"Dođi!" doviknuo mu je Sumit. "Dođi ovamo!" Lakše mu je bilo da prođe kroz provaljenu ogradu, ali je ipak gurnuo nevelika drvena vrata, pognuo se i ušao u dvorište. Premda obrasle u visoku travu, na mjestima su se još nazirale vremenom izlizane kamene ploče pod nogama. Sjene ižđikalog drveća, koje je prikrivalo staru, bijelo okrečenu neveliku kuću,
stvarale su utisak vlažne ljetne večeri.
Neobično mršav, neobrijan, sa rijetkim sijedim čekinjama po licu Sumit ga je gotovo vukao, hvatajući ga dugim, tankim prstima za uniformu.
"Hajde ovamo, iza kuće! Dođi da porazgovaram s nekim, samo da porazgovaram. Naći će se nešto i da popijemo, naći će se."
Sjeli su na dvije drvene klupe za starim, već natrulim stolom iza kuće. Tu je bilo još tamnije i sjenka kamenog brda, na kojem su se negdje gore, visoko, još vijorile zidine prastare vjekovske tvrđave, bila je prohladna i mirisala je na poznatu iskonsku memlu.
"Vlado moj, rođeni moj", zapištao je čovjek gotovo plačnim glasom. "Pozvao sam te da me ubiješ. Sve ću ti priznati, sve, a ti si pravi vojnik, pravi oficir, moraćeš da izvršiš svoju dužnost.
Iskreno da ti kažem, ja sam kriv za sve ovo. Ti si jedini kome sam to priznao.
Moja glava bila je puna ružnih snova. Misao je nečujna i nevidljiva, ali iz nje plane rat. Ona se širi kao zaraza i kao plamen dohvata sve, oči, ruke, krovove... Gledao sam kako plamte, kako ih plamenovi ližu, kuće mojih komšija, kuće nepoznatih... I onda sam shvatio da sam ih ja zapalio, požar je počeo u mojoj glavi."
Izmršavljelu sijedu glavu spusti na otvorene dlanove.
"Slušaj, Zaime", reče major Jauković, "znamo se toliko godina i ja znam da si kriv koliko i svi ostali. U svakom slučaju, koliko i ja. A što se tog požara tiče, mislim da je iz moje glave krenuo."
"Znaš li, Vlado," reče Zaim odjednom sasvim trezveno, "da je moj Haris tamo, da nas gađa iz minobacača. A? Znaš li?"
"Ne znam, ali mnogi su tamo. Mlad je, zdrav, normalno da su ga mobilisali čim je izbjegao. Takve Komite smo i mi ovdje obukli."
"Ne, ne, Vlado, on nije izbjegao, on se zatekao tamo. To je mala razlika. Ali to nije toliko bitno. Znaš li ti da mi je žena poginula od minobacačke granate, tamo pred mojom kućom, a da je moja najmlađa sreća Zumreta tada ostala bez noge? Trebalo je da se uda za najmlađeg Pijetlovića, Dragana. Rat ih je omeo. Izgledalo je da je pametan i čestit momak. Sada je kod tebe, na Brdu. I kada je počeo rat, nalazio je načina da dođe do nas. Nikada, kada je mogao da dođe u grad, nije propuštao priliku da vidi Zumretu. Podjednako je strepila za njega kao i za Harisa. Otkako nam se to desilo, više ne dolazi. Ako i preboli tu nogu, njega neće. Nemoj da uzdišeš. To ništa ne pomaže.
Ja sa svojim sinom održavam vezu. Održavam vezu s njima tamo, s tvojim neprijateljima. Budi pravi oficir i postupi onako kako se postupa sa takvima."
"Jesi li mu rekao to za majku i sestru?"
"Nisam, ali saznaće. Jednom će saznati. A možda od mene krije da zna."
"A, kako, zar ovo nije tvoja kuća?"
"Ne. Moja kuća je tamo." Zaim pokaza rukom u nekom neodređenom pravcu. "Tamo je moja lijepa kuća. Poharali ste je, opustošili, a sad su se u nju uselile neke opake izbjeglice. A ja ovdje provodim svoju tugu. Zumretu ste mi poslali na rehabilbitaciju. Lijepo je to od vas. Hvala vam. Dobiće i protezu... A ovo ti je kuća doktora Terzića. Stara je i jadno izgleda, pa su je svi zaobilazili."
"Doktora Muhameda? A dolazi li on ovdje?"
