1.
Prema onome što se prethodnih mjeseci dešavalo u drugim krajevima, mogli su se naslutiti i događaji koji su tog proljeća potresli i Vjekovo. Ljudi su se i ovdje prisjetili svog plemenskog porijekla i jasno se podijelili na Sumite, na Domite i Komite. Sve više su se družili tako podijeljeni u svojim plemenskim grupama, čak su i na odjeći počeli da nose detalje nekih davnih plemenskih oznaka i u govoru da upotrebljavaju arhaične izraze nepoznatih plemenskih jezika, koji su se sačuvali u pamćenju. Ipak, bilo je mnogo onih koji su se ponašali kao da će sve opasnosti, koje su se kao istinske nesreće već dešavale drugima, mimoići njihov grad, u kojem se od posljednjeg rata ništa značajno i nije dogodilo. A i taj rat je tuda samo protutnjao i tek nekolike avionske bombe, koje su porušile najljepše kuće oko stare željezničke stanice i veliki betonski most na rijeci, stotinjak pobijenih pobunjenih Komita iz okolnih sela i nekoliko zataškanih zločina svjedočilo je o značaju ovoga mjesta, koje, dakle, ni svjetski rat nije mogao da zaobiđe.
Pošto plemenski rat, koji se sada s vremena na vrijeme razbuktavao po mnogim okolnim krajevima, nije bio onakvih razmjera, sasvim je logično bilo da će Vjekovljani u tim nesrećama učestvovati samo kao navijači pred televizijskim ekranima, kako su se i inače odnosili prema svemu što se u svijetu dešavalo.
U tu ulogu su se mnogi već bili sasvim uživjeli i u kafanama slobodno izražavali svoje navijačke strasti, opredjeljujući se javno za pojedine učesnike nemilosrdne utakmice, koja je već i u njihovoj bliskoj okolini odnosila prve žrtve. Ni komitske izbjeglice iz krajeva koje su Domiti već bili zauzeli nisu mnogo uticale na stav uspavanih Vjekovljana. Jeste, rat se već kao požar širio svuda uokolo, i Komiti, i Domiti i Sumiti već su imali svoje vojske, a odjeci topovskih kanonada sve češće su se čuli i po vjekovskim sutonima. Ipak, sve se to dešavalo izvan grada.
Za svaki slučaj vjekovski Sumiti su u svojim predgrađima držali naoružane noćne straže, a po okolnim komitskim selima nicala su utvrđenja od zemlje i oborenih stabala. Domiti, kojih je ovdje bio neznatan broj u odnosu na broj pripadnika druga dva plemena, nadali su se u savez sa Sumitima i u Domite iz drugih, udaljenijih krajeva koji će doći da porobe i njihove Komite i prisile ih na poslušnost, kao što se dešavalo u svim dotadašnjim ratovima. Komitske izbjeglice, koje su stizale iz tih drugih krajeva, pričali su da su Domiti tamo nemilosrdni i upravo onakvi kakve su i ovi vjekovski priželjkivali.
Prema kasnijim događanjima može se zaključiti da je ta tradicionalna vjekovska usnulost i nezainteresovanost bila prividna i da su se mnogi, naročito mlađi, u sva tri tabora potajno pripremali za međusobni obračun. Ali ono što se tog proljeća desilo, za većinu Vjekovljana bilo je nestvarno. Čak i oni koji su preko Putnikovog i drugih brda pobjegli ispred dobro naoružanih, rasrđenih Komita, koji su se u neočekivanom broju sjatili sa svih strana, nisu vjerovali da se to uistinu zbiva, a svi, i jedni, i drugi i treći, uporno su se nadali da je to samo epizoda, koja će brzo proći, da sve to i nije toliko ozbiljno i da se pravi rat, ipak, događa negdje drugo. Pa i oni koji su u svemu tome najneposrednije učestvovali, koji su protjerivali zaplašene Domite i Sumite, pucajući preko njihovih glava, ali ponekad i obarajući cijevi niže, kao da su bili zbunjeni svojim činom. Kao da to neka viša sila upravlja njihovim postupcima.
