3.
U Komandi grada neobična uznemirenost. U velikoj sali, nekadašnjoj kafani, sada odmorištu i okupljalištu vojne policije i lične garde majora Jaukovi}a, bilo je neobično tiho za to doba dana. Za jednim stolom sjedio je u invalidskim kolicima mladi snažni poručnik, tenkista, kome su obe noge bile amputirane. Pio je kafu i pušio, zagledan u šank iza kojeg je premorena sredovječna kelnerica radila nešto žurno kao da je kafana bila puna gostiju. Brisala je već obrisane čaše i šoljice za kafu. Iz kuhinje se čula lupa i mnogi nervozni prigušeni glasovi.
U prostranom holu ispred kafane dežurni oficir u šarenoj maskirnoj unformi stajao je iza pulta nekadašnje garderobe i upozoravao stražara da ne pušta nikoga, da je major zauzet, da danas nikoga neće moći da primi i da svi dođu sutra u isto vrijeme. Dvojica vojnih policajaca u sivomaslinastim uniformama sa bijelim opasačima stajali su na prvom zakretištu na stepenicama koje vode u prostorije Komande.
Gore, u nekadašnjoj kancelariji upravnika ugostiteljstva za radnim stolom između sjajne zlataste čaure topovske granate i krnjavog zadnjeg dijela minobacačkog projektila, koji je nedavno eksplodirao pred ulazom u zgradu, lebdjela je velika glava majora Jaukovića sa gustim brkovima i isto takvim obrvama na zabrinutom licu.
Svi u zgradi bi s vremena na vrijeme pogledali na satove. U deset u Komandu je trebalo da dođe već čuveni pukovnik Rundo, koji je svojim tenkovima i jurišnom pješadijom zauzeo glavna domitska uporišta i sumitska naselja na sjeveru i ušao u gradove koje su oni tamo držali. Do sada izolovana vojska majora Jaukovića bila je na taj način povezana sa komitskom vojskom u ostalim krajinama i stavljena pod jedinstvenu komandu, a Vjekovo putevima povezano sa drugim komitskim gradovima i čitavim svijetom. To je, istovremeno, značilo da će u Vjekovo uskoro stići kafa, cigarete, hrana, alkohol, novi komitski novac i da će proraditi prodavnice i kafane. Već se znalo da će u Vjekovu biti komanda sjevernog fronta i da će slavni pukovnik Rundo biti komandant.
Major Jauković bi prethodno pogledao na sat, a onda otvarao ladicu svog stola, iz nje vadio čašu i ispijao gutljaj dobre domaće prepečenice, koja je u znatnim količinama zaplijenjena prilikom zauzimanja jednog bogatog domitskog sela, a tri flaše su pripale i komandantu kao ratni plijen. Čašu bi pažljivo vraćao u ladicu i ostajao zagledan u vojnu kartu na stolu, na kojoj su debelim crvenim linijama bili označeni njegovi položaji, a plavim položaji njegovih neprijatelja. Zatim bi tu kartu upoređivao sa kartom nađenom kod jednog zarobljenog neprijateljskog oficira. Na toj karti njegovi položaji bili su označeni plavom, a njihovi crvenom bojom. Mislio je kako su i on i mnogi domitski i sumitski oficiri bili u istoj, zajedničkoj vojsci i prošli iste vojne škole, u kojima se uvijek na kartama neprijatelj označavao plavom bojom, pa je osjetio nelagodnost, skoro uvredu, što su tu njegovi položaji bili plavi, jer on nikome nikada nije bio neprijatelj i uvijek je bio na pravoj strani. Čak je i na taktičkim vježbama izbjegavao ulogu "plavog", koji je uvijek bio napadač i morao da bude poražen.
Još nije bilo deset sati kada je u sobu ušao dežurni oficir i, zadihan od trčanja uz stepenice, izgovorio:
"Sa naših punktova u glavnoj ulici ispred i iza Komande javljaju da su oba raskršća zaposjeli oklopni transporteri pukovnka Runda i da njegove starješine zahtijevaju da naše straže odmah, pa sve do daljnjeg, napuste punktove."
"U redu", reče major Jauković, "neka bude tako, a za to vrijeme neka se vojnici sa punktova odmore dolje u kafani."
Pukovnik Rundo, mislio je major, bio je mlađi od njega, a, eto, na samom početku rata već je pukovnik. Nije mu se baš dopadao taj Rundo. Činilo mu se da je suviše razmetljiv, lakomislen, pa čak i nedovoljno odgovoran u službi. Bio je sklon kafani, veselom društvu i volio je provode sa slučajnim djevojkama. Ali od početka rata uvijek je bio na najosjetljivijim mjestima i o njegovim ratnim uspjesima već su se pričale nevjerovatne priče i u vojsci i u gradovima kroz koje je sa svojim oklopom prošao.
