Vozovi se, naravno, više ne pokreću parom i zvuk ispod ove noćne letjelice je sasvim izmijenjen u odnosu na onaj udaljeni zvuk vozova koji sam davno osluškivao. Ipak, u njemu ima neke zadahtale ritmičnosti koja obično prati svako savladavanje prostora i vremena. Još sam duboko u noći, pa tek samo u ponekom trenutku naslutim jezu svitanja i zaustavljanja.
Možda je ovo prilika da nastavim započetu priču, koju sam, čini mi se, prekinuo kod mog saznanja da su Ismet i Goran pretresli moje sirotinjske stvari i čitali prvi dio ovih zapisa. Upravo mi pada na pamet crna misao da nastavak Goran nikada neće pročitati.
Iz jedne vedre proljećnje noći izmilio je bio taman i hladan dan, gotovo zimski. Tek što se počelo razdanjivati, zabijelila su se brda oko
Vjekova. Hladna vlaga zavlačila se u odjeću, u kosu i u dušu. Kafane su se rano ispunile. Nikada u Vjekovu, pričali su, nije bilo više pijanih nego tog dana.
"Nisam samo ja lud", govorio je Goran, gledajući me pomno, pijano, tromo, "svi ljudi su ludi."
Znao sam da to zaključuje na osnovu "mog slučaja", a bilo je i dosta razloga da se moja normalnost dovede u pitanje, premda sam se tješio mišlju da čovjek ne može biti lud ako je toga svjestan. Jer, ta dva stanja isključuju jedno drugo.
"Ludima", nastavljao je Goran, "nazivamo samo one koji svoje ludilo ne žele ili ne mogu da prikriju."
Sjedili smo u tamnom uglu zadimljene i prljave krčme "Kod crnog đavola". Bila je to nekadašnja Menza. I sjećanje me dočekalo nepripremljenog. Sjećanje puno dnevne svjetlosti koja stiže iz pravca Trifkovića šuma i moje mladosti.
Jedan od mojih prvih dana u hladnom gradu s mukom osvaja Vjekovo, skupljeno oko svoje razorene tvrđave. Rijeka je zaleđena od obale do obale, tako pričaju seljaci i željezničari, koji se s njom susreću na drvenim mostovima. Sunce, kako kane, tako se odmah ledi na sred snježne i blatne ulice i po nerazbuđenim licima. Na uskim trotoarima prodaju se naramci nakratko sječenih drva, koji su preko Ciganišta i rijeke stigli ljudskim nogama, ne bi li se u ovom mjestu još šta osim očiju počelo da otapa. A u Menzi - dah hrane, miris sreće, iz metalnih šolja na stolovima puši se čaj. Vruća, kao zlato žuta kukuruza. Sa radija: USTAJ, RANO, SVANULO JE DAVNO. A taj radio Kosmaj M 46 postavljen na zidnu policu iznad otvora za dodavanje jela. Ispod njega - crno na bijelom: NESTRUČNJACIMA ZABRANJENO RUKOVANJE APARATOM. A pravo da ga slušaju imaju svi koji su došli sa žutim, plavim i crvenim bonovima na čaj i kukuruzu, na svečano otvaranje novog dana. USTAJ SRCE, GRANULO JE SUNCE.
Naša Menza. Krava hraniteljka radnika, seljaka i samo poštene inteligencije. Sama budućnost iz nje se pušila. Kiseli kupus, makaroni, krompir, repa, kolači svake druge nedjelje i prvog dana državnog praznika rada. Menza mog djetinjstva. Sada kafana "Kod crnog đavola".
Podbuli kelner donosio je za naš sto pune čaše žućkaste rakije. Mnogi pijanci glasno su nam poručivali piće, pošto bi nam prethodno doviknuli poneku bezazlenu, srdačnu psovku. Goran je imao novaca pa je plaćao i njima uz povelike napojnice kelneru.
"I gdje ti, zapravo, radiš?" upitao sam ga.
"Od danas nigdje."
"Zašto?"
"Zato što sam shvatio. Ismet još ne shvata, ponekad nešto dohvati, ali je to još daleko od suštine. On je duboko zagazio u pravdu i istinu, koje ne postoje. A ti znaš, kad zagaziš u nešto što ne postoji, onda lebdiš. Ako znaš da lebdiš. A ja znam.
U stvari, sve je bilo pogrešno. Grešan sam, grešan prema mnogima, i prema tebi, i prema Nadi i Zoranu. Mislim da od tog djeteta može da postane čovjek. Ta mi je misao jedina radost. Imati sina - može da bude dovoljan razlog za život, ali i za smrt. Ti o tome ništa ne znaš.
Kasno je. Suviše kasno sam shvatio i bolje bi bilo da nisam. Dolazi vrijeme koje ište žrtve. Zorana treba da sačuvam. Čudna pomisao me progoni: jedan od nas dvojice mora biti žrtvovan za zadovoljenje svevišnje nepravde. Dok postanem siguran u to, prinijeću sebe na taj žrtvenik.
Pogledaj! Oko nas su sve sami Sumiti. Silno su se namnožili. Je li te strah?"
"Ovo su moji drugovi iz djetinjstva, ili njihovi sinovi. Mnogi me znaju od mojih prvih vjekovskih dana. Mislim da su se obradovali mom povratku. Osim toga, veseli su, dobrodušni... Zašto da me bude strah? Čega?"
"Ti, znači, ne čuješ tišinu ispod njihovih riječi? Pod ovim žamorom neki slute provaliju tišine."
