavio kod nekog stola i nešto glasno pričao. "Hoćeš li da zalebdim?"
"Zalebdi", rekoh.
"E, ne ide to tako, prijatelju. Ne može to kad ti hoćeš nego kad đavo hoće. Ali ti pojma nemaš ko je, zapravo, đavo. Pojma nemaš."
Bio je mršav, nježan, uplakan, neobrijan. Imao je na sebi crnu kožnu jaknu, što je u vrijeme tog našeg očaja i beznađa bila rijetkost. Bio je anemično blijed i vrlo često odsutno osmijehnut.
Prozorska zavjesa pored mog desnog ramena se pokrenula. Vjetra u kupeu nema i ne mogu da odredim šta je tome uzrok. Pomažem joj da se pomjeri i vidim u staklu svoj lik. Mršav sam, nježan, uplakan, anemićno blijed, odsutno osmijehnut.
Da makar neko uđe u kupe. Kondukter? Ali on je bio davno i sada vjerovatno drijema u službenim kolima. Možda će na prvoj stanici da nagrnu mnogi putnici sa torbama i koferima. Ali, ko zna kada će se ovo zaustaviti. Napolju je potpuna tama, iz koje na prozorsko staklo izlaze čudni likovi.
Te noći je Goran umro. Pričalo se da je izvršio samoubistvo. Kako - to niko nije znao.
A te večeri u krčmi "Kod crnog đavola" zatražio je od kelnera da mu donese praznu teglu.
"Nemamo praznu teglu", rekao je kelner. "Imamo samo teglu sa krastavcima kornišonima od tri kilograma."
"Donesite mi", rekao je, "teglu sa krastavcima kornišonima od tri kilograma. A za tebe ću", obratio se onda meni neobično prisno, "da lebdim. Hoću, hoću. Ali prvo ću da ti razbijem teglu, ako ti je još stalo do toga."
Začudilo me kako on zna da mi je nekada do toga bilo stalo.
"Ne moraš", rekoh, ali on mi se osmijehnu čudno toplo i tiho izgovori:
"Moram."
Krčma "Kod crnog đavola". Menza mog djetinjstva. Otvora na zidu više nije bilo, ni radio-aparata iznad njega. Čitav prostor preuređen. Tamni drveni bife u uglu. Stolovi, stolice - sve novo. Ali vrata su zaboravili. Ostala su ista drvena vrata sa uskim staklima, na kojima su bile razapete potamnjele zavjese. Izlizana mesingana kvaka, obložena masnom prljavštinom, ispod koje je na mjestima zablistavao negdanji sjaj.
Veče slično ovome, prohladno, tamno. Iza zavjesa na vratima sluti se toplina. Hvatam za tu hladnu mesinganu kvaku. Ulazim u Menzu mog djetinjstva, osvijetljenu slabom žućkastom svjetlošću. Toplo je. Miris kuhinje. Svoju platnenu školsku torbu spuštam na stolicu za jednim praznim stolom i tražim nespretnim prstima po džepovima crveni bon za večeru. Visoki Selim prilazi mi nekako tužan, prstima mi prolazi kroz kosu, ne znam šta mu je, i stavlja pred mene tanjir i kašiku. Kiseli kupus sa slanim suzama. Neko širom otvara vrata. Ulazi mrak i svježina. Već je napolju crno doba. Nakon večere treba otići daleko uskim blatnjavim putem i u neosvijetljenoj sumitskoj mahali na vrh brda raspitivati se za kuću velikog jednookog školskog podvornika Avdage, u čijoj sobici stanujemo tih naših prvih vjekovskih dana. Jer, ko bi mogao zapamtiti koja je to bijela kućica u mnoštvu istih. Ponovo se otvaraju vrata. Ulazi moja majka. Kao da je izronila iz tame. To me hrabri, jer neću ići sam, neću se raspitivati kod zaostalih pijanaca gdje je kuća starog Sumita. Brzo gutam suze. "Ne volim kupus", kažem. Ona nervozno pretura po tašni, ne može da nađe bon. Osjećam zebnju, strah: hoće li ga naći?
A u kafani "Kod crnog đavola" zvonak lom stakla pored mojih nogu. Po podu komadi razbijene tegle. Po ljigavoj rasutoj tečnosti bezbroj nevelikih tamnozelenih krastavaca kornišona.
"Jesi li srećan?" pita me Goran, stojeći pored stola. Oči mu staklene, osmijeh nevješt. Kafana zaćutala, ali osjećam da nas posmatra nekim ogromnim okom. Goran mirno skida jaknu i baca je na stolicu.
"Sad ću da zalebdim", kaže. "Doviđenja!"
Raširio je ruke, propeo se na prste. Noge su mu se lagano počele da odvajaju od poda. Uskoro je bio u vodoravnom položaju u visini stola. Malo je uzdrhtao i ostao mirno lebdeći pored mene naočigled pijane kafane koja je ćutala.
"Ko će ovo da plati?" upitao je podebeli kelner skupljajući metlom staklo i krastavce ispod lebdećeg Gorana.
Voz usporava mijenjajući ritam. Jedna od pustih stanica. Ništa se ne čuje kao da niko nije ni ušao ni izašao. Voz se ponovo lagano pokreće, a vrata kupea se naglo otvaraju.
...
Tu se završavaju moji zapisi iz voza.
Jasno, dalje nisam bio u prilici da pišem jer nakon toga što sam u vozu zapisao i vrata kupea se otvorila, prepoznao sam onaj glas: ŠTA TRAŽIŠ TI OVDJE?
Dozvao sam upomoć dva krupna uniformisana željezničara, koji su prvo zatražili da im pokažem kartu. Brzo sam ugurao ruku u gornji džep na lijevoj strani moje nove bluze i pružio im pripremljeni papir, nakon čega su se oni zgledali, nosili moju kartu pod sijalicu, zagledali je sa svih strana, a onda mi ljubazno saopštili da sa tom kartom neću moći dalje da putujem. Vratili su mi crvenkasti papir i ja sam tek tada vidio da na njemu jasnim crnim slovima piše: VEČERA. Bio je to bon kojeg moja majka one noći nije uspjela da pronađe.
"Moraćete da izađete na prvoj stanici", reče mi jedan od željezničara.
Osjetio sam neprijatnost zbog toga što ću morati da napustim ugodnosti koje mi je omogućavao noćni voz, a, što se stanice tiče, bilo mi je svejedno, ja svakako nisam znao kuda putujem. Ipak, upitao sam koja je sljedeća stanica.
"Vjekovo", odgovorio je željezničar.
"Kako?" začudio sam se. "Pa, iz Vjekova sam krenuo?"
"Bože", reče drugi, "on izgleda nikada nije čuo da noćni vozovi saobraćaju po kružnoj putanji."
I, zaista, uskoro smo se zaustavili ispred osvijetljene stanične zgrade, na kojoj je krupnim crnim pismenima pisalo: VJEKOVO – BJEKOBO.
Ne pokušavajući više bjekstvo iz Vjekova u Dardaniji, ostadoh tu da čekam vaskrsenje mrtvih.
(Ovdje se završava prvi dio ove pripovijesti. Drugi dio, koji se odnosi na vrijeme posljednjih ratova, počećemo da objavljujemo nakon izvjesne pauze, koju ćemo ispuniti drugim sadržajima.)
Nema komentara:
Objavi komentar