*
"Ko si?" sapnu Paolo Della Fava plaseci se mogucnosti da je nagi njegov
brat blizanac, koji se, nekim cudom, pojavio pred njim. "Odrastao je
u prostorima paralelnim svijetu zivih, opipljivih ljudi! Kao u nekom losem
fantasticnom romanu!"
Onaj ne odgovori vec mu pokaza rukom da sjedne preko puta njega, na
drugi panj, za koji se Paolo Della Fava mogao zakleti svim na svijetu da ga
malocas nije bilo. Ipak, ustade i, priblizivsi se panju, opipa ga da se uvjeri
da je stvaran. Tek tada sjede.
"Nije fotelja, ali moze da posluzi..." rece on u trenutku u kojem se Paolo
Della Fava pitao kako da ga nazove. Uprkos cinjenici da potpuno lice, nije
mu odgovaralo da ga oslovljava svojim vlastitim imenom. "Sumski covjek?
Nepoznati? Stranac? Egzibicionist? Ludak?"
Slutio je da ni jedno od imena (a bilo ih je jos u ubrzanom toku njegovih
razmisljanja) ne odgovara istini, ali u njemu je vec bio rodjen otpor prema...
"Prema kome? Prema ovom... Ovom... Provokatoru? Dvojniku?"
Zazelje da ga nema i sklopi oci.
"Znam..." rece onaj. (Paolu Della Favi dopade se to ime. Onaj! Jos vise:
onaj - ko - zna -koji- a-najbolje-neka- ga- nema!)
"Sta znas?" upita Paolo Della Fava, nakon sto se nakasljao da oslobodi
put jasnim rijecima.
"Znam da zelis da me nema..."
"Istina je... I?"
"I... Nista. Tu sam. Uzalud se trudis..."
"Recimo da je sad zasad tako, ali tako ne mora i ostati... Mogu ja i da se
vratim..."
"Gdje?"
"Pa... U hotel... Evo sad je..."
On pogleda na sat, ali na ekranu sata nije vise otkucavalo elektronsko
vrijeme. I onaj aparat, koji mu je poklonila kcerka, nije vise funkcionisao.
"Sad je tvoje vrijeme..." rece onaj.
"Moje vrijeme?" upita Paolo Della Fava. "Vrijeme za...?"
"Za sve..." preduhitri ga onaj.
"Za smrt, mozda?" pomisli i uzmanjka mu vazduha. Pokusa da ustane, ali
kao da je bio prilijepljen iz onaj panj. "To je stres i nista vise!?" Od muke
stisnu pesnice kao da se zeli udariti po prsima. Osjeti da lakse dise.
"Kakva je ovo suma?" zapita se, glasno.
"Kao i sve druge sume..." rece onaj.
"Nije istina!"
"Jeste, zasto ne bi bila istina!"
"Nije, jer u drugim sumama tebe ne bih susreo..."
"Varas se, susreo bi me i u drugim sumama..."
U tom casu Paolo Della Fava se pokaja sto nisu otputovali nekud daleko,
mozda na krstarenje Sredozemljem kao prosle godine, na kojem je Franka
zaista uzivala. On je smatrao da trebaju provesti jednu sedmicu u S***,
tek potom otputovati u Prag. Sari je bilo svejedno, tako da je prevagnula
njegova volja.
"A na moru?"
"I na moru..."
Jedna Frankina skolska drugarica prosle godine je bila s roditeljima u
Keniji. Pripovijedala je njegovoj kcerki da je bilo ludo i nezaboravno.
Posebno na turistickom safariju. I njeni roditelji i ona su se zacudili sto
centar Najrobija izgleda kao neki grad iz americkih filmova. Franka je bila
dugo nezadovoljna sto Sara i on nemaju u planu jedno takvo putovanje.