"Pod svakim govorom je muk", rekoh. "I naši glasovi su privremeni. Pod svakim je svemirska tišina."
(Nastaviće se)
Možda je ovo prilika da nastavim započetu priču, koju sam, čini mi se, prekinuo kod mog saznanja da su Ismet i Goran pretresli moje sirotinjske stvari i čitali prvi dio ovih zapisa. Upravo mi pada na pamet crna misao da nastavak Goran nikada neće pročitati.
Iz jedne vedre proljećnje noći izmilio je bio taman i hladan dan, gotovo zimski. Tek što se počelo razdanjivati, zabijelila su se brda oko
Vjekova. Hladna vlaga zavlačila se u odjeću, u kosu i u dušu. Kafane su se rano ispunile. Nikada u Vjekovu, pričali su, nije bilo više pijanih nego tog dana.
"Nisam samo ja lud", govorio je Goran, gledajući me pomno, pijano, tromo, "svi ljudi su ludi."
Znao sam da to zaključuje na osnovu "mog slučaja", a bilo je i dosta razloga da se moja normalnost dovede u pitanje, premda sam se tješio mišlju da čovjek ne može biti lud ako je toga svjestan. Jer, ta dva stanja isključuju jedno drugo.
"Ludima", nastavljao je Goran, "nazivamo samo one koji svoje ludilo ne žele ili ne mogu da prikriju."
Sjedili smo u tamnom uglu zadimljene i prljave krčme "Kod crnog đavola". Bila je to nekadašnja Menza. I sjećanje me dočekalo nepripremljenog. Sjećanje puno dnevne svjetlosti koja stiže iz pravca Trifkovića šuma i moje mladosti.
Jedan od mojih prvih dana u hladnom gradu s mukom osvaja Vjekovo, skupljeno oko svoje razorene tvrđave. Rijeka je zaleđena od obale do obale, tako pričaju seljaci i željezničari, koji se s njom susreću na drvenim mostovima. Sunce, kako kane, tako se odmah ledi na sred snježne i blatne ulice i po nerazbuđenim licima. Na uskim trotoarima prodaju se naramci nakratko sječenih drva, koji su preko Ciganišta i rijeke stigli ljudskim nogama, ne bi li se u ovom mjestu još šta osim očiju počelo da otapa. A u Menzi - dah hrane, miris sreće, iz metalnih šolja na stolovima puši se čaj. Vruća, kao zlato žuta kukuruza. Sa radija: USTAJ, RANO, SVANULO JE DAVNO. A taj radio Kosmaj M 46 postavljen na zidnu policu iznad otvora za dodavanje jela. Ispod njega - crno na bijelom: NESTRUČNJACIMA ZABRANJENO RUKOVANJE APARATOM. A pravo da ga slušaju imaju svi koji su došli sa žutim, plavim i crvenim bonovima na čaj i kukuruzu, na svečano otvaranje novog dana. USTAJ SRCE, GRANULO JE SUNCE.
Naša Menza. Krava hraniteljka radnika, seljaka i samo poštene inteligencije. Sama budućnost iz nje se pušila. Kiseli kupus, makaroni, krompir, repa, kolači svake druge nedjelje i prvog dana državnog praznika rada. Menza mog djetinjstva. Sada kafana "Kod crnog đavola".
Podbuli kelner donosio je za naš sto pune čaše žućkaste rakije. Mnogi pijanci glasno su nam poručivali piće, pošto bi nam prethodno doviknuli poneku bezazlenu, srdačnu psovku. Goran je imao novaca pa je plaćao i njima uz povelike napojnice kelneru.
"I gdje ti, zapravo, radiš?" upitao sam ga.
"Od danas nigdje."
"Zašto?"
"Zato što sam shvatio. Ismet još ne shvata, ponekad nešto dohvati, ali je to još daleko od suštine. On je duboko zagazio u pravdu i istinu, koje ne postoje. A ti znaš, kad zagaziš u nešto što ne postoji, onda lebdiš. Ako znaš da lebdiš. A ja znam.
U stvari, sve je bilo pogrešno. Grešan sam, grešan prema mnogima, i prema tebi, i prema Nadi i Zoranu. Mislim da od tog djeteta može da postane čovjek. Ta mi je misao jedina radost. Imati sina - može da bude dovoljan razlog za život, ali i za smrt. Ti o tome ništa ne znaš.
Kasno je. Suviše kasno sam shvatio i bolje bi bilo da nisam. Dolazi vrijeme koje ište žrtve. Zorana treba da sačuvam. Čudna pomisao me progoni: jedan od nas dvojice mora biti žrtvovan za zadovoljenje svevišnje nepravde. Dok postanem siguran u to, prinijeću sebe na taj žrtvenik.
Pogledaj! Oko nas su sve sami Sumiti. Silno su se namnožili. Je li te strah?"
"Ovo su moji drugovi iz djetinjstva, ili njihovi sinovi. Mnogi me znaju od mojih prvih vjekovskih dana. Mislim da su se obradovali mom povratku. Osim toga, veseli su, dobrodušni... Zašto da me bude strah? Čega?"
"Ti, znači, ne čuješ tišinu ispod njihovih riječi? Pod ovim žamorom neki slute provaliju tišine."
"Pod svakim govorom je muk", rekoh. "I naši glasovi su privremeni. Pod svakim je svemirska tišina."
Nema komentara:
Objavi komentar