Posebno pažljiv bio je prema svojim školskim drugovima, jer to je bio dio Vjekova koji nije dobio u nasljedstvo i bio je samo njegov. Zato je tog jutra, dok je čuo da su Nadinog Zorana dovezli ranjenog, odmah otrčao na hirurgiju. Ali, bilo je kasno. Već su ga pripremali za transport kako bi oslobodili mjesto za one kojima se još moglo pomoći i tijelo mladića već je bilo na nevelikom stolu sa točkovima.
Nije mogao da odredi šta ga na tom, sada za čitav život i svijet nezainteresovanom, licu podsjeća na osmi razred u vjekovskoj gimnaziji i jedno tako davno proljeće, koje se, takvo kakvo je bilo, moglo desiti samo u Vjekovu. Da, da, bilo je na njemu nečega sa one davne slike iz izloga fotografske radnje i čudio se kako to nije ranije otkrio dok je još živjelo na tom licu. Mnoge radosti, mnoge ondašnje nade kao da su tek sad zaustavljene na tom čelu, blagim, pravilnim linijama lica i zaleđenim usnama. Pusti snovi čitave jedne generacije - mrtvi.
"Šta je, kolega? Da možda i vi ne žalilte Komite?" Bio je to glas doktora Lakovića, sada povjerenika za zdravstvo komitskog štaba. "Ili ste ovoga, možda, lično poznavali?"
Okrenuo se i pogledao svog prijatelja,u čiju su kuću često navraćali i on i Vera i oba sina, koji su bili prijatelji s njegovim Borisom koji je svake godine prvog januara dolazio kod njih da im zaželi sreću. Bio je u šarenoj uniformi sa opasačem, o kojem je visio veliki pištolj u crnoj kožnoj futroli.
"Da, on je iz mog sela", rekao je, aludirajući na seosko porijeklo Lakovićevo i znak raspoznavanja gotovo svih novih vjekovskih uglednika.
Pomislio je koliko je drskosti bilo i u pitanju Lakovićevom i u njegovom odgovoru i shvatio je kako i njega postepeno uvlače u besmisleni rat, što nikako nije želio. Ali povjerenik se nije zbog toga uzbuđivao.
"Vidite li", rekao je, "šta vi nama radite? Znate li kako je nastradao? Privukli su se, preobučeni u naše uniforme, i dok ih je on nudio cigaretama, zaboli su mu bodež u želudac. Shvatate li sad kakav ste vi narod?"
Šta Zoran znači tom Lakoviću? pomislio je Muhamed. I Zoran i Nada? Tek kad je mrtav, uzima ga u zaštitu, a on je brinuo nad svim Zoranovim dječjim bolestima, bronhitisima, upalama... Sjetio se jednog tmurnog dana kad je kod pijace susreo Nadu, usplahirenu i zabrinutu, kako za ruku vuče desetogodišnjeg dječaka. "Ne znam šta mu je", rekla je, "nema snage, ne može da ide... Šta da radim, Muhamede?" Pogledao je nokte na dječakovim rukama, čučnuo pored njega, zagledao mu se u beonjače i odmah prepoznao žuticu, koje je tih godina bilo dosta u Vjekovu. "Izgleda da je žutica, ali sve će biti u najboljem redu, ništa ne brini. Ostaće desetak dana u bolnici. Ti idi kući i pripremi mu stvari koje misliš da će mu trebati, a on će sa mnom." Uzeo ga je u naručje i odnio.
"Slušajte, kolega", čuo je ponovo iza svojih leđa glas doktora Lakovića, "prije nego što krenete kući, svratite u moju kancelariju. Čekaću vas."
Bolničar je već gurao kolica sa Zoranom i on se nesvjesno uputi za njima dugim mračnim hodnikom.
...
Nije mogao da odredi šta ga na tom, sada za čitav život i svijet nezainteresovanom, licu podsjeća na osmi razred u vjekovskoj gimnaziji i jedno tako davno proljeće, koje se, takvo kakvo je bilo, moglo desiti samo u Vjekovu. Da, da, bilo je na njemu nečega sa one davne slike iz izloga fotografske radnje i čudio se kako to nije ranije otkrio dok je još živjelo na tom licu. Mnoge radosti, mnoge ondašnje nade kao da su tek sad zaustavljene na tom čelu, blagim, pravilnim linijama lica i zaleđenim usnama. Pusti snovi čitave jedne generacije - mrtvi.
"Šta je, kolega? Da možda i vi ne žalilte Komite?" Bio je to glas doktora Lakovića, sada povjerenika za zdravstvo komitskog štaba. "Ili ste ovoga, možda, lično poznavali?"
Okrenuo se i pogledao svog prijatelja,u čiju su kuću često navraćali i on i Vera i oba sina, koji su bili prijatelji s njegovim Borisom koji je svake godine prvog januara dolazio kod njih da im zaželi sreću. Bio je u šarenoj uniformi sa opasačem, o kojem je visio veliki pištolj u crnoj kožnoj futroli.
"Da, on je iz mog sela", rekao je, aludirajući na seosko porijeklo Lakovićevo i znak raspoznavanja gotovo svih novih vjekovskih uglednika.
Pomislio je koliko je drskosti bilo i u pitanju Lakovićevom i u njegovom odgovoru i shvatio je kako i njega postepeno uvlače u besmisleni rat, što nikako nije želio. Ali povjerenik se nije zbog toga uzbuđivao.
"Vidite li", rekao je, "šta vi nama radite? Znate li kako je nastradao? Privukli su se, preobučeni u naše uniforme, i dok ih je on nudio cigaretama, zaboli su mu bodež u želudac. Shvatate li sad kakav ste vi narod?"
Šta Zoran znači tom Lakoviću? pomislio je Muhamed. I Zoran i Nada? Tek kad je mrtav, uzima ga u zaštitu, a on je brinuo nad svim Zoranovim dječjim bolestima, bronhitisima, upalama... Sjetio se jednog tmurnog dana kad je kod pijace susreo Nadu, usplahirenu i zabrinutu, kako za ruku vuče desetogodišnjeg dječaka. "Ne znam šta mu je", rekla je, "nema snage, ne može da ide... Šta da radim, Muhamede?" Pogledao je nokte na dječakovim rukama, čučnuo pored njega, zagledao mu se u beonjače i odmah prepoznao žuticu, koje je tih godina bilo dosta u Vjekovu. "Izgleda da je žutica, ali sve će biti u najboljem redu, ništa ne brini. Ostaće desetak dana u bolnici. Ti idi kući i pripremi mu stvari koje misliš da će mu trebati, a on će sa mnom." Uzeo ga je u naručje i odnio.
"Slušajte, kolega", čuo je ponovo iza svojih leđa glas doktora Lakovića, "prije nego što krenete kući, svratite u moju kancelariju. Čekaću vas."
Bolničar je već gurao kolica sa Zoranom i on se nesvjesno uputi za njima dugim mračnim hodnikom.
...
(Nastaviće se)
Nema komentara:
Objavi komentar