7.
Pred položajem treće čete osvanuo je ljetni dan i obasjao dolinu kojom je tekla plitka šljunkovita rijeka i veselo pobrđe koje se pentralo od pitome obale pa sve do brda na kojem su Komiti čuvali prilaze Vjekovu. Prozirna zlatna jara podrhtavala je nad krajem i Boris osjeti da je to u stvari jedan raniji dan, kojeg je već proživio u nekom sunčanom vremenu. Nije bio siguran da li zaista čuje svečani zvon crkvenog zvona ili je taj zvuk u njegovoj svijesti probudila slika zlatnog jutra pred kojom je stajao.
"Čuješ li zvona?" upitao je Branka, koji je čučao pred njim u rovu i začuo nepoznat zvuk koji mu je između dva udara klatna fijuknuo pored glave i tupim jekom utihnuo iza njega.
"Lezi!" povikao je Branko.
Nije legao, ali je uskočio u rov i ponovo začuo isti zvižduk nad glavom.
"Ovaj te ne bi promašio", reče Branko i nastavi da mota duvan u tanki "pelir" za pisaću mašinu. "Ne smiješ tamo da ideš, tu snajperista bije u svako doba. Zar ti to nisam rekao? Tako je nastradao Zoran. Baš na tom mjestu. Čudan je bio mladić. Mnogo se hvalio, a bio je glup isto tako kao ti. Tačno je tu stajao gdje si ti bio. Prvi ga je promašio, a drugi mu je pronašao srce. Uvijek je govorio da ga je stid da legne, da mu se to čini ponižavajuće i kad bi padale i granate, on je stajao onako kako bi se zadesio. Pravo je čudo da ga nijedan gleler nije ni okrznuo. Govorio je da ga čuva Goran Lebdeći, da je on njegov sin i takve gluposti. Kad smo ga dovukli do barake, još je bio živ. Čuo sam da je u bolnici završio. Sa ovog mjesta osmorica su izašla naopačke, sa nogama napred, od starih jedini sam ja još čitav. Ako ćeš da izađeš, ideš tranšejom do kraja, tamo dobro osmotriš i pretrčiš onih desetak metara do ivice šume. Ispod šume možeš da hodaš kako hoćeš i kud hoćeš ako te, ne daj bože, ne nađe granata."
Iz doline, koja je bregovita lebdjela pred njima, Borisu se ponovo javiše crkvena zvona i zlatastim zvucima ispuniše svjetlost rasutu po kraju.
"Čuješ li zvona?" ponovo upita. "Na nekom od tih brežuljaka je domitski hram. Sjećam se da se mogao vidjeti odozdo sa rijeke."
"Bože moj", reče Branko, "kakve sam ja sreće. Uvijek mi pošalju nekog smotanog koji čuje što se ne čuje i vidi nevidljivo. I svi vi iz grada ste, mogu ti reći, pomalo luckasti. O kakvim zvonima pričaš? Prvo što su naši topovi poskidali, bili su zvonici domitskih hramova. Odavna nema ni jednog u dometu naše artiljerije. To, prijatelju, tebi u glavi zvoni."
Krupan, velike, okrugle glave, preplanula lica, sa gustim crnim brkovima Branko je sa izrazom neskrivenog prezira gledao blijedolikog, tananog Borisa.
"Slušaj detonacije", rekao mu je, "slušaj metke, a ne zvona. Ne znam zašto si takav i došao ovdje. Ovo nije za tebe."
"Znam ja da ovo nije za mene i da mi ti to i ne govoriš. Nije ovo za ljude. I nisam ni došao, kako ti kažeš, nego su me doveli. Digli su me sa ulice. Pravo da ti kažem, meni se ne ratuje. Tamo su puni rovovi mojih drugova. Ne daj bože da nekoga od njih povrijedim."
"E, ne može to tako, prijatelju", reče Branko. "Ne može. Kad su te već doveli, kako kažeš, i dali ti tu puščetinu, ima da se boriš. Oni pucaju na nas, a mi na njih. Kad si ovdje, ne možeš da biraš. Ako mi ne pobijemo njih, pobiće oni nas. Sad ti je metak prozujao kraj glave i opet govoriš takve gluposti. Možda te nanišanio baš neki tvoj prijatelj. Nisam ni ja ovdje jer mi se gine ili ubija. I mene su dotjerali. Kao, neka kazna zbog džaka brašna iz humanitarne. I to su me otjerali oni što dižu tone, čovječe, vagone, mercedese... Ali, kad sam tu, ima da budem vojnik sa prve linije - nema spavanja, nema opuštanja ni žaljenja. Gdje šušne - metak! To ti je pravilo. Inače, ode glava. Osmoricu sam ja sa ovog mjesta ispratio, a na meni, vidiš, ni ogrebotine. Nije meni do svega ovoga, imam i ja važnija posla, ali..."