U pet minuta do deset u sobu je ponovo utrčao dežurni oficir sa još jednim nepoznatim oficirom, preplanulim, u vidno zapuštenoj maskirnoj uniformi, sa nekom neobičnom stranom automatskom puškom u ruci i bomabama o opasaču.
"Oficir obezbjeđenja pukovnika Runda, gospodine majore", rekao je i ovaj put zadihano, "zahtijeva da naše obezbjeđenje i vojna policija napuste zgradu i sve punktove oko Komande. Vojnici sa ona dva punkta, koji su upravo ušli u kafanu, kao i svo osoblje, treba takođe da napuste zgradu."
Major Jauković se osmijehnu. Primijetio je da ga ovaj oficir,s kojim je prisan i svakodnevno u društvu, prvi put oslovljava sa "gospodine majore".
"U redu, obrati se on Rundovom oficiru, "ali preporučio bih vam da ne dirate ranjenog poručnika, kelnericu i kuvare."
"Hvala na razumijevanju i na savjetu. O tome ćemo razmisliti", reče oficir i brzo se udalji iz prostorije. Za njim izađe i dežurni oficir, uputivši s vrata majoru Jaukoviću izraz čuđenja i nezadovoljstva.
Tako se stvara "imidž", pomisli major Jauković, tako se pravi karijera. Neki oficiri to dobro znaju, ali za trenutak pomisli da znaju samo to. Njemu to nije potrebno. On je uradio ono što je smatrao da treba da uradi. Naoružao je i organizovao Komite u ovom kraju, formirao jedinice, preduhitrio Domite i Sumite, po nekim saznanjima, samo za nekoliko sati, ako i to nije bila obična propaganda onih zadriglih političara, koji su ga uvjeravali da su otkrili njihove spiskove za likvidaciju uglednih Komita, na kojima je on na prvom mjestu. Istina je da on te spiskove nikada nije vidio, ali je vjerovao u to sve dok preko radija nije čuo kako jedan od tih političara tvrdi za svoje ime da je bilo prvo ispisano, a kasnije su to činili i još neki, čak se i jedan sveštenik hvalio da je svojim očima vidio svoje ime. U početku je čvrsto vjerovao da je zaista na pravoj strani, premda nikada nije mogao da razumije kako svoje drugove može smatrati neprijateljima i ratovati protiv onih s kojima je još donedavno pio kafu u toj istoj kafani, dočekivao nove godine, dijelio lijepe dane i vesele noći. Ali i mnogi kasniji događaji oteli su se njegovoj kontroli. Svi se danas pitaju zašto je onoga dana ubijeno više Sumita i Domita koji nisu pružali nikakav otpor, koji bi sigurno bili lojalni i komitskoj vlasti, zašto je spaljeno toliko njihovih kuća, u kojima bi danas mogli da žive Komiti izbjegli sa sjevera i juga, jer već je i iz sumitskih krajeva bilo sve više izbjeglih.... A zašto o tome njega pitaju? Tu haraju razne grupe sa nekakvim svojim vođama, za koje on nije ni čuo, pa tu je i nesposobna civilna vlast, nekakvi bogati seljaci koji gledaju samo svoja posla, pa policija koja, umjesto da pravi red, i sama učestvuje u pljačkama i rušenjima. A on treba za sve to da odgovara, da traži pohapšene i opljač-kane Sumite i Domite po raznim zatvorima i spiskovima, da tješi sumitske žene koje ga mole da Komiti poštede njihove muževe i djecu, da obilazi linije na frontu i odgovara svakom vojniku za svaku nepravdu koja je njemu ili Bogu nanesena. A šta on može da uradi kada se kapetan Zorić napije sa čitavim bataljonom i ludo izgubi pedeset mladića? Može da vještim manevrom i iznenadnim udarom vrati položaj, otjera razbješnjele Sumite, koji imaju mnogo jače motive za borbu jer su protjerani, da ubija druge mladiće sa one strane Brda i da ide za popom po sahranama oborene glave, da ga noću razdiru oči majki, očeva i djece i šuplji prozori sa sumitskih ruševina. A mogao bi isto ovako kao pukovnik Rundo da front pravi oko samoga sebe i da ostane nedostupan za sve, naročito za tužne i nesrećne. Ali, neka on sada preuzme odgovornost, neka malo zasuče rukave, neka vidi kako je upravljati nesrećom. Lako je komandovati oklopnim jedinicama...