"Jednom će doći, sigurno će jednom doći, ali sad ne može. I njega su isprašili."
"Kako to misliš isprašili?"
"Otjerali. Šta će ti to uzdisanje? To, bolan, nikome ne pomaže. Samo metak može pomoći nesrećnom. Takva su vremena."
"Slušaj, Zaime", prisjeti se major Jauković, " čini mi se da si rekao da će se naći i nešto da popijemo."
"Nisam slagao. Sad ćemo da pronađemo. Oni nikad ne bi pomislili da se u bunaru, koji se odavna ne koristi, može naći stara, dobra šljivovica, ona koju smo nekad davno pili." Ustao je i nestao u tamnom žbunju. Čula se lupa, škripa, a onda se iz jednog grma pojavio blijedoliki Zaim sa zelenom flašom u ruci. Iz kuće je donio tri čaše.
"Zašto tri?" upitao je major kad ih je Zaim postavio na sto ispred njega.
"Da ne ustajem ako neko navrati."
"Zar ovdje neko navraća?"
"Pa, ponekad."
"Je li? Prijatelji, ili..."
""Ovako predveče ponekad navrati Goran Lebdeći. Preko njega održavam vezu sa Harisom. Mislim da ti on ne bi smetao. Čini mi se da se vas dvojica razumijete."
Stara domaća šljivovica zamirisala je na toplu prošlost. Major Jauković je to osjetio kao miris vremena u kojem je on bio Vlado, onako kako ga je Zaim oslovio, i to svima koji su ga znali, i Komitima, i Domitima i... svim onim mladićima i onim vjekovskim djevojkama zbog kojih je onda znao da se prepusti tom opojnom dahu i otegnutim uzdasima starih elegičnih sumitskih pjesama. Bilo je tu i mirisa ranog cvjetanja u vjekovskim baštama, roštilja, koji su se večerima dimili pred mnogim krčmama u gradu, mirisa rijeke duboke i prisne, koja je znala sve tajne oblike njihovog djetinjstva, njih samih. Zamirisala je na čitav život blagosti i neznanja i on je sve više zaboravljao očaj i umor, gledao je u rasplakanog Zaima i u jednom trenutku pomislio kako je sve to, ipak, ipak, divno.
S tom mišlju kao ličnom osvetom, inatom zbog pustoši kojoj se nije mogao suprotstaviti, krenuo je u sumrak strmim sokakom. Pustoš je bila još stvarnija, ukrašena bijelim oblacima, koji su bdjeli iznad gotovo svih zaposjednutih kota oko Vjekova.
Ruši se država, mislio je, lomi se kao trula ograda, o koju je pokušavao da se osloni kako bi se održao u uspravnom položaju, slama se kao most, na kojem smo svi plovili i sad svako pada u svoju nesreću. Padanje. Samo padanje i ništa drugo. Možda je to prirodno stanje čovjeka u njegovim godinama, možda svih ljudi u ovom vremenu. Treba mu se prepustiti i shvatiti ljepotu pada i nestajanja. Ipak, pokušao je da se pridigne, oslanjajući se na drvenu ogradu i konačno je s velikim i bolnim naporom uspio da savlada čudnu privlačnost zemlje i da se uspravi na sred ulice s komadom natrule daske u ruci.
Kada je sišao na ulicu ispred Komande, pustoš je već bila tamna. Samo rijetki prozori bi zatreptali slabom žućkastom svjetlošću upaljenih svijeća i kandila, koji su se iz svetilišta raštrkali po čitavom gradskom mraku. Kada je u daljini između zgrada ugledao prigradsko sumitsko naselje na zapadnoj padini, vidio je neobični crni stub kako na toj strmini naglo izrasta. Dim - sjetio se kada se crnilo zavijorilo. Crni barjaci su počeli naglo i brzo da se množe. Izbrojao je trideset dva. Taj broj, mislio je, ima neko značenje. Trideset dva! Čuo je i ponavljao tu cifru u više navrata posljednjih dana. Naprezao se da slabim pamćenjem dohvati smisao tog znaka. Bio je zadovoljan što je uspio da se prisjeti. Znači, još može da misli. Bio je to broj izbjeglih Sumita koji su poslušali njegov poziv i vratili se u Vjekovo. Trideset dvije porodice - tako je glasio posljednji izvještaj. Naredio je da se s njima postupa s posebnom pažnjom i da im se pomogne. Njihove kuće bile su upravo na tom brijegu koji se dimio. Crne mrlje na padini na mnogim mjestima pretvarale su se u neobični sjaj. Vjetar je raznosio dim i otkrivao žarke plamenove. Siromašne kuće vjekovskih zanatlija, radnika, alkoholičara... Možda je taj broj sasvim slučajno isti kao i broj onih koji su mu povjerovali. Jeste, to je sasvim slučajno, zaključio je, kao i sve, i to je sasvim slučajno.