"Ah, tata, da znas da su vidjeli Kilimandzaro i Viktorijino jezero... Bilo
im je fantasticno!" Odjednom se prisjeti da je njegov stric spominjao
Najrobi. "U kojem kontekstu? Naravno, nikako turistickom! Tamo je ona
cetvrt... Kochogoro? Rogokocho? Kocho Rogo? Ah, zaboravio sam kako
se zove! Uostalom, nije vazno! Kao da bismo morali posjetiti bas takve
dijelove grada!" Pokaja se sto nije poslusao kcerkin prijedlog.
"U africkoj savani bih te sreo?"
"I tamo..."
"Optuzujes me i zelis me kazniti?"
"Ne, samo razgovaramo..."
"Ovako, u sumi, sjedeci na dva panja?"
"Da, bas tako..."
Paolo Della Fava pomisli kako je, mozda, suma kriva za sve, ali to ne rece,
buduci da je pretpostavljao kakav bi odgovor dobio.
"Suma..." rece za sebe. "Mozda je sve ovo efekat sume? Mozda ja ne sjedim
na ovom panju vec jos uvijek trcim, ali to ne znam?"
*
Bombay, proljece 1999. Paola Della Fava, zamjenik direktora jedne
francusko-italijanske firme za proizvodnju kozmetike potpuno se predao
zadatku osnivanja jedne proizvodne filijale u Indiji. Bombay je za njega
kratki put od hotela do ureda buduce filijale u kojem provodi po cio dan,
pogled iz taksija na putu prema nekom od restorana u jednom od trgovackih
centara, te jutarnji i nocni pogled iz sobe na devetom spratu na okean gradskih
svjetala i daleka, u izmaglici zmirkava, svjetla brodova u luci. Njegov najblizi
saradnik na poslovnom projektu je Mr. Upendra Devi, marljiv, ljubazan,
na djelu i na rijecima odmjeren covjek pedesetih godina, buduci direktor
filijale. On ga radije zove samo Mr. Devi. Indijski suvlasnik filijale, Mr. Ray,
dolazi veoma rijetko. To je visok, suvonjav covjek, uvijek besprijekorno
odjeven. U pogledu ovog bogatasa indijske new economy, koji je razgranao
poslove na banke, razne multinacionalke, filmske kuce i preduzeca softtware,
ogleda se njegova odlucna volja za uspjehom. Tek ponekad u tim dvama
ogledalcima probljesnu iskrice strogosti ili osjenci nepovjerljivosti, koje
odmah skrije osmijehom. (Paolo Della se u sebi ponosi svojom sposobnoscu
posmatranja. Po povratku sa putovanja u dalekim krajevima, Sara bi ga
zapitkivala o tamosnjim ljudima, posebno o biznismenima. "Svuda su isti..."
odgovarao bi kao da se zeli udaljiti od vrste kojoj i sam, na svoj nacin,
pripada. "Ali u Indiji i Kini su najenergicniji. Prednjace i voljom i zeljom
za uspjehom! Morali bismo biti oprezni u poslovima! Mogli bi nam oteti
sve ono sto smatramo da su nase, zapadne perspektive!")
Buduci direktor veoma tecno govori engleski, mnogo tecnije od Paola
Della Fave, sto ovom, u prilikama kada njihovi razgovori skrenu sa strucne
na liniju svakodnevnog zivota, donosi odredjene neprilike. Tada Paolo
Della Fava od njega trazi objasnjenja, koja mu Mr. Devi pruza veoma
usrdno, uvijek sa smijeskom na licu na kojem nema nijedne linijice ironije.
Dvanaesti bombajski dan Pola Della Fave. Poslovi su vec uveliko odmakli.
"U dobrom smjeru!" Mr. Devi ga u jednom pita kako podnosi njihovu klimu.