"I sve to zato da bi oni po gradu mogli bezbijedno da pljačkaju, haraju i vode žestoke borbe sa civilima."
"Vi iz grada ste stvarno ludi. I to, izgleda, svi. Ne govorim ja to tebi zbog onih pljačkaša nego zbog nas, čovječe, zbog nas koji smo ovdje. Ništa drukčije nije ni našim dragim nepijateljima tamo. Ne mrzim ja svoje neprijatelje, žalim ih kao što žalim i nas, ali neka mi ne prilaze blizu dok sam ovdje.
Pogledaj samo dolje na livadi, desno od sijena. Vidiš li? Hoćeš li dvogled? Uzmi, pogledaj."
Boris uze dvogled iz Brankovih ruku. Pošto ga je podesio i izoštrio na dvije tamne mrlje na travi, zagledao se, a onda ispustio dvogled na grudobran ispred sebe i sjeo na protrulu prašnjavu fotelju, dovučenu iz obližnje poharane kuće.
"Strašno", reče za sebe.
"Vidiš", nastavi Branko, "to bi i od tebe uradili da im padneš šaka. To što si vidio, to je moj prijatelj, moj ratni drug Dragan Pijetlović, tu je sjedio gdje ti sada sjediš. Volio je neku sumitsku curu Zumretu, stalno je o njoj pričao. Bio je naivan i dosadan. Svi vi iz grada ste budale. Da i ti, možda, nisi tako zaluđen?"
"Zašto ga naši ne pokupe? Treba ga izvući."
"To je sad mamac. Leš je, najvjerovatnije, miniran. Koliko je naših tako nastradalo! A i njihova zasjeda je u blizini. Još je nismo otkrilli, ali tu je negdje, dobro ukopana i maskirana. Pazi, kad budeš na straži, obrati pažnju na taj pravac, mogu da se neprimijećeni privuku. Moraš biti oprezan. Vrlo su mudri. Otvore paljbu iz jednog pravca, a iz drugog se prikradaju sa noževima i bombama. I ne zaboravi: gdje šušne - metak!"
Bdio je prvu stražarsku noć. Gdje šušne - metak! Ne, to ne zvone zvona sa domitskog hrama, to se samo meni čini. Zvoni mi u glavi. I sve ovo što se dešava, dešava se samo u mojoj glavi. I smrt, i rat, sve sam to ja izmislio.
Oblačna noć bez mjesečine. Tek su se nazirali obrisi bregova. I pored toga što je sve izgledalo nestvarno, tu su jedna prema drugoj ležale dvije vojske kao dvije nezgrapne, davno izumrle, nerazumne životinje, razdvojene toplim mrakom i pitomim minskim poljima. Dinosaurusi, o kojima smo u školi slušali?
Ovo su naši rovovi i zvuci koji odatle stižu su naši. U snu se meškolji komitska vojska, treća četa. Neko hrče u rovu. Tako hrče otac u sobi iza zida. Mora da je ponosan i sada ponosno hrče, nije to mala stvar. Doktor Laković ima sva moralna prava. On svog sina nije poslao u neku stranu zemlju da spasi glavu, kao što su mnogi uradili, njegov sin je na prvoj borbenoj. Treba povećati platu povjerenku za zdravstvo, ne nosi on uniformu kao ukras, kao mnogi drugi, ni "magnum" za pojasom, njegov sin ne prodaje opljačkanu robu sa one strane nasipa nego brani Vjekovo, s "papovkom" u ruci bori se za svetu komitsku zemlju, ne žaleći svoj život. On čuje oca kako hrče u susjednoj sobi i majku kako uzdiše na balkonu i čudne zvuke iz doline, iz pravca sijena, koji postaju sve jasniji. Možda to Draganove ruke opipavaju noć, tražeći po travi svoju odsječenu glavu.