Zastao je na uglu kod domitskog hrama i zagledao se u njegovu unutrašnjost kroz crnu šupljinu gdje su nekada bila velika vrata, ukrašena duborezom. Hram je bio pust, ispunjen tamom, zvijezdama, slabom mjesečinom i mirisom gareži kojeg je nebo tu nanosilo sa zapadne padine. Začudio se kada je shvatio da na tom velikom gradskom raskršću nema nikoga, da nema čak ni obavezne straže iza bunkera načinjenog od džakova ispunjenih pijeskom. Ukidanje tog punkta nije naredio. Nevjerovatno, pomislio je i odmah zaboravio tu činjenicu dok je iz unutrašnjosti bogomolje začuo šumove koji su se ritmično ponavljali. Prepoznao je ljudsko disanje.
Ko može biti u porušenom hramu? Šta tu traži?
Nakašljao se i to je izazvalo bučnije pomijeranje nevidljivog. Zakoračio je kroz otvor i tama se u jednom uglu ispred njega naglo pokrenula. Zateturao je, ali zakratko. Iz džepa oficirske bluze izvadio je "kašikaru" i kažiprstom lijeve ruke brzo i vješto istrgnuo osigurač.
"Ko je unutra?" upitao je i začudio se svom glasu. Odzvonio je isuviše snažno i sigurno.
Glas koji mu je odgovorio, bio je tih, slab i, činilo se, molećiv:
"Čuvar, gospodine."
"Čuvar? Kakav čuvar? Šta čuvaš ovdje?"
"Raspetoga Isusa, gospodine. Ostali smo još samo raspeti Isus i ja", odgovori glas i ponovo se pretvori u disanje.
Major se dosjetio da se ispred hrama nalazi još neoštećen veliki betonski krst sa raspetim Isusom od bronze.
Snažnim prstima desne ruke pritiskivao je "kašiku" na bombi. Ako je pusti, aktiviraće se upaljač i bomba će eksplodirati. Činilo mu se da je pritisak "kašike" na njegovu šaku sve jači što je on jače potiskuje. Znao je da je prenaglio, da je bez potrebe izvukao osigurač, ali njemu nikada nije bilo teško da ga vrati i napravu ponovo učini bezopasnim predmetom u džepu. Pokušao je da prstima lijeve ruke napipa otvor na bombi i osigurač ubaci na njegovo mjesto. Osjetio je da mu prsti na desnoj ruci već podrhtavaju od napora, koji je, dobro je to znao, bio nepotreban. Snaga kojom je potiskivao polugu vraćala mu se kao njen otpor, pa je pomislio da je to uvijek tako ili nekako slično i u svim drugim situacijama, ali svako moguće razmišljanje potiskivala mu je pomisao da može popustiti, da i nesvjesno može otvoriti šaku i uništiti sebe i ljudsko biće koje čuva Hrista. Sjetio se da se prilikom deblokiranja "kašike" osigurač deformiše i da ga je teško vratiti, ali njemu je to uvijek polazilo za rukom. Prstima lijeve ruke uvijek bi vješto ispravio mekani metal, ne pomažući se desnom rukom sa razornim eksplozivom, i utaknuo ga u prorez na bombi. Radio je to nekoliko puta i u potpunom mraku klizeći vrhom osigurača po tijelu "kašike" dok on sam ne bi pronašao svoje mjesto. Kada je još jednom, ko zna po koji put, pokušao da vrhom osigurača pronađe mali prorez, jedna se velika tamna mrlja u uglu pokrenula i on je ponovo čuo nesigurni, tihi glas: "A šta vi tražite, gospodine?" Desna ruka, kojom je jako stezao bombu, za trenutak mu je zadrhtala, pa joj je pošao u pomoć prstima lijeve ruke, koji su napravili neke nekontrolisane, nerazumne pokrete i on je shvatio da oni više ne drže osigurač, da je on negdje u tami, pod njegovim nogama. Brzo je kleknuo i oslobođenim dlanom počeo da grozničavo opipava gomile maltera i kamenja ispred sebe, stežući još jače bombu u drugoj ruci.