On se u prvom trenutku cudi jer je prvo pomislio na klima uredjaj u uredu i,
isto tako, u hotelu. Malo ce se zacrvenjeti kad mu njegov indijski saradnik, bez
ikakve zelje da ga ismije, bude rekao da misli na klimu, na pravu klimu: "Sada
je vrijeme zimskih monsuna, koji duvaju sa sjeveroistoka." On pomislja da
ovakva zabuna u njegovom radnom ambijentu ne bi prosla bez ogovaranja
(to je jedna od crta socijalnog karaktera: od obicnih radnika do sefova i direktora,
koju on naziva nakaznim ogledalom medjusobne konkurencije). "Mozda bi mi
dali nadimak Klima, kao sto su me neko vrijeme nazivali Efekat, buduci da
cesto upotrebljavam taj termin?" Mr. Devi mu se odjednom cini simpaticnijim
nego dotad. "Da, podnosim odlicno tu klimu, cak mi bolje odgovara nego
friulska u proljece." Zainteresovan monsunima, upitace Mr. Devija da li u to
vrijeme duvaju s kopna ili s mora. "Sa kopna, od decembra do maja,
a zimski od juna do oktobra, s Arapskog mora. To je kisni monsun," kaze Mr.
Devi trudeci se da njegov saradnik i gost ne stekne utisak da ga on poducava.
"Tezak je za strance, vlaga je visoka. Ali jos tezi su prelazni periodi, kada su
osim oluja cesti i cikloni..." Kad ga bude upitao o vjetrovima mora najblizeg
njegovom kraju, Paolo Della Fava ce se osjetiti u svom elementu, siguran u
svoje poznavanje jadranskih vjetrova. Nabrojace ih na italijanskom: "Maestro,
greco, scirocco, libeccio, bora..." Iskustvo, mada nedugo, iz kratkih plovidaba
dobro mu je doslo, pa ce se osjetiti zadovoljnim.
Jedne od posljednjih veceri njegovog poslovnog boravka u Bombayu, Mr.
Devi kaze da bi ga pitao o necemu, s nadom da to nece biti indiskretno.
Prilicno zagolican radoznaloscu o cemu bi se moglo raditi, on se slaze.
"Kako ste dozivjeli boravak kod nas?" pita ga Mr. Devi.
"Pa..." odgovara pa nacas cuti kao da bi zelio odmah znati da li je to
jedino pitanje. "Kao i u drugim slicnim prilikama, u drugim zemljama."
"Naravno, vi mislite na evropske zemlje?"
"Uglavnom, ali sve je u sustini isto... New economy cini svoje... K tome,
za sve nase proizvode bice nebitno da li su proizvedeni u Milanu, Parizu
ili u Bombayu, sutra u Moskvi, preksutra u Pekingu, Torontu ili negdje
u Tajlandu!"
"To je nepobitno... Ali... Da li ste vidjeli nesto zanimljivo u Bombayu?"
"Nije bilo vremena..."
"Ah, onda nista..."
"Samo recite..."
"Mislio sam da ste pokusali vidjeti i periferije ovog naseg beskrajnog
grada..."
"Zasto periferije?"
"Da ih mozete uporediti sa centrom..."
To rece, uljudno ga pozdravi i ode.
"Ko bi mogao da zivi na periferiji osim sirotinje? To sam vec koji put gledao
na televiziji. Zar nije cudno da taj covjek, koji izuzetno pazi na svoju pojavu,
- svaki dan je u drugom odijelu! - razmislja o sirotinji Bombaya?"
Osim pitanja koje je postavljao sam sebi, Paolo Della Fava nije imao
odgovor. Utom ce se pojaviti sekretarica Mr. Raya i uruciti mu poziv za
veceru, za sutra navece.