Kada je komitski vođa major Jauković naredio da svi preostali vjekovski Domiti i Sumiti do šesnaest sati onog vedrog proljećnjeg dana predaju naoružanje, još su mnogi mislili da će pravi rat zaobići Vjekovo. Zbog toga se i onima koji su iza spuštenih roletni u stambenim zgradama posmatrali neobičnu kolonu ljudi koji su krenuli glavnom ulicom da predaju naoružanje, i ta slika činila nestvarnom. Pa, i oni koji su išli u koloni pred skrivenim očima svojih sugrađana, noseći na ramenu vojničku ili lovačku pušku, mitraljez ili samo pištolj u obješenoj ruci, nisu izgledali uplašeni, pa čak ni zabrinuti. Tom nestvarnom i pomalo šaljivom tonu ove situacije doprinosila je i lepršava, ne baš sasvim čista, bijela zastava, koju je na čelu kolone na dugoj krivoj motki nosio poštar Sabit, poznati lakrdijaš i pijanac, stalni gost krčme "Kod crnog đavola". Ali, kada je u šesnaest sati preko zvučnika, postavljenog na krov crvenog automobila, koji je milio gradom, saopšteno da major, nažalost, nije zadovoljan predajom naoružanja, postalo je jasno da situacija nije baš smiješna.
Vjekovo je palo. Tako je glasila vijest objavljena na sumitskom radiju. Vjekovo je oslobođeno - objavio je komitski radio.
Velika zgrada nove željezničke stanice je opustjela. Mnogi željeznički kolosijeci izgledali su kao tu zaboravljeni. Vozovi više nisu stizali u Vjekovo ni odlazili iz ovog grada. Zvonik domitskog hrama štrčao je bez krova i zvona. I vrh visokog minareta na sumitskoj bogomolji bio je odletio za nekim bijelim oblakom. Mnoge sumitske kuće, nadžidžane jedna uz drugu na zapadnoj padini, bez stakala na prozorima, sa izranjavljenim i ponegdje i nagorjelim zidovima, bile su puste. Vratima je mlatarao vjetar, zavjese su lepršale kroz šuplje prozore. Moderno zdanje školskog centra pretvoreno je u izbjeglički logor. Po njemu su bauljali starci, žene i djeca izbjegli sa sjevera ispred domitske vojske. Gimnastička sala pretvorena je u veliku spavaonicu, skladište strašnih snova i ljudskog vonja. Ispod vratila, razboja, razapete mreže za odbojku ležali su bivši i budući gimnastičari. I sve druge prostorije bile su zauzete od strane žalosnih izbjeglica, kojih je bilo i pod šatorima oko zgrade, gdje su se danonoćno dimile vojničke poljske kuhinje i mnoge male izbjegličke vatre. U tom prostoru mogao se vidjeti i poneki mršavi konj, ispregnut iz kola, kojima su srećnici uspjeli da umaknu smrti, pušten da okolo pase škrtu, ugaženu travu i da se sam snalazi na slobodi. I poneka krava, mučući izgubljena, prošla bi gradom, a mnogi psi, najrazličitijih pasmina, udruživali su se u čopore, od kojih su se rijetki prolaznici sklanjali. Životinje su skapavale zatvorene u štalama po sumitskim predgrađima. Do grada je dopiralo nemoćno mukanje i njiska, a svake noći, tačno u dva sata čula se neobično potmula rika. Neki su tvrdili da se iz nedalekog zoološkog vrta oglašava ogladnio i ožednio lav, a neki, opet, da ga na tu riku izaziva miris ljudske krvi sa okolnih brda, odakle se i danju i noću čula pucnjava.
Gradskim ulicama često bi uz zaglušujuću buku projurili automobili, iz kojih bi rafalima iz automatskog oružja mladi, u šarene uniforme obučeni, Komiti rastjerivali nevidljive oči sa prozora, kako bi mogli da bez podozrivih pogleda upadaju u stanove i odvode preostale Domite i Sumite. Ponekad, u smiraj dana iz pravca izbjegličkog logora u školskom centru čula se harmonika. Pričalo se da to neki komitski izbjeglica iz sjevernih krajeva žali za svojom razorenom kućom i doziva nestale ukućane.
