5.
Operacija "Pomijeranje granice" krenula je odmah, neočekivano, svi su mislili da je granica davno utvrđena.
Prva faza operacije pod nazivom "Zadavanje straha" počela je u ranu zoru dugim, zavijajućim i prolamajućim zvukom sirene. To je značilo da svi preostali i novi građani treba da potraže sklonište po svom ličnom iskustvu ili instinktu. Jer, kada komitska artiljerija počne da sije strah po domitskim i sumitskim položajima, po njihovim selima i gradovima, oni će, nemoćni da joj se suprotstave, gađati Vjekovo. Tako je bilo svaki put, pa i tog dana. Rika topova otpočela je dok je prestala rika ožednjelog lava i nije se stišavala do noći. Brda su tutnjala, grad je podrhtavao, zvonila su preostala stakla na prozorima. I, zaista, u svitanje počeše da se i po gradu množe snažne eksplozije uz praskavi lom stakala i drugog lomljivog materijala, od kojeg bi sazdano Vjekovo. Niko nije, kao ranije, izlazio na prozor da pita: "Gdje je pala?", jer padale su svuda.
Druga faza operacije "Istjerivanje uplašenog zeca" počela je noću. Tada su, valjda, tukli po njihovim rovovima, ali uz artiljeriju zagrmjele su i pješadijske i protivavionske cijevi. Iznad brda velikom vatrom i gustim dimom planulo je nebo. Svjetleće rakete sa padobranima, koje su usporeno padale i osvjetljavale pejzaž i rovove, zablistale su na horizontu. Mnogi ljudi u gradu izašli su na prozore i balkone i stajali opčinjeni.
I Nada odnekud, iz svog košmara izlazi na balkon. Dočekuju je pucnji, čas pojedinačni, praskavi, čas u rafalima dolaze od Putnikovog brda, iza kojeg nebo sja nerazumnom svjetlošću. Kao da su svi, i oni s one strane, i ovi s ove zapucali u mjesec, koji se u prvoj četvrti zatekao pravo ispred nje, iznad zgrade osiguravajućeg društva, koja joj zaklanja pogled na prokleto brdo.
U jednom trenutku utihnuli su pucnji i eksplozije. Kako je svečano! pomislila je, gledajući u daljinu, gdje je velikim vatrometom proslavljan mir. U ulici su se tek nazirale tamne konture zgrada. Nijednog lika, nijednog zvuka. Zakašljala se i začudila kako je taj zvuk odjeknuo čitavom glavnom pustom ulicom. Pokušala je još jednom da provjeri taj odjek i kao odgovor začula nekolika pucnja iz vrlo bliske tame. "Otče naš, iže jesi na nebesjeh, da svjatisja imja tvoje, da priidet carstvije tvoje, da budet volja tvoja, jako na nebesi i na zemlji..." Samo da Zoran ostane živ, da ga ne pogodi metak, da ga ne raznese granata, koja se muklo ponovo oglasila baš tamo negdje na zapadnoj padini. Jer, on je na frontu, tako je rekao Muhamed, a on uvijek govori istinu i sve zna. Jasno je rekao pred tri vojnika i pred Verom. Oni to sigurno mogu posvjedočiti kad se završi rat. Bože, pomozi mu.
(Nastaviće se)
Operacija "Pomijeranje granice" krenula je odmah, neočekivano, svi su mislili da je granica davno utvrđena.
Prva faza operacije pod nazivom "Zadavanje straha" počela je u ranu zoru dugim, zavijajućim i prolamajućim zvukom sirene. To je značilo da svi preostali i novi građani treba da potraže sklonište po svom ličnom iskustvu ili instinktu. Jer, kada komitska artiljerija počne da sije strah po domitskim i sumitskim položajima, po njihovim selima i gradovima, oni će, nemoćni da joj se suprotstave, gađati Vjekovo. Tako je bilo svaki put, pa i tog dana. Rika topova otpočela je dok je prestala rika ožednjelog lava i nije se stišavala do noći. Brda su tutnjala, grad je podrhtavao, zvonila su preostala stakla na prozorima. I, zaista, u svitanje počeše da se i po gradu množe snažne eksplozije uz praskavi lom stakala i drugog lomljivog materijala, od kojeg bi sazdano Vjekovo. Niko nije, kao ranije, izlazio na prozor da pita: "Gdje je pala?", jer padale su svuda.
Druga faza operacije "Istjerivanje uplašenog zeca" počela je noću. Tada su, valjda, tukli po njihovim rovovima, ali uz artiljeriju zagrmjele su i pješadijske i protivavionske cijevi. Iznad brda velikom vatrom i gustim dimom planulo je nebo. Svjetleće rakete sa padobranima, koje su usporeno padale i osvjetljavale pejzaž i rovove, zablistale su na horizontu. Mnogi ljudi u gradu izašli su na prozore i balkone i stajali opčinjeni.
I Nada odnekud, iz svog košmara izlazi na balkon. Dočekuju je pucnji, čas pojedinačni, praskavi, čas u rafalima dolaze od Putnikovog brda, iza kojeg nebo sja nerazumnom svjetlošću. Kao da su svi, i oni s one strane, i ovi s ove zapucali u mjesec, koji se u prvoj četvrti zatekao pravo ispred nje, iznad zgrade osiguravajućeg društva, koja joj zaklanja pogled na prokleto brdo.
U jednom trenutku utihnuli su pucnji i eksplozije. Kako je svečano! pomislila je, gledajući u daljinu, gdje je velikim vatrometom proslavljan mir. U ulici su se tek nazirale tamne konture zgrada. Nijednog lika, nijednog zvuka. Zakašljala se i začudila kako je taj zvuk odjeknuo čitavom glavnom pustom ulicom. Pokušala je još jednom da provjeri taj odjek i kao odgovor začula nekolika pucnja iz vrlo bliske tame. "Otče naš, iže jesi na nebesjeh, da svjatisja imja tvoje, da priidet carstvije tvoje, da budet volja tvoja, jako na nebesi i na zemlji..." Samo da Zoran ostane živ, da ga ne pogodi metak, da ga ne raznese granata, koja se muklo ponovo oglasila baš tamo negdje na zapadnoj padini. Jer, on je na frontu, tako je rekao Muhamed, a on uvijek govori istinu i sve zna. Jasno je rekao pred tri vojnika i pred Verom. Oni to sigurno mogu posvjedočiti kad se završi rat. Bože, pomozi mu.
(Nastaviće se)
Nema komentara:
Objavi komentar