Susret u šumi (1)

Zbog nesumnjivih književnih vrijednosti i pogleda na osnovne odnose u našoj biznis-savremenosti donosimo nešto opširniju priču Božidara Stanišića, izvinjavajući se zbog tehničkih problema preloma teksta i slovnih razlika.

Božidar Stanišić

SUSRET U ŠUMI

Drugi covjeka vaspitavaju; ja ga
opisujem i slikam jednog pojedinca
veoma lose izradjenog, koga bih
zaista, kad bih nanovo imao da
ga uoblicavam, nacinio sasvim
razlicitim nego sto jeste.

Michel de Montaigne, O kajanju


Paola Della Favu, generalnog direktora jedne friulske fabrike,
neobjasnjivo je mamila suma na istocnoj strani strmenite uvale. Nad
njenom zapadnom stranom izdize se "Planinska zvijezda", hotel u S***,
mjestascu u Dolomitima, u kojem, vec trecu godinu zaredom, sa svojom
porodicom, provodi jednu sedmicu godisnjeg odmora. O svojoj namjeri
nije zelio reci ni supruzi, ni kcerki. U S*** je vec poznavao svaki kutak:
tri hotela, pet gostionica, cetiri bara, samoposluga, dvije male prodavnice,
turisticki biro, ambulanta, vatrogasna stanica i, naravno, sve ulicice,
kao i kraci put za Cortinu d'Ampezzo. "Poznate stvari," mislio je tih dana zeleci
sebi objasniti primamljivi izazov sume na drugoj strani uvale, "daju nam
osjecaj sigurnosti, ali ponekad izazivaju i dosadu." Trcanje, iako ponavljajuce,
nije mu dosadno. "O potrebama," smatra on, "uzaludno je diskutovati, s drugima
i sa samim sobom." On trci i u Udinama: srijedom, cim svane, stazama kroz
polja iza naselja u sjevernom dijelu najveceg friulskog grada, u kojem je
njegova velika i luksuzna vila. Subotom ujutro svojih pet, ponekad i osam
kilometara nacini u Kormorskom parku. Ostalim danima trci na pokretnoj stazi,
u kucnom kabinetu; desetak minuta, prije jutarnjeg tusiranja. Ne zaboravlja
naciniti i trideset sklekova te odredjene vjezbe utezima od dva i pet kilograma.
U svakom od pet preduzeca na sjeveru Italije za koja je radio, Paolo Della
Fava je ostavljao utisak osobe pune energije i volje za djelovanjem. Njegova
vitka figura, uvijek izbrijano lice, svijetle zelenkaste oci kojim je sagovornike
netremice posmatrao, odabrana odjeca za svaku priliku, narocito kravate,
sakoi i cipele, plijenili su poglede koliko njemu nadredjenih, toliko i njemu
podredjenih, nerijetko i zavidne.
I Sara, njegova supruga, redovno se rekreira: utorkom i cetvrtkom, u
jednom fitness-centru, ali, za razliku od njega, smatra da je suvisan svaki
nepotrebni napor. U njenom kucnom kabinetu ona vjezba na fit stepperu samo
do prvog zamora. (To je jedan od bozicnih poklona njenom muzu, od nekog
partnerskog preduzeca. "Idealan za vjezbanje nogu! Ima kompjuter koji
mjeri broj nacinjenih koraka i izgubljenih kalorija!") Franka, njihova
trinaestogodisnja kcerka, ponedjeljkom i petkom pohadja casove modernog
plesa. "Ne samo da se opustam, vec se i ludacki zabavljam!" kaze ona. "Na
casovima engleskog, utorkom i cetvrtkom, mnogo manje!To cinim samo