A ujutru se polazi u napad, najveći do sada u istoriji komitskih napada. Biće to strašna, krvava osveta pukovnika Runda. Treba ih izbaciti iz rovova i potjerati preko rijeke. Već su napravljeni široki prolazi kroz minsko polje ispred položaja. Tuda će jurnuti hrabri Komiti i nenadano izbiti pred njihove cijevi. Naravno da će biti žrtava, ali biće ostvaren sveti cilj: neprijatelj će biti odbačen od prilaza gradu i odbranjena čast komandanta. A oni komitski borci koji padnu i koji ne padnu, a naročito oni koji padnu, u udžbenicima istorije biće nazivani "junaci sa Putnikovog brda". Ako im se dopada neki drugi naziv, biće razmotren na najvišem nivou. Tom prilikom će i Dragan kod sijena biti izvučen i svrstan u udžbenik.
Šumovi koji su stizali odatle, postajali su sve bliži. Sjetio se da na taj pravac treba da obrati posebnu pažnju. "Gdje šušne - metak!" Uostalom, ako su oni otkrili naše prolaze kroz minska polja, mogu ih iskoristiti prije nas. Da je sada Branko na njegovom mjestu, on bi sasuo nekoliko rafala u tom pravcu i to bi bilo najbolje da uradi, ali je pomislio da bi taj zvuk teže podnio nego oni prema kojima bi meci bili ispaljeni. Nije htio da narušava tako rijetko stvaran mir u ovom kraju. Uskoro će svanuti, mislio je, već su se nazirala sijena, žbunje i drveće, počeće rika topova i sve će biti vidnije i užasnije.
"Borise!" čuo je skoro očajnički prigušeni zov. "Borise!" Sjetio se da je on jedan od onih smotanih, koji čuju ono što se ne čuje i vide nevidljivo. Njemu zvone nepostojeća zvona, dozivaju ga nepostojeći glasovi. Poželio je da se oslobodi tog udesa, da bude snažan i priseban kao Branko, kao većina drugih i kada je ponovo začuo pritajeni zov, prebacio je preklop na pušci na "rafalno", otkočio je, okrenuo u tom pravcu i povukao okidač. Pucnji su odjeknuli neočekivano silno. Učinilo mu se da je jedan grm ispred njega jeknuo i da je u istom trenutku svanulo.
Sa brijega pored šume zvao ga je komandir: "Lakoviću, požuri ovamo!" i još neki ljudi stajali su pored njega.
Nešto kasnije crveni "golf" odvozio je Borisa krivudavom stazom prema putu za Vjekovo, a gotovo istovremeno kada je automobil krenuo sa brijega, otpočela je topovska kanonada.
Pred položajem treće čete osvanuo je ljetni dan i obasjao dolinu kojom je tekla plitka šljunkovita rijeka i veselo pobrđe koje se pentralo od pitome obale pa sve do brda na kojem su Komiti čuvali prilaze Vjekovu. Prozirna zlatna jara podrhtavala je nad krajem i Boris osjeti da je to u stvari jedan raniji dan, kojeg je već proživio u nekom sunčanom vremenu. Nije bio siguran da li zaista čuje svečani zvon crkvenog zvona ili je taj zvuk u njegovoj svijesti probudila slika zlatnog jutra pred kojom je stajao.
"Čuješ li zvona?" upitao je Branka, koji je čučao pred njim u rovu i začuo nepoznat zvuk koji mu je između dva udara klatna fijuknuo pored glave i tupim jekom utihnuo iza njega.
"Lezi!" povikao je Branko.
Nije legao, ali je uskočio u rov i ponovo začuo isti zvižduk nad glavom.
"Ovaj te ne bi promašio", reče Branko i nastavi da mota duvan u tanki "pelir" za pisaću mašinu. "Ne smiješ tamo da ideš, tu snajperista bije u svako doba. Zar ti to nisam rekao? Tako je nastradao Zoran. Baš na tom mjestu. Čudan je bio mladić. Mnogo se hvalio, a bio je glup isto tako kao ti. Tačno je tu stajao gdje si ti bio. Prvi ga je promašio, a drugi mu je pronašao srce. Uvijek je govorio da ga je stid da legne, da mu se to čini ponižavajuće i kad bi padale i granate, on je stajao onako kako bi se zadesio. Pravo je čudo da ga nijedan gleler nije ni okrznuo. Govorio je da ga čuva Goran Lebdeći, da je on njegov sin i takve gluposti. Kad smo ga dovukli do barake, još je bio živ. Čuo sam da je u bolnici završio. Sa ovog mjesta osmorica su izašla naopačke, sa nogama napred, od starih jedini sam ja još čitav. Ako ćeš da izađeš, ideš tranšejom do kraja, tamo dobro osmotriš i pretrčiš onih desetak metara do ivice šume. Ispod šume možeš da hodaš kako hoćeš i kud hoćeš ako te, ne daj bože, ne nađe granata."
