Dragi prijatelji ovog bloga i ostali posjetioci ovih stranica, , kao što se vidi iz fotosa kojim vam se javljam, sve prolazi. Tako je prošao i odmor autora bloga. A u međuvremenu desile su se neke okolnosti koje bismo inače zabilježili.
U prethodnim postovima mogli ste vidjeti da je na tekst Božidara Stanišića reagovala Fausta Marianović, kojoj je on odgovorio, a i mi smo se malo umiješali (radi demokratije). I to smo objavili. Ali, desilo se i drugo čudo. Pojavili su se ovdje oboje, prvo Fausta, a nekon nekoliko dana i Božidar. Ne, nisu ovdje stigli radi tih reagovanja nego da se vidimo, da sagledamo šta je nakon ratova i drugih nepogoda preostalo u književnom vrtu kojeg smo nekad ovdje uzgajali.
Iza njihovih posjeta ostale su nam dvije knjige. Jedna na švedskom (Fausta Marianović, Sista kulan sparar jag at grannen) i druga dvojezična, na našem i italijanskom, (Božidar Stanišić, La chiave nella mano - Ključ na dlanu). Obje knjige su objavljene kod vrlo uglednih izdavača u tim zemljama.
I da bismo objasnili šta smo vidjeli u vrtu kojeg smo ovdje uzgajali, navešćemo stih Božidara Stanišića iz ove knjige i istoimene pjesme:
... Mir onima koji se sjećaju.
Bože, šta još čeka gradove svijeta, i duše u njima?
Nece ovaj blog da mi prihvati nickname pa sam i ovaj put rado anonimus. Dakle, kada sam vidjela Pavla nakon 17 godina osjecala sam se kao radostan povratnik iz mrtvih, cudnog li stanja, sa dozom sumnje da su kafa ispred mene i Bato iza kafe mozda ipak mozdane izmisljotine. Sve nevjerice su nestale vec nakon par minuta kada sam shvatila da se svadjamo (kao i prije) ovog puta oko Hemona i Bozidara Stanisica. O da, potrajalo je to! I prilicno glasno se culo! Ipak me ni Bozidar ne moze a ni Pavle nije mogao ubijediti da su istorijske licnosti tako krhke da ne bi mogle odoljeti pjesnickim alegorijama. Istorija generalno ne zasluzuje da se zove uciteljicom zivota niti istorijske licnosti zasluzuju bilo kakvu kultnost i okultnost. Gandhi se nece okretati u grobu ako ga neki ludi pisac nazove klempavim pacovom iako je on mozda jedina istorijska licnost koja bi se mogla kultno postovati. Sve casti pokojnicima, Andricu niko ne osporava umjetnicku velicinu, ja ga citiram gore nego kinezi nekad Maoa, kubanci Fidela, mi Tita a skandinavci Luthera, ali to ne znaci da ljude treba sibati po prstima kad pisu svoje slobodne verzije i vidjenja. Pa ako piscima ne damo slobodu gluposti kome cemo je davati? Politicarima? Naucnicima? Novinarima? Drzavi? A ne, niste me ubijedili, za mene umjetnicka etika jos uvijek predstavlja borbu protiv zloupotrebe zivog covjeka a ne mitova i umjetnickog tumacenja svima poznatih istorijskih cinjenica. Hemon eksperimentise i to mu dobro stoji. Mrtvi ga ne cuju a zivima daje perspektivu gore-dole okrenutog svijeta. Zasto ne?
OdgovoriIzbrišiKada se sljedeci put vidimo necemo o knjizevnosti, ni o mladosti, ni o vinu i ljubavi, ne znam onda o cemu cemo! Jel ima ko prijedlog?
Ma Pavle i ja smo raspravljali suptilnu granicu izmedju razigrane umjetnicke fantazije i odgovornosti prema sopstvenim djelima i konzumentima tih djela. Nije to bila svadja kako sam ranije napisala nego prijateljska diskusija. Ili je to ista stvar? Jer samo se sa prijateljima moze raspravljati nebiranim tonom i bez nekih laznih poziranja.
OdgovoriIzbrišiNazad na Hemona: prihvatam zaista i Pavlove i Bozidarove argumente, pisac mora uzeti na sebe odgovornost za svoja djela i za njihove konzumente. To stoji. Ali ja ne ostavljam ni citaoce bez odgovornosti. Na njima lezi odgovornost konzumacije kulture i umjetnosti. Oni treba da su dovoljno zreli za umjetnost koju kupuju i da biraju onaj oblik koji im odgovara. Hemon nije kiosk-literatura da bi mogao na neki nacin preobraziti siroke narodne mase ili promijeniti istoriju. Nadajmo se da ce se uskoro pojaviti njegove nove knjige koje ce ili potvrditi ili demantovati trenutnu kontroverzu. A sto se nas bivsih i nebivsih dobojlija tice, nadam se da cemo se jednom poceti istovremeno pojavljivati ili u Doboju ili na nekom drugom mjestu. I da smo tada zivi, naravno!
Fausta