U Komandi grada neobična uznemirenost. U velikoj sali, nekadašnjoj kafani, sada odmorištu i okupljalištu vojne policije i lične garde majora Jaukovi}a, bilo je neobično tiho za to doba dana. Za jednim stolom sjedio je u invalidskim kolicima mladi snažni poručnik, tenkista, kome su obe noge bile amputirane. Pio je kafu i pušio, zagledan u šank iza kojeg je premorena sredovječna kelnerica radila nešto žurno kao da je kafana bila puna gostiju. Brisala je već obrisane čaše i šoljice za kafu. Iz kuhinje se čula lupa i mnogi nervozni prigušeni glasovi.
U prostranom holu ispred kafane dežurni oficir u šarenoj maskirnoj unformi stajao je iza pulta nekadašnje garderobe i upozoravao stražara da ne pušta nikoga, da je major zauzet, da danas nikoga neće moći da primi i da svi dođu sutra u isto vrijeme. Dvojica vojnih policajaca u sivomaslinastim uniformama sa bijelim opasačima stajali su na prvom zakretištu na stepenicama koje vode u prostorije Komande.
Gore, u nekadašnjoj kancelariji upravnika ugostiteljstva za radnim stolom između sjajne zlataste čaure topovske granate i krnjavog zadnjeg dijela minobacačkog projektila, koji je nedavno eksplodirao pred ulazom u zgradu, lebdjela je velika glava majora Jaukovića sa gustim brkovima i isto takvim obrvama na zabrinutom licu.
Svi u zgradi bi s vremena na vrijeme pogledali na satove. U deset u Komandu je trebalo da dođe već čuveni pukovnik Rundo, koji je svojim tenkovima i jurišnom pješadijom zauzeo glavna domitska uporišta i sumitska naselja na sjeveru i ušao u gradove koje su oni tamo držali. Do sada izolovana vojska majora Jaukovića bila je na taj način povezana sa komitskom vojskom u ostalim krajinama i stavljena pod jedinstvenu komandu, a Vjekovo putevima povezano sa drugim komitskim gradovima i čitavim svijetom. To je, istovremeno, značilo da će u Vjekovo uskoro stići kafa, cigarete, hrana, alkohol, novi komitski novac i da će proraditi prodavnice i kafane. Već se znalo da će u Vjekovu biti komanda sjevernog fronta i da će slavni pukovnik Rundo biti komandant.
Major Jauković bi prethodno pogledao na sat, a onda otvarao ladicu svog stola, iz nje vadio čašu i ispijao gutljaj dobre domaće prepečenice, koja je u znatnim količinama zaplijenjena prilikom zauzimanja jednog bogatog domitskog sela, a tri flaše su pripale i komandantu kao ratni plijen. Čašu bi pažljivo vraćao u ladicu i ostajao zagledan u vojnu kartu na stolu, na kojoj su debelim crvenim linijama bili označeni njegovi položaji, a plavim položaji njegovih neprijatelja. Zatim bi tu kartu upoređivao sa kartom nađenom kod jednog zarobljenog neprijateljskog oficira. Na toj karti njegovi položaji bili su označeni plavom, a njihovi crvenom bojom. Mislio je kako su i on i mnogi domitski i sumitski oficiri bili u istoj, zajedničkoj vojsci i prošli iste vojne škole, u kojima se uvijek na kartama neprijatelj označavao plavom bojom, pa je osjetio nelagodnost, skoro uvredu, što su tu njegovi položaji bili plavi, jer on nikome nikada nije bio neprijatelj i uvijek je bio na pravoj strani. Čak je i na taktičkim vježbama izbjegavao ulogu "plavog", koji je uvijek bio napadač i morao da bude poražen.
Još nije bilo deset sati kada je u sobu ušao dežurni oficir i, zadihan od trčanja uz stepenice, izgovorio:
"Sa naših punktova u glavnoj ulici ispred i iza Komande javljaju da su oba raskršća zaposjeli oklopni transporteri pukovnka Runda i da njegove starješine zahtijevaju da naše straže odmah, pa sve do daljnjeg, napuste punktove."
"U redu", reče major Jauković, "neka bude tako, a za to vrijeme neka se vojnici sa punktova odmore dolje u kafani."
Pukovnik Rundo, mislio je major, bio je mlađi od njega, a, eto, na samom početku rata već je pukovnik. Nije mu se baš dopadao taj Rundo. Činilo mu se da je suviše razmetljiv, lakomislen, pa čak i nedovoljno odgovoran u službi. Bio je sklon kafani, veselom društvu i volio je provode sa slučajnim djevojkama. Ali od početka rata uvijek je bio na najosjetljivijim mjestima i o njegovim ratnim uspjesima već su se pričale nevjerovatne priče i u vojsci i u gradovima kroz koje je sa svojim oklopom prošao.