Iz doline, koja je bregovita lebdjela pred njima, Borisu se ponovo javiše crkvena zvona i zlatastim zvucima ispuniše svjetlost rasutu po kraju.
"Čuješ li zvona?" ponovo upita. "Na nekom od tih brežuljaka je domitski hram. Sjećam se da se mogao vidjeti odozdo sa rijeke."
"Bože moj", reče Branko, "kakve sam ja sreće. Uvijek mi pošalju nekog smotanog koji čuje što se ne čuje i vidi nevidljivo. I svi vi iz grada ste, mogu ti reći, pomalo luckasti. O kakvim zvonima pričaš? Prvo što su naši topovi poskidali, bili su zvonici domitskih hramova. Odavna nema ni jednog u dometu naše artiljerije. To, prijatelju, tebi u glavi zvoni."
Krupan, velike, okrugle glave, preplanula lica, sa gustim crnim brkovima Branko je sa izrazom neskrivenog prezira gledao blijedolikog, tananog Borisa.
"Slušaj detonacije", rekao mu je, "slušaj metke, a ne zvona. Ne znam zašto si takav i došao ovdje. Ovo nije za tebe."
"Znam ja da ovo nije za mene i da mi ti to i ne govoriš. Nije ovo za ljude. I nisam ni došao, kako ti kažeš, nego su me doveli. Digli su me sa ulice. Pravo da ti kažem, meni se ne ratuje. Tamo su puni rovovi mojih drugova. Ne daj bože da nekoga od njih povrijedim."
"E, ne može to tako, prijatelju", reče Branko. "Ne može. Kad su te već doveli, kako kažeš, i dali ti tu puščetinu, ima da se boriš. Oni pucaju na nas, a mi na njih. Kad si ovdje, ne možeš da biraš. Ako mi ne pobijemo njih, pobiće oni nas. Sad ti je metak prozujao kraj glave i opet govoriš takve gluposti. Možda te nanišanio baš neki tvoj prijatelj. Nisam ni ja ovdje jer mi se gine ili ubija. I mene su dotjerali. Kao, neka kazna zbog džaka brašna iz humanitarne. I to su me otjerali oni što dižu tone, čovječe, vagone, mercedese... Ali, kad sam tu, ima da budem vojnik sa prve linije - nema spavanja, nema opuštanja ni žaljenja. Gdje šušne - metak! To ti je pravilo. Inače, ode glava. Osmoricu sam ja sa ovog mjesta ispratio, a na meni, vidiš, ni ogrebotine. Nije meni do svega ovoga, imam i ja važnija posla, ali..."
"I sve to zato da bi oni po gradu mogli bezbijedno da pljačkaju, haraju i vode žestoke borbe sa civilima."
"Vi iz grada ste stvarno ludi. I to, izgleda, svi. Ne govorim ja to tebi zbog onih pljačkaša nego zbog nas, čovječe, zbog nas koji smo ovdje. Ništa drukčije nije ni našim dragim nepijateljima tamo. Ne mrzim ja svoje neprijatelje, žalim ih kao što žalim i nas, ali neka mi ne prilaze blizu dok sam ovdje.
Pogledaj samo dolje na livadi, desno od sijena. Vidiš li? Hoćeš li dvogled? Uzmi, pogledaj."
Boris uze dvogled iz Brankovih ruku. Pošto ga je podesio i izoštrio na dvije tamne mrlje na travi, zagledao se, a onda ispustio dvogled na grudobran ispred sebe i sjeo na protrulu prašnjavu fotelju, dovučenu iz obližnje poharane kuće.
"Strašno", reče za sebe.
"Vidiš", nastavi Branko, "to bi i od tebe uradili da im padneš šaka. To što si vidio, to je moj prijatelj, moj ratni drug Dragan Pijetlović, tu je sjedio gdje ti sada sjediš. Volio je neku sumitsku curu Zumretu, stalno je o njoj pričao. Bio je naivan i dosadan. Svi vi iz grada ste budale. Da i ti, možda, nisi tako zaluđen?"
"Zašto ga naši ne pokupe? Treba ga izvući."
"To je sad mamac. Leš je, najvjerovatnije, miniran. Koliko je naših tako nastradalo! A i njihova zasjeda je u blizini. Još je nismo otkrilli, ali tu je negdje, dobro ukopana i maskirana. Pazi, kad budeš na straži, obrati pažnju na taj pravac, mogu da se neprimijećeni privuku. Moraš biti oprezan. Vrlo su mudri. Otvore paljbu iz jednog pravca, a iz drugog se prikradaju sa noževima i bombama. I ne zaboravi: gdje šušne - metak!"