zbog vas!" Ali roditelji su nepopustljivi: "Bolje sada, nego kasnije!"
Ove aktivnosti zenskog dijela porodice bivaju upraznjavane u vecernjim
satima. Kad se vrati kuci, nakon dugih i sve ucestalijih popodnevnih sjednica
direkcije fabrike, Paolo Della Fava sebi pripremi veceru. (Ako nije na rekreaciji,
Sara ostaje duze u svom uredu.) On, u stvari, samo dobro zagrije tavu, na
kojoj zacas pripremi komad govedjeg filea ili roastbeefa, zacini salatu,
odsijece komadic gorgonzole ili nekog od toskanskih sireva. Za sve to, kao
i za nabavku namirnica, vec se pobrinula Dolores, njihova kucna pomocnica.
Poslije vecere Paolo Della Fava natoci casu kaberneta, uzme svoju tasnu
i zaputi se u kabinet. Zatim ukljuci kompjuter, uzme naocari za citanje,
iscita na internetu posljednje vijesti o ekonomskim kretanjima i
promjenama, pa nastavlja raditi za svojim velikim i komfornim radnim
stolom iza kojeg su police s knjigama. (Prije spavanja, nakon naizmjenicnog
tusiranja toplom i hladnom vodom, on rado cita neki od detektivskih
romana. "Niposto da bih se uspavao! Njihov jasni i precizni stil
budi smisao za prakticnost, a nudi i napor citaocevoj inteligenciji!"
Zbog istih razloga tokom vikenda ponekad odgleda neki njemu zanimljiv
kriminalisticki film. ) Oko pola deset on zacuje korake u hodniku i kuhinji:
to je znak da su se vratile supruga i kcerka. Tada zna da ce se one
uskoro pojaviti na vratima. Prvo Frankin tanusni a vizljasti lik: "Ciao,
papà!" On ce na to reci: "Tesoro, com'è andata oggi?" Kci ce na to reci:
"Benissimo!" Ili: "Pazzesco!" Sara ce ga poljubiti i upitati da li je vecerao.
On ce odgovoriti da jeste. Ona ce zatim otici u svoj radni kabinet. Njegova
supruga je suvlasnik jedne osiguravajuce agencije. Ima mnogo obaveza,
pa - kao i njen muz - cesto radi i po povratku iz ureda. Tokom rada pojesce
cijelu zdjelu voca, a pred spavanje obaviti toaletu, koja dva puta sedmicno
zavrsava stavljanjem maske od biljnih preparata na lice i podbradak.
Jedine prilike za zajednicke trenutke imaju subotom popodne i nedjeljom,
praznicima i, naravno, tokom godisnjeg odmora. Tokom bracnog zivota
dosli su do zakljucka da je porodica veoma znacajna, pogotovo ako neko zeli
i poslovni uspjeh. Oni smatraju da u vremenu u kojem zive problem je i
vrijeme. "Slobodnog vremena ima onoliko koliko ga ima! Treba imati i neke
zanimljive razloge za zajednicke trenutke!" Zato su kupili jednu barku. "Ni
velika ni mala, ali je komforna..." kazu. Barka je u marini u Gradu, gdje
vec dugo imaju jedan stan. (Prije osam godina su pohadjali kurs
za upravljanje barkom i otkrili ne samo sto im se to dopada, vec i da se
izvrsno snalaze!) "Ko zna," misle oni, "mozda cemo se jednom odvaziti da
oplovimo cijelo Sredozemlje! Istina, uz obalu, ali i to bi bilo nesto."
Zimske vikende provode u planini, u Ravasclettu ili u Malborghettu,
u unajmljenom apartmanu. Svi rado skijaju, a kcerki se svidja i skiboard.