U pet minuta do deset u sobu je ponovo utrčao dežurni oficir sa još jednim nepoznatim oficirom, preplanulim, u vidno zapuštenoj maskirnoj uniformi, sa nekom neobičnom stranom automatskom puškom u ruci i bomabama o opasaču.
"Oficir obezbjeđenja pukovnika Runda, gospodine majore", rekao je i ovaj put zadihano, "zahtijeva da naše obezbjeđenje i vojna policija napuste zgradu i sve punktove oko Komande. Vojnici sa ona dva punkta, koji su upravo ušli u kafanu, kao i svo osoblje, treba takođe da napuste zgradu."
Major Jauković se osmijehnu. Primijetio je da ga ovaj oficir,s kojim je prisan i svakodnevno u društvu, prvi put oslovljava sa "gospodine majore".
"U redu, obrati se on Rundovom oficiru, "ali preporučio bih vam da ne dirate ranjenog poručnika, kelnericu i kuvare."
"Hvala na razumijevanju i na savjetu. O tome ćemo razmisliti", reče oficir i brzo se udalji iz prostorije. Za njim izađe i dežurni oficir, uputivši s vrata majoru Jaukoviću izraz čuđenja i nezadovoljstva.
Tako se stvara "imidž", pomisli major Jauković, tako se pravi karijera. Neki oficiri to dobro znaju, ali za trenutak pomisli da znaju samo to. Njemu to nije potrebno. On je uradio ono što je smatrao da treba da uradi. Naoružao je i organizovao Komite u ovom kraju, formirao jedinice, preduhitrio Domite i Sumite, po nekim saznanjima, samo za nekoliko sati, ako i to nije bila obična propaganda onih zadriglih političara, koji su ga uvjeravali da su otkrili njihove spiskove za likvidaciju uglednih Komita, na kojima je on na prvom mjestu. Istina je da on te spiskove nikada nije vidio, ali je vjerovao u to sve dok preko radija nije čuo kako jedan od tih političara tvrdi za svoje ime da je bilo prvo ispisano, a kasnije su to činili i još neki, čak se i jedan sveštenik hvalio da je svojim očima vidio svoje ime. U početku je čvrsto vjerovao da je zaista na pravoj strani, premda nikada nije mogao da razumije kako svoje drugove može smatrati neprijateljima i ratovati protiv onih s kojima je još donedavno pio kafu u toj istoj kafani, dočekivao nove godine, dijelio lijepe dane i vesele noći. Ali i mnogi kasniji događaji oteli su se njegovoj kontroli. Svi se danas pitaju zašto je onoga dana ubijeno više Sumita i Domita koji nisu pružali nikakav otpor, koji bi sigurno bili lojalni i komitskoj vlasti, zašto je spaljeno toliko njihovih kuća, u kojima bi danas mogli da žive Komiti izbjegli sa sjevera i juga, jer već je i iz sumitskih krajeva bilo sve više izbjeglih.... A zašto o tome njega pitaju? Tu haraju razne grupe sa nekakvim svojim vođama, za koje on nije ni čuo, pa tu je i nesposobna civilna vlast, nekakvi bogati seljaci koji gledaju samo svoja posla, pa policija koja, umjesto da pravi red, i sama učestvuje u pljačkama i rušenjima. A on treba za sve to da odgovara, da traži pohapšene i opljač-kane Sumite i Domite po raznim zatvorima i spiskovima, da tješi sumitske žene koje ga mole da Komiti poštede njihove muževe i djecu, da obilazi linije na frontu i odgovara svakom vojniku za svaku nepravdu koja je njemu ili Bogu nanesena. A šta on može da uradi kada se kapetan Zorić napije sa čitavim bataljonom i ludo izgubi pedeset mladića? Može da vještim manevrom i iznenadnim udarom vrati položaj, otjera razbješnjele Sumite, koji imaju mnogo jače motive za borbu jer su protjerani, da ubija druge mladiće sa one strane Brda i da ide za popom po sahranama oborene glave, da ga noću razdiru oči majki, očeva i djece i šuplji prozori sa sumitskih ruševina. A mogao bi isto ovako kao pukovnik Rundo da front pravi oko samoga sebe i da ostane nedostupan za sve, naročito za tužne i nesrećne. Ali, neka on sada preuzme odgovornost, neka malo zasuče rukave, neka vidi kako je upravljati nesrećom. Lako je komandovati oklopnim jedinicama...
(Nastavak slijedi)
Nema komentara:
Objavi komentar