Susret u šumi (4)

*
Iako je porijeklom iz porodice cije je socijalno stanje bilo mnogo bolje negoli
njenog muza (otac je bio sluzbenik, majka prodavacica), Sara nije rado
pripovijedala o svojoj proslosti. Nikome, cak ni svom muzu. Smatrala je da
je to neotudjivi dio njene slobode. Bila je na prvoj godini pravnog fakulteta u
Padovi, a njen brat u trecem razredu gimnazije kad je njihov otac umro od
kapi, a majka nekoliko mjeseci kasnije, od raka. Odbivsi sve rodbinske ponude
za brigu o njoj i bratu, napustila je studij i zaposlila se kao sluzbenica u
jednoj fabrici kod Udina. Niko od rodbine i prijatelja njenih roditelja nije
ni pomisljao koliko se volje krilo u toj nazgled krhkoj djevojci velikih tamnih
ociju koja nije zeljela ni pomoc, ni zastitu, ni zaduzivanja, koja se o bratu
brinula s majcinskom njeznoscu ali i strogoscu starije sestre. Na svom prvom
poslu vrlo brzo je savladala sva potrebna znanja iz racunovodstva. Kada
na jednoj igranci bude upoznala jednog mladica, inace agenta za prodaju
nekretnina, u kojeg ce se i zaljubiti, malo ce vremena proci a ona ce se naci
s njim, na istom poslu, te zaposliti i svog brata (koji ce se uskoro, vodjen
neskrivenim ambicijama, nakon sto je u Toskani upoznao jednu bogatu mladu
Engleskinju, preseliti u London)... S Paolom Della Favom spojice je slucaj:
u jesen osamdeset seste on ce u blizini Udina dozivjeti tezi automobilski sudar;
nekim cudom, iz auta sasvim slupanog prikolicom kamiona koja se zanijela
na jednoj krivini, izaci ce neprovrijedjen, s neznatnim ogrebotinama. Kad
bude telefonirao svojoj osiguravajucoj agenciji u Milanu, preporucice mu,
zbog ozbiljnosti situacije, da se obrati njihovoj najblizoj agenciji. Tako ce
upoznati Saru, koja je vec neko vrijeme, nakon razlaza sa onim mladicem, s
kojim je prozivjela pet godina u vanbracnoj vezi, vec bila suvlasnica upravo
jednoj od friulskih agencija tog, inace poznatog, italijanskog osiguranja.
"Zaljubila sam se na prvi pogled..." reci ce jednoj od svojih, inace rijetkih,
prijateljica. "Fascinirali su me njegova mirnoca, sigurnost, odmjereni
pokreti, visina glasa... Znala sam da preda mnom stoji covjek koji zna
sta zeli u zivotu!"
Misao o zaustavljanju javila joj se naglo i neocekivano, jedne subotnje
zore. Probudjena jesenjom kisom koja je nemilosrdno udarala o skure, ona
stavi dlan na prazno mjesto na krevetu. (Njen muz je bio vec desetak dana
u Parizu). Prazno mjesto na bracnoj postelji je bilo vlaznjikavo hladno.
Ona poce plakati, tesko grcajuci, kao da se nesto u njoj kida. Pomisli
na svog brata s kojim se rijetko vidjala ("tri ili cetiri puta tokom osamnaest
godina!"), da je nedavno napunila cetrdeset godina, da joj nesto ("ili neko?")
u njoj govori da se treba osvrnuti iza sebe, nesto promijeniti. "Ni previse, ni
premalo!" U njoj, poput otkucavanja sata, poce se ponavljati pomisao da
se njen muz vise nikada nece vratiti. Zgrcena na krevetu, u fetusnom polozaju,
u tami spavace sobe, ona ce provesti tu besanu noc i docekati jutro s jednom
jedinom mislju u sebi: da sve tako lako moze postati besmisleno i da ona,
ako se to desi, nece imati u sebi ni snage ni volje, kao nekad prije, da sve
zapocne iznova.
Ne sjeca se kako je tog jutra Franki pripremila dorucak. Djevojcica je o
necemu cavrljala. "Zapitkivala me je da li ce jos stvarno trebati kisobran, jer
je kisa bila skoro vec prestala padati? Sta sam joj odgovorila?" Kad se bude
vratila u spavacu sobu, nece otvoriti skure. "Kada se zaculo zvonce? U
pola devet? Dolores subotom dolazi u jedanaest, ostaje do dva poslijepodne.
Dakle, nije mogla biti ona... Ustala sam, pregrnula se kucnom haljinom i
otisla do citofona..." Jedan muski glas ce joj objasniti da je dosao zbog
zamjene vodovodnih cijevi u garazi. "Izvinjavao se, jer je morao doci jos
prethodne subote... Ne znam sta me je navelo da ga pozovem da udje u kucu?
Nisam znala da li je mlad ili star, lijep ili ruzan. Bilo mi je svejedno. Ne,
nije mi bilo ni do kakvog polnog odnosa, bila sam sama, prepustena tom
cudnom a strasnom jutru, maglicastim polusvjetlima na prozorima. Kad je
usao..." Ona ce mu se obisnuti oko vrata i zaplakati. Mladic, u tom casu
zbunjen, ne ispustajuci sanducic s alatom i ponavljajuci da je rijec o nekom
nesporazumu, osvrtace se oko sebe u ogromnom dnevnom boravku, pogledavati
prema luksuznom namjestaju, mramornom kaminu, raskosnom lusteru, velikim
slikama na zidu i cudnim skulpturama na podu pokrivenom skupim tepisima.