*
Onog jutra ustade ranije, pogleda kroz prozor apartmana da vidi kakvo
vrijeme bi moglo biti, obuce trenerku, nazu sportske patike. Uze rucni sat
i aparatic za automatsko mjerenje pritiska i otkucaja srca za sportiste i
rekreativce. Oblikom i velicinom slican je rucnom satu. To je Frankin
poklon za njegov pedeseti rodjendan. "Ima cak i alarm! Za svaki slucaj,
tata!"
Kad izadje napolje, druga strana uvale, u zelenkastotamnim
sumskim sjenkama ranog jutra isprepletenim s bledunjavim tracima
isparavanja tla zbog jucerasnjeg kratkog pljuska, nudila mu se izazovnije
nego prije. Laganim trkom, razgibavajuci misice i duboko udisuci
prohladni jutarnji planinski vazduh, prvo se zaputi do jedinog trga u S***.
Bio je pust. Ni novinski kiosk jos nije bio otvoren. Nesto brze vrati se do
mjesta od kojeg je namjeravao zaputiti se prema dnu uvale i zapoceti
uspon prema njenoj drugoj strani. Do dna uvale on se spusti lakse
i brze nego sto je predvidjao. Odmah se zaputi prema vrhu suprotne
strane, koji od hrastovih i borovih stabala nije mogao vidjeti. Ali uspon ne
samo sto mu se ucini duzim i napornijim, vec je bio strmenitiji pa se
nekoliko puta okliznu. Cak je bio primoran da se rukama hvata za stabla i
veliko rasuseno korijenje koje je strsilo iz zemlje. Dok se uspinjao, pomisljao
je da ce gore vidjeti gornji rub druge uvale. Ali, kada stize, iznenadi
ga blagotalasavi krajolik sume prorijedjenih stabala. Prosaran vec jasnim
suncevima zracima i prozracnim sjenkama, oku posmatraca ostavljao je
utisak beskrajnog pruzanja. "Efekat tajge!" pomisli Paolo Della Fava
sjetivsi se jednog poslovnog putovanja u Sibir. Pritegnu uzice na patikama,
pogleda sa zadovoljstvom na aparat koji je pokazivao savrseno stanje
njegovog srca i pritiska uprkos povecanju uobicajenog fizickog napora,
nekoliko puta odignu ruke uvis duboko udisuci i izdisuci, jednom se osvrnu
da zapamti mjesto polaska, pa lagano potrca tlom pokrivenim debelim slojem
vlaznog lisca i suvih grancica.
S vremena na vrijeme stopala su mu sasvim tonula u mekano sumsko tlo,
ali se uskoro naviknu. Pored jasnog sumskog jutra prijala mu je i cinjenica
da je tog jutra bio jedini posjetilac predjela na cijem tlu nije zapazao druge
tragove osim onih koji su ostajali iza njega. S vremena na vrijeme krckanje
grancica pod njegovim stopalima uznemiravalo je sumske ptice. Iz krosanja
je stizao susketavi lepet njihovih krila.
Od pocetka njegovog trcanja sumom bilo je vec proslo dvadeset minuta,
ali jos uvijek nije pomisljao na povratak u hotel, uobicajeni dorucak i
planiranje neke duge setnje, obilazak drugih mjestasca ili ribolov na
jednom od obliznjih jezeraca. Nije mu smetalo ni sto trci licem okrenut
suncu, jer svako malo je prolazio sjenovitim dijelovima svog sumskog puta
pa mu zato nisu nedostajale ni suncane naocari. Osjecao je svoje tijelo u
njemu ugodnom ritmu napora pa je i zbog toga bio zadovoljan. (Svoje
uvjerenje o tijelu on lakonski sazima u misao koju je cuo, jos davno,
u jednom filmu, da je tijelo dobar sluga a zao gospodar. "Da ne bi
proizvodilo efekat zamora, pogubnog za karijeru i, uopste, uspjeh u
njegovim poslovnim aktivnostima, potrebno je da tijelo bude naviknuto na
napore!" O tome je vec procitao nekoliko studija nekih poznatih
americkih psihologa, koji se posebno bave istrazivanjem odnosa izmedju
poslovnog uspjeha, tjelesnih i umnih napora. Njihovi zakljucci, u glavnim
crtama, veoma su blizu njegovom credu do kojeg je vec bio stigao
samoposmatranjem, na sto je bio veoma ponosan. K tome, svi preporucuju
i seks, po mogucnosti bez stresa. )
Odjednom se zaustavi. Na jednom proplanku obrubljenom sjenkama
triju granatih stoljetnih hrastova, na jedinom panju sjedio je jedan covjek.
Dijelila ih je udaljenost od dvadesetak koraka.
Paolo Della Fava potrazi maramicu da obrise oci na koje je sa cela i
obrva kapao znoj, ali ne nadje ni platnenu maramicu ni paketic onih
papirnih, iako je bio siguran da su uvijek u jednom od dzepova trenerke.
Pozali i sto nema naocale, koje obicno ne nosi na trcanje buduci da mu je
njegov okulist preporucio da s vremena na vrijeme napreze oci. "To ima
povoljno djejstvo na vid, gospodine Della Fava..." Obrisa oci rukavom
trenerke i protrlja ih dlanovima, kao sto cine djeca prije spavanja.
Ne, nije se varao: covjek koji je sjedio na panju, prekrstenih nogu,
poluoborene glave, kao da se udubio u citanje neke samo njemu vidljive
knjige, bio je potpuno nag.

(Nastavak slijedi)