Od osam sati, kada je prestajao policijski čas, pa do jedanaest, kada je ponovo počinjao, građani su izlazili na suncem obasjane ulice da razgledaju ostatke prethodne noći i susretnu prijatelje ili rođake. Mnogi su te sate provodili kod poljskih ručnih pumpi u redovima za vodu. A na ulicama je bilo najviše onih koji su išli oborenih glava, skupljajući po asfaltu ostatke nedopušenih cigareta, koje su bacali uniformisani. Ipak, u to vrijeme Vjekovo se sjećalo nekog davnog života, koji i nije bio tako davno, ali se svakim danom sve više udaljavao. U glavnoj ulici prijatelji su se susretali srdačno kao da ih od njihovog posljednjeg susreta nije dijelila tek jedna noć i kao da se sutra ponovo neće susresti na istom mjestu. Istina, često se dešavalo da se neko ko je još juče bio tu, više nikada ne pojavi. U početku su nestajali Sumiti i Domiti, a kasnije i sami Komiti, koji su koristili razne veze i kanale da pobjegnu iz oslobođenog Vjekova, pa su i ta praznična jutra postepeno sasvim opustjela.
Sa juga i zapada grad je bio opasan rovovima, koje su preko čitavog širokog Putnikovog brda Komiti prokopali i zaposjeli. To je upravo ono brdo preko kojeg su izbjegli Sumiti i Domiti i kojima više nije bilo povratka u Vjekovo. U tom pravcu su bili okrenuti mnogi topovi i hiljade puščanih cijevi. Istok su branila komitska sela, koja su s te strane razbacana po svim brdima, a na sjeveru su još bili otvoreni putevi kojima su stalno pristizale nove komitske izbjeglice sa zavežljajima robe i pričama o surovostima njihovih susjeda Domita. Jedne večeri ulicama Vjekova uz tutanj i grmljavu prošli su tenkovi i kamioni puni bučnih Komita, koji su rafalima preko vjekovskih krovova označili strašni osvetnički pohod na sjever.
Vjekovo je danima podrhtavalo.
Za to vrijeme utvrdile su se i domitske i sumtske vojske na jugu i zapadu sa druge strane Putnkovog brda i otpočela je beskrajno duga borba pred vjekovskim prozorima.
Prema onome što se prethodnih mjeseci dešavalo u drugim krajevima, mogli su se naslutiti i događaji koji su tog proljeća potresli i Vjekovo. Ljudi su se i ovdje prisjetili svog plemenskog porijekla i jasno se podijelili na Sumite, na Domite i Komite. Sve više su se družili tako podijeljeni u svojim plemenskim grupama, čak su i na odjeći počeli da nose detalje nekih davnih plemenskih oznaka i u govoru da upotrebljavaju arhaične izraze nepoznatih plemenskih jezika, koji su se sačuvali u pamćenju. Ipak, bilo je mnogo onih koji su se ponašali kao da će sve opasnosti, koje su se kao istinske nesreće već dešavale drugima, mimoići njihov grad, u kojem se od posljednjeg rata ništa značajno i nije dogodilo. A i taj rat je tuda samo protutnjao i tek nekolike avionske bombe, koje su porušile najljepše kuće oko stare željezničke stanice i veliki betonski most na rijeci, stotinjak pobijenih pobunjenih Komita iz okolnih sela i nekoliko zataškanih zločina svjedočilo je o značaju ovoga mjesta, koje, dakle, ni svjetski rat nije mogao da zaobiđe.
Pošto plemenski rat, koji se sada s vremena na vrijeme razbuktavao po mnogim okolnim krajevima, nije bio onakvih razmjera, sasvim je logično bilo da će Vjekovljani u tim nesrećama učestvovati samo kao navijači pred televizijskim ekranima, kako su se i inače odnosili prema svemu što se u svijetu dešavalo.
U tu ulogu su se mnogi već bili sasvim uživjeli i u kafanama slobodno izražavali svoje navijačke strasti, opredjeljujući se javno za pojedine učesnike nemilosrdne utakmice, koja je već i u njihovoj bliskoj okolini odnosila prve žrtve. Ni komitske izbjeglice iz krajeva koje su Domiti već bili zauzeli nisu mnogo uticale na stav uspavanih Vjekovljana. Jeste, rat se već kao požar širio svuda uokolo, i Komiti, i Domiti i Sumiti već su imali svoje vojske, a odjeci topovskih kanonada sve češće su se čuli i po vjekovskim sutonima. Ipak, sve se to dešavalo izvan grada.