On se te vecere ne sjeca zbog ekskluzivnog restorana, opustene atmosfere za
stolom za kojim, naravno, nije bio jedini gost (Mr. Ray je pozvao desetak
predstavnika svojih stranih partnera), neobicnih a ukusnih jela, muzike i
plesne grupe djevojaka koje su svojom igrom gostima nenametljivo pokusavale
docarati barem ponesto od folklora svoje zemlje, vec zbog kratke setnje, prije
deserta, sa Mr. Devijem. Kad budu svi ustali od stola, to ce, buduci da u takvim
prilikama uvijek budno prati kako se ponasaju drugi, uciniti i on. I sada kao
da sve posmatra na nekom neprisutnom a jasnom ekranu vidi sebe kako
razmjenjuje nekoliko kurtoaznih rijeci sa Mr. Rodenbachom, direktorom
jednog belgijskog preduzeca. Nudi mu jednu toskansku cigaru, koju Mr.
Rodenbach rado prihvata i kaze kako je cudno da je svijet u isto vrijeme i mali
i veliki. "Na Vratima Indije razgovaram na engleskom s jednim Italijanom,
pusimo toskanske cigare! U nasem drustvu su, pored Indijaca, Englez,
Kinez, Egipcanin, Rus... I mnogi drugi... Sta reci?" Paolo Della Fava, koji
pusi samo u takvim prilikama, kaze, s lakocom, iako u prvom casu nije
razumio na sto se odnose Vrata Indije: "Ah, da! Zaista, sta reci
osim istine da je svijet zaista i mali i veliki!" Uskoro ce im se pridruziti Mr.
Sakaf, Egipcanin. I on ce rado uzeti ponudjeni toskanac. "Indija je cudesna
zemlja, a Bombay pravi megalopolis, kao Kairo..." kaze on, klimajuci
glavom. "Kako da ne! Ne zovu ga uzalud Vrata Indije..." veli Paolo Della
Fava, ponosan na svoju razgovornu snalazljvost. U tom casu primjecuje
da je cijeli restoranski kompleks, sa svojim zgradama i vrtovima, okruzen
sumom. Njemu se, zbog svjetala, cinilo da su rubovi sume zapravo
jedna neuobicajeno visoka ograda. Prilazi im Mr. Devi. Belgijanac i
Egipcanin ga pozdravljaju i udaljuju. Paolo Della Fava govori
Mr. Deviju o sumi za koju je mislio da je ograda. "Mozemo je vidjeti i
izbliza," kaze mu Mr. Devi. Zapucuju se, polako, prema rubu sume.
Konture stabala postaju jasnije. Kad budu prisli sasvim blizu sumi, Paolu
Della Favi ce se uciniti da je silueta nekog covjeka promakla izmedju stabala
i nestala, brzo kao sto se i pojavila. Pruzice ruku u tom pravcu i zastati,
nepomicno.
"To je obmana naseg oka..." kaze Mr. Devi, kao da je razumio razlog
njegove zapitanosti. "Samo to... Mi smo zapravo u centru Bombaya.
Ovdje nema sumskih stanovnika."
"Sumskih stanovnika?"
"To su oni koji su napustili aktivni svijet zbog zivota u kontemplaciji..."
"Gdje ih ima?"
"U Indiji..." kaze Mr. Devi, ne skrivajuci smijesak. "To su oni za koje,
iako su zivi, kazu da su vec umrli na ovom svijetu... Postoje, ipak, postoje,
u apsolutnoj nevinosti suma!"
Kad se budu vratili za stol, Mr. Devi ce ga upitati sta misli o intervenciji
Nata protiv Srbije. Paolo Della Fava ce se samo natrenutak zamisliti ali
odmah potom odgovoriti da ne vjeruje da ce taj rat uzrokovati neke vece
poremecaje na trzistu. Nakon kratkog cutanja, Mr. Devi, pogleda malcice
zamucenog od vina, upitace ga da li zna da je Mr. Ray veoma religiozan.
Ne, to nije znao. Niti da Mr. Ray veoma lose postupa prema podredjenima.
Ovo posljednje ce precuti. Javljala mu se cudna misao o sumskim
stanovnicima: "Ako nas vide, sta misle o nama?"
(Nastaviće se)
Nema komentara:
Objavi komentar