(Nastaviće se)
stvarale su utisak vlažne ljetne večeri.
Neobično mršav, neobrijan, sa rijetkim sijedim čekinjama po licu Sumit ga je gotovo vukao, hvatajući ga dugim, tankim prstima za uniformu.
"Hajde ovamo, iza kuće! Dođi da porazgovaram s nekim, samo da porazgovaram. Naći će se nešto i da popijemo, naći će se."
Sjeli su na dvije drvene klupe za starim, već natrulim stolom iza kuće. Tu je bilo još tamnije i sjenka kamenog brda, na kojem su se negdje gore, visoko, još vijorile zidine prastare vjekovske tvrđave, bila je prohladna i mirisala je na poznatu iskonsku memlu.
"Vlado moj, rođeni moj", zapištao je čovjek gotovo plačnim glasom. "Pozvao sam te da me ubiješ. Sve ću ti priznati, sve, a ti si pravi vojnik, pravi oficir, moraćeš da izvršiš svoju dužnost.
Iskreno da ti kažem, ja sam kriv za sve ovo. Ti si jedini kome sam to priznao.
Moja glava bila je puna ružnih snova. Misao je nečujna i nevidljiva, ali iz nje plane rat. Ona se širi kao zaraza i kao plamen dohvata sve, oči, ruke, krovove... Gledao sam kako plamte, kako ih plamenovi ližu, kuće mojih komšija, kuće nepoznatih... I onda sam shvatio da sam ih ja zapalio, požar je počeo u mojoj glavi."
Izmršavljelu sijedu glavu spusti na otvorene dlanove.
"Slušaj, Zaime", reče major Jauković, "znamo se toliko godina i ja znam da si kriv koliko i svi ostali. U svakom slučaju, koliko i ja. A što se tog požara tiče, mislim da je iz moje glave krenuo."
"Znaš li, Vlado," reče Zaim odjednom sasvim trezveno, "da je moj Haris tamo, da nas gađa iz minobacača. A? Znaš li?"
"Ne znam, ali mnogi su tamo. Mlad je, zdrav, normalno da su ga mobilisali čim je izbjegao. Takve Komite smo i mi ovdje obukli."
"Ne, ne, Vlado, on nije izbjegao, on se zatekao tamo. To je mala razlika. Ali to nije toliko bitno. Znaš li ti da mi je žena poginula od minobacačke granate, tamo pred mojom kućom, a da je moja najmlađa sreća Zumreta tada ostala bez noge? Trebalo je da se uda za najmlađeg Pijetlovića, Dragana. Rat ih je omeo. Izgledalo je da je pametan i čestit momak. Sada je kod tebe, na Brdu. I kada je počeo rat, nalazio je načina da dođe do nas. Nikada, kada je mogao da dođe u grad, nije propuštao priliku da vidi Zumretu. Podjednako je strepila za njega kao i za Harisa. Otkako nam se to desilo, više ne dolazi. Ako i preboli tu nogu, njega neće. Nemoj da uzdišeš. To ništa ne pomaže.
Ja sa svojim sinom održavam vezu. Održavam vezu s njima tamo, s tvojim neprijateljima. Budi pravi oficir i postupi onako kako se postupa sa takvima."
"Jesi li mu rekao to za majku i sestru?"
"Nisam, ali saznaće. Jednom će saznati. A možda od mene krije da zna."
"A, kako, zar ovo nije tvoja kuća?"
"Ne. Moja kuća je tamo." Zaim pokaza rukom u nekom neodređenom pravcu. "Tamo je moja lijepa kuća. Poharali ste je, opustošili, a sad su se u nju uselile neke opake izbjeglice. A ja ovdje provodim svoju tugu. Zumretu ste mi poslali na rehabilbitaciju. Lijepo je to od vas. Hvala vam. Dobiće i protezu... A ovo ti je kuća doktora Terzića. Stara je i jadno izgleda, pa su je svi zaobilazili."
"Doktora Muhameda? A dolazi li on ovdje?"
"Jednom će doći, sigurno će jednom doći, ali sad ne može. I njega su isprašili."
"Kako to misliš isprašili?"
"Otjerali. Šta će ti to uzdisanje? To, bolan, nikome ne pomaže. Samo metak može pomoći nesrećnom. Takva su vremena."