Bdio je prvu stražarsku noć. Gdje šušne - metak! Ne, to ne zvone zvona sa domitskog hrama, to se samo meni čini. Zvoni mi u glavi. I sve ovo što se dešava, dešava se samo u mojoj glavi. I smrt, i rat, sve sam to ja izmislio.
Oblačna noć bez mjesečine. Tek su se nazirali obrisi bregova. I pored toga što je sve izgledalo nestvarno, tu su jedna prema drugoj ležale dvije vojske kao dvije nezgrapne, davno izumrle, nerazumne životinje, razdvojene toplim mrakom i pitomim minskim poljima. Dinosaurusi, o kojima smo u školi slušali?
Ovo su naši rovovi i zvuci koji odatle stižu su naši. U snu se meškolji komitska vojska, treća četa. Neko hrče u rovu. Tako hrče otac u sobi iza zida. Mora da je ponosan i sada ponosno hrče, nije to mala stvar. Doktor Laković ima sva moralna prava. On svog sina nije poslao u neku stranu zemlju da spasi glavu, kao što su mnogi uradili, njegov sin je na prvoj borbenoj. Treba povećati platu povjerenku za zdravstvo, ne nosi on uniformu kao ukras, kao mnogi drugi, ni "magnum" za pojasom, njegov sin ne prodaje opljačkanu robu sa one strane nasipa nego brani Vjekovo, s "papovkom" u ruci bori se za svetu komitsku zemlju, ne žaleći svoj život. On čuje oca kako hrče u susjednoj sobi i majku kako uzdiše na balkonu i čudne zvuke iz doline, iz pravca sijena, koji postaju sve jasniji. Možda to Draganove ruke opipavaju noć, tražeći po travi svoju odsječenu glavu.
A ujutru se polazi u napad, najveći do sada u istoriji komitskih napada. Biće to strašna, krvava osveta pukovnika Runda. Treba ih izbaciti iz rovova i potjerati preko rijeke. Već su napravljeni široki prolazi kroz minsko polje ispred položaja. Tuda će jurnuti hrabri Komiti i nenadano izbiti pred njihove cijevi. Naravno da će biti žrtava, ali biće ostvaren sveti cilj: neprijatelj će biti odbačen od prilaza gradu i odbranjena čast komandanta. A oni komitski borci koji padnu i koji ne padnu, a naročito oni koji padnu, u udžbenicima istorije biće nazivani "junaci sa Putnikovog brda". Ako im se dopada neki drugi naziv, biće razmotren na najvišem nivou. Tom prilikom će i Dragan kod sijena biti izvučen i svrstan u udžbenik.
Šumovi koji su stizali odatle, postajali su sve bliži. Sjetio se da na taj pravac treba da obrati posebnu pažnju. "Gdje šušne - metak!" Uostalom, ako su oni otkrili naše prolaze kroz minska polja, mogu ih iskoristiti prije nas. Da je sada Branko na njegovom mjestu, on bi sasuo nekoliko rafala u tom pravcu i to bi bilo najbolje da uradi, ali je pomislio da bi taj zvuk teže podnio nego oni prema kojima bi meci bili ispaljeni. Nije htio da narušava tako rijetko stvaran mir u ovom kraju. Uskoro će svanuti, mislio je, već su se nazirala sijena, žbunje i drveće, počeće rika topova i sve će biti vidnije i užasnije.
"Borise!" čuo je skoro očajnički prigušeni zov. "Borise!" Sjetio se da je on jedan od onih smotanih, koji čuju ono što se ne čuje i vide nevidljivo. Njemu zvone nepostojeća zvona, dozivaju ga nepostojeći glasovi. Poželio je da se oslobodi tog udesa, da bude snažan i priseban kao Branko, kao većina drugih i kada je ponovo začuo pritajeni zov, prebacio je preklop na pušci na "rafalno", otkočio je, okrenuo u tom pravcu i povukao okidač. Pucnji su odjeknuli neočekivano silno. Učinilo mu se da je jedan grm ispred njega jeknuo i da je u istom trenutku svanulo.
Sa brijega pored šume zvao ga je komandir: "Lakoviću, požuri ovamo!" i još neki ljudi stajali su pored njega.
Nešto kasnije crveni "golf" odvozio je Borisa krivudavom stazom prema putu za Vjekovo, a gotovo istovremeno kada je automobil krenuo sa brijega, otpočela je topovska kanonada.
Nema komentara:
Objavi komentar