Za svaki slučaj vjekovski Sumiti su u svojim predgrađima držali naoružane noćne straže, a po okolnim komitskim selima nicala su utvrđenja od zemlje i oborenih stabala. Domiti, kojih je ovdje bio neznatan broj u odnosu na broj pripadnika druga dva plemena, nadali su se u savez sa Sumitima i u Domite iz drugih, udaljenijih krajeva koji će doći da porobe i njihove Komite i prisile ih na poslušnost, kao što se dešavalo u svim dotadašnjim ratovima. Komitske izbjeglice, koje su stizale iz tih drugih krajeva, pričali su da su Domiti tamo nemilosrdni i upravo onakvi kakve su i ovi vjekovski priželjkivali.
Prema kasnijim događanjima može se zaključiti da je ta tradicionalna vjekovska usnulost i nezainteresovanost bila prividna i da su se mnogi, naročito mlađi, u sva tri tabora potajno pripremali za međusobni obračun. Ali ono što se tog proljeća desilo, za većinu Vjekovljana bilo je nestvarno. Čak i oni koji su preko Putnikovog i drugih brda pobjegli ispred dobro naoružanih, rasrđenih Komita, koji su se u neočekivanom broju sjatili sa svih strana, nisu vjerovali da se to uistinu zbiva, a svi, i jedni, i drugi i treći, uporno su se nadali da je to samo epizoda, koja će brzo proći, da sve to i nije toliko ozbiljno i da se pravi rat, ipak, događa negdje drugo. Pa i oni koji su u svemu tome najneposrednije učestvovali, koji su protjerivali zaplašene Domite i Sumite, pucajući preko njihovih glava, ali ponekad i obarajući cijevi niže, kao da su bili zbunjeni svojim činom. Kao da to neka viša sila upravlja njihovim postupcima.
Kada je komitski vođa major Jauković naredio da svi preostali vjekovski Domiti i Sumiti do šesnaest sati onog vedrog proljećnjeg dana predaju naoružanje, još su mnogi mislili da će pravi rat zaobići Vjekovo. Zbog toga se i onima koji su iza spuštenih roletni u stambenim zgradama posmatrali neobičnu kolonu ljudi koji su krenuli glavnom ulicom da predaju naoružanje, i ta slika činila nestvarnom. Pa, i oni koji su išli u koloni pred skrivenim očima svojih sugrađana, noseći na ramenu vojničku ili lovačku pušku, mitraljez ili samo pištolj u obješenoj ruci, nisu izgledali uplašeni, pa čak ni zabrinuti. Tom nestvarnom i pomalo šaljivom tonu ove situacije doprinosila je i lepršava, ne baš sasvim čista, bijela zastava, koju je na čelu kolone na dugoj krivoj motki nosio poštar Sabit, poznati lakrdijaš i pijanac, stalni gost krčme "Kod crnog đavola". Ali, kada je u šesnaest sati preko zvučnika, postavljenog na krov crvenog automobila, koji je milio gradom, saopšteno da major, nažalost, nije zadovoljan predajom naoružanja, postalo je jasno da situacija nije baš smiješna.
Vjekovo je palo. Tako je glasila vijest objavljena na sumitskom radiju. Vjekovo je oslobođeno - objavio je komitski radio.