"Slušaj, Zaime", prisjeti se major Jauković, " čini mi se da si rekao da će se naći i nešto da popijemo."
"Nisam slagao. Sad ćemo da pronađemo. Oni nikad ne bi pomislili da se u bunaru, koji se odavna ne koristi, može naći stara, dobra šljivovica, ona koju smo nekad davno pili." Ustao je i nestao u tamnom žbunju. Čula se lupa, škripa, a onda se iz jednog grma pojavio blijedoliki Zaim sa zelenom flašom u ruci. Iz kuće je donio tri čaše.
"Zašto tri?" upitao je major kad ih je Zaim postavio na sto ispred njega.
"Da ne ustajem ako neko navrati."
"Zar ovdje neko navraća?"
"Pa, ponekad."
"Je li? Prijatelji, ili..."
""Ovako predveče ponekad navrati Goran Lebdeći. Preko njega održavam vezu sa Harisom. Mislim da ti on ne bi smetao. Čini mi se da se vas dvojica razumijete."
Stara domaća šljivovica zamirisala je na toplu prošlost. Major Jauković je to osjetio kao miris vremena u kojem je on bio Vlado, onako kako ga je Zaim oslovio, i to svima koji su ga znali, i Komitima, i Domitima i... svim onim mladićima i onim vjekovskim djevojkama zbog kojih je onda znao da se prepusti tom opojnom dahu i otegnutim uzdasima starih elegičnih sumitskih pjesama. Bilo je tu i mirisa ranog cvjetanja u vjekovskim baštama, roštilja, koji su se večerima dimili pred mnogim krčmama u gradu, mirisa rijeke duboke i prisne, koja je znala sve tajne oblike njihovog djetinjstva, njih samih. Zamirisala je na čitav život blagosti i neznanja i on je sve više zaboravljao očaj i umor, gledao je u rasplakanog Zaima i u jednom trenutku pomislio kako je sve to, ipak, ipak, divno.
S tom mišlju kao ličnom osvetom, inatom zbog pustoši kojoj se nije mogao suprotstaviti, krenuo je u sumrak strmim sokakom. Pustoš je bila još stvarnija, ukrašena bijelim oblacima, koji su bdjeli iznad gotovo svih zaposjednutih kota oko Vjekova.
Ruši se država, mislio je, lomi se kao trula ograda, o koju je pokušavao da se osloni kako bi se održao u uspravnom položaju, slama se kao most, na kojem smo svi plovili i sad svako pada u svoju nesreću. Padanje. Samo padanje i ništa drugo. Možda je to prirodno stanje čovjeka u njegovim godinama, možda svih ljudi u ovom vremenu. Treba mu se prepustiti i shvatiti ljepotu pada i nestajanja. Ipak, pokušao je da se pridigne, oslanjajući se na drvenu ogradu i konačno je s velikim i bolnim naporom uspio da savlada čudnu privlačnost zemlje i da se uspravi na sred ulice s komadom natrule daske u ruci.
Kada je sišao na ulicu ispred Komande, pustoš je već bila tamna. Samo rijetki prozori bi zatreptali slabom žućkastom svjetlošću upaljenih svijeća i kandila, koji su se iz svetilišta raštrkali po čitavom gradskom mraku. Kada je u daljini između zgrada ugledao prigradsko sumitsko naselje na zapadnoj padini, vidio je neobični crni stub kako na toj strmini naglo izrasta. Dim - sjetio se kada se crnilo zavijorilo. Crni barjaci su počeli naglo i brzo da se množe. Izbrojao je trideset dva. Taj broj, mislio je, ima neko značenje. Trideset dva! Čuo je i ponavljao tu cifru u više navrata posljednjih dana. Naprezao se da slabim pamćenjem dohvati smisao tog znaka. Bio je zadovoljan što je uspio da se prisjeti. Znači, još može da misli. Bio je to broj izbjeglih Sumita koji su poslušali njegov poziv i vratili se u Vjekovo. Trideset dvije porodice - tako je glasio posljednji izvještaj. Naredio je da se s njima postupa s posebnom pažnjom i da im se pomogne. Njihove kuće bile su upravo na tom brijegu koji se dimio. Crne mrlje na padini na mnogim mjestima pretvarale su se u neobični sjaj. Vjetar je raznosio dim i otkrivao žarke plamenove. Siromašne kuće vjekovskih zanatlija, radnika, alkoholičara... Možda je taj broj sasvim slučajno isti kao i broj onih koji su mu povjerovali. Jeste, to je sasvim slučajno, zaključio je, kao i sve, i to je sasvim slučajno.