Velika zgrada nove željezničke stanice je opustjela. Mnogi željeznički kolosijeci izgledali su kao tu zaboravljeni. Vozovi više nisu stizali u Vjekovo ni odlazili iz ovog grada. Zvonik domitskog hrama štrčao je bez krova i zvona. I vrh visokog minareta na sumitskoj bogomolji bio je odletio za nekim bijelim oblakom. Mnoge sumitske kuće, nadžidžane jedna uz drugu na zapadnoj padini, bez stakala na prozorima, sa izranjavljenim i ponegdje i nagorjelim zidovima, bile su puste. Vratima je mlatarao vjetar, zavjese su lepršale kroz šuplje prozore. Moderno zdanje školskog centra pretvoreno je u izbjeglički logor. Po njemu su bauljali starci, žene i djeca izbjegli sa sjevera ispred domitske vojske. Gimnastička sala pretvorena je u veliku spavaonicu, skladište strašnih snova i ljudskog vonja. Ispod vratila, razboja, razapete mreže za odbojku ležali su bivši i budući gimnastičari. I sve druge prostorije bile su zauzete od strane žalosnih izbjeglica, kojih je bilo i pod šatorima oko zgrade, gdje su se danonoćno dimile vojničke poljske kuhinje i mnoge male izbjegličke vatre. U tom prostoru mogao se vidjeti i poneki mršavi konj, ispregnut iz kola, kojima su srećnici uspjeli da umaknu smrti, pušten da okolo pase škrtu, ugaženu travu i da se sam snalazi na slobodi. I poneka krava, mučući izgubljena, prošla bi gradom, a mnogi psi, najrazličitijih pasmina, udruživali su se u čopore, od kojih su se rijetki prolaznici sklanjali. Životinje su skapavale zatvorene u štalama po sumitskim predgrađima. Do grada je dopiralo nemoćno mukanje i njiska, a svake noći, tačno u dva sata čula se neobično potmula rika. Neki su tvrdili da se iz nedalekog zoološkog vrta oglašava ogladnio i ožednio lav, a neki, opet, da ga na tu riku izaziva miris ljudske krvi sa okolnih brda, odakle se i danju i noću čula pucnjava.
Gradskim ulicama često bi uz zaglušujuću buku projurili automobili, iz kojih bi rafalima iz automatskog oružja mladi, u šarene uniforme obučeni, Komiti rastjerivali nevidljive oči sa prozora, kako bi mogli da bez podozrivih pogleda upadaju u stanove i odvode preostale Domite i Sumite. Ponekad, u smiraj dana iz pravca izbjegličkog logora u školskom centru čula se harmonika. Pričalo se da to neki komitski izbjeglica iz sjevernih krajeva žali za svojom razorenom kućom i doziva nestale ukućane.
Od osam sati, kada je prestajao policijski čas, pa do jedanaest, kada je ponovo počinjao, građani su izlazili na suncem obasjane ulice da razgledaju ostatke prethodne noći i susretnu prijatelje ili rođake. Mnogi su te sate provodili kod poljskih ručnih pumpi u redovima za vodu. A na ulicama je bilo najviše onih koji su išli oborenih glava, skupljajući po asfaltu ostatke nedopušenih cigareta, koje su bacali uniformisani. Ipak, u to vrijeme Vjekovo se sjećalo nekog davnog života, koji i nije bio tako davno, ali se svakim danom sve više udaljavao. U glavnoj ulici prijatelji su se susretali srdačno kao da ih od njihovog posljednjeg susreta nije dijelila tek jedna noć i kao da se sutra ponovo neće susresti na istom mjestu. Istina, često se dešavalo da se neko ko je još juče bio tu, više nikada ne pojavi. U početku su nestajali Sumiti i Domiti, a kasnije i sami Komiti, koji su koristili razne veze i kanale da pobjegnu iz oslobođenog Vjekova, pa su i ta praznična jutra postepeno sasvim opustjela.
Sa juga i zapada grad je bio opasan rovovima, koje su preko čitavog širokog Putnikovog brda Komiti prokopali i zaposjeli. To je upravo ono brdo preko kojeg su izbjegli Sumiti i Domiti i kojima više nije bilo povratka u Vjekovo. U tom pravcu su bili okrenuti mnogi topovi i hiljade puščanih cijevi. Istok su branila komitska sela, koja su s te strane razbacana po svim brdima, a na sjeveru su još bili otvoreni putevi kojima su stalno pristizale nove komitske izbjeglice sa zavežljajima robe i pričama o surovostima njihovih susjeda Domita. Jedne večeri ulicama Vjekova uz tutanj i grmljavu prošli su tenkovi i kamioni puni bučnih Komita, koji su rafalima preko vjekovskih krovova označili strašni osvetnički pohod na sjever.
Vjekovo je danima podrhtavalo.
Za to vrijeme utvrdile su se i domitske i sumtske vojske na jugu i zapadu sa druge strane Putnkovog brda i otpočela je beskrajno duga borba pred vjekovskim prozorima.
Nema komentara:
Objavi komentar