Zastao je na uglu kod domitskog hrama i zagledao se u njegovu unutrašnjost kroz crnu šupljinu gdje su nekada bila velika vrata, ukrašena duborezom. Hram je bio pust, ispunjen tamom, zvijezdama, slabom mjesečinom i mirisom gareži kojeg je nebo tu nanosilo sa zapadne padine. Začudio se kada je shvatio da na tom velikom gradskom raskršću nema nikoga, da nema čak ni obavezne straže iza bunkera načinjenog od džakova ispunjenih pijeskom. Ukidanje tog punkta nije naredio. Nevjerovatno, pomislio je i odmah zaboravio tu činjenicu dok je iz unutrašnjosti bogomolje začuo šumove koji su se ritmično ponavljali. Prepoznao je ljudsko disanje.
Ko može biti u porušenom hramu? Šta tu traži?
Nakašljao se i to je izazvalo bučnije pomijeranje nevidljivog. Zakoračio je kroz otvor i tama se u jednom uglu ispred njega naglo pokrenula. Zateturao je, ali zakratko. Iz džepa oficirske bluze izvadio je "kašikaru" i kažiprstom lijeve ruke brzo i vješto istrgnuo osigurač.
"Ko je unutra?" upitao je i začudio se svom glasu. Odzvonio je isuviše snažno i sigurno.
Glas koji mu je odgovorio, bio je tih, slab i, činilo se, molećiv:
"Čuvar, gospodine."
"Čuvar? Kakav čuvar? Šta čuvaš ovdje?"
"Raspetoga Isusa, gospodine. Ostali smo još samo raspeti Isus i ja", odgovori glas i ponovo se pretvori u disanje.
Major se dosjetio da se ispred hrama nalazi još neoštećen veliki betonski krst sa raspetim Isusom od bronze.
Snažnim prstima desne ruke pritiskivao je "kašiku" na bombi. Ako je pusti, aktiviraće se upaljač i bomba će eksplodirati. Činilo mu se da je pritisak "kašike" na njegovu šaku sve jači što je on jače potiskuje. Znao je da je prenaglio, da je bez potrebe izvukao osigurač, ali njemu nikada nije bilo teško da ga vrati i napravu ponovo učini bezopasnim predmetom u džepu. Pokušao je da prstima lijeve ruke napipa otvor na bombi i osigurač ubaci na njegovo mjesto. Osjetio je da mu prsti na desnoj ruci već podrhtavaju od napora, koji je, dobro je to znao, bio nepotreban. Snaga kojom je potiskivao polugu vraćala mu se kao njen otpor, pa je pomislio da je to uvijek tako ili nekako slično i u svim drugim situacijama, ali svako moguće razmišljanje potiskivala mu je pomisao da može popustiti, da i nesvjesno može otvoriti šaku i uništiti sebe i ljudsko biće koje čuva Hrista. Sjetio se da se prilikom deblokiranja "kašike" osigurač deformiše i da ga je teško vratiti, ali njemu je to uvijek polazilo za rukom. Prstima lijeve ruke uvijek bi vješto ispravio mekani metal, ne pomažući se desnom rukom sa razornim eksplozivom, i utaknuo ga u prorez na bombi. Radio je to nekoliko puta i u potpunom mraku klizeći vrhom osigurača po tijelu "kašike" dok on sam ne bi pronašao svoje mjesto. Kada je još jednom, ko zna po koji put, pokušao da vrhom osigurača pronađe mali prorez, jedna se velika tamna mrlja u uglu pokrenula i on je ponovo čuo nesigurni, tihi glas: "A šta vi tražite, gospodine?" Desna ruka, kojom je jako stezao bombu, za trenutak mu je zadrhtala, pa joj je pošao u pomoć prstima lijeve ruke, koji su napravili neke nekontrolisane, nerazumne pokrete i on je shvatio da oni više ne drže osigurač, da je on negdje u tami, pod njegovim nogama. Brzo je kleknuo i oslobođenim dlanom počeo da grozničavo opipava gomile maltera i kamenja ispred sebe, stežući još jače bombu u drugoj ruci.
(Nastaviće se)
Nema komentara:
Objavi komentar