Ne, ne sjeca se ni gdje ju je uzeo. "Na podu? Na divanu?" Zna da mu nije
rekla cak ni da zakljuca vrata. Bilo joj je svejedno da li ce neko uci, vidjeti ih
kao gomilu tijela. "Dlanovi su mu, zacudo, bili mekani... Nisam vise bila
sama... Nisam se pitala ni da li ce to imati neke posljedice. Neku polnu bolest
ili... Sve mi je bilo svejedno, osim istine da imam nekog uz mene! Poslije sam
zaspala, tvrdo. "
Dolores ce je naci na podu. Misleci da se njena gazdarica onesvijestila ili da
ju je neko napao i necim udario, kucna pomocnica ce povikati od straha. Sara
ce se probuditi, ustati, popraviti kosu i reci jednostavno da ne zna sta joj se
desilo ali da je sada sve u redu. Utom ce na vratima pozvoniti onaj vodoinstalater.
Vrata ce otvoriti Dolores i prenijeti joj majstorovu poruku: "Pita da li vam treba
faktura? Promijenio je neke cijevi u garazi..." Ona ce reci da ne treba, otici
po novac i reci Dolores da isplati vodoinstalatera. Pozelje da s njom poprica,
kao nikad prije. (Sara je smatrala da distanca prema podredjenima je
uslov za medjusobno korektne odnose). "Recimo o Bogu, onom istom u koje
mnogi jos uvijek vjeruju, a ja, nakon nepravedno rane smrti mojih roditelja,
nisam u stanju?" Ali se suzdrza. Iznenadno joj poce prijati, kao nikad dosad,
huk usisivaca u rukama kucne pomocnice. "Dozivao me u stvarnost?"
Kad se Paolo Della Fava bude vratio s puta, ona ce mu odmah reci:
"Ovako vise ne ide, nesto se mora promijeniti..." Iznenadice ga njene rijeci,
neobicno reske i nadasve odlucne. Natrenutak ce mu se uciniti kao da mu
je iz ruku ispala ona busola o kojoj mu je ona, jednom, pricala sa simpatijom:
"Kad sam te prvi put vidjela, pomislila sam da bi se o tebi mogla napisati
prica, mozda i roman! Recimo... Covjek s nevidljivom busolom! Sta velis?"
"Saznala je za moju ljubavnicu?" Sjest ce, ne skinuvsi mantil, s aktovkom u
ruci ciju ce rucku grcevito stezati kao onomad na jednom minijaturnom
aerodromu u jugoistocnoj, Aziji prilikom prinudnog slijetanja aviona.
Kad bude cuo njene rijeci o usamljenosti i potrebi da se zaustave, reci ce
suvo, kao da zeli prikriti uzdah olaksanja: "Moram razmisliti..."
Ipak, pristace na njen prijedlog.

*
Ona se trgnu, naglo, kao iz nekog teskog drijemeza. Objema rukama stegnu
rub stola. Pomaknu stolnjak, svijece narancasto zatreperise.
"Naravno, neka Franka odabere svoj put..." rece on, nakon duzeg medjusobnog
cutanja. Zelio je reci i da smatra da ce biti dobro da nikad ne zaboravi na kojoj
strani treba biti: s jacima, bogatijima, uticajnijima. Ali to ne rece, jer, znao
je, Sara je mislila o tome kao i on. Isto su mislili i o potrebi da budu na distanci
prema drugima. "Uvijek osmijeh svima, prijateljstvo nikad!" To je bila njihova
deviza, narocito za odnos prema drugima iz njihovih poslovnih krugova.
"Natoci i meni..." rece ona.
" Ipak, cak i ako nas je zaista optuzivao, to je razumljivo..." rece on toceci vino.
"Zasto?"
"Nisam u stanju da ti objasnim ono sto slutim..."
"A to je?"
"Moj stric je pri kraju zivota..."
Ona na to ne rece nista, ali izraz lica joj i ociju govorio je jasno da to nije
bilo tesko pretpostaviti: njegov stric je ostario pa bi o tome bilo besmisleno
razgovarati.
On je htio reci i da na kraju zivota, vjerovatno, sve oko nas ima drugaciju
pojavnost: ljudi, sva druga bica, stvari. Ali to ne rece, jer se odjednom zacudi
takvom svom razmisljanju, iznenadjujucem i neprepoznatljivom njemu samom.
Cak pomisli da je, mozda, dotaknuo vrijeme samo, ali ne ono na koje je
naviknut, s kojim je u stalnoj utrci, vec neko dotad mu nepoznato, djeljivo sa
drugima. "Ovakva misao? Cudom, slucajem, Providjenjem?" Proze ga
nemir. Osjecao se kao da nije vise onaj bivsi, ispunjen sigurnoscu u odnosu
prema svim ljudima i stvarima. "O cemu ja razmisljam ove veceri, u Gradu!?
Sta mi se desava? Mozda mi svaka dokolica postaje opasna?"
Odmahnu rukom, kao da od sebe zeli odgurnuti neko lice koje ga prisiljava
da cini ono sto ne zeli.
"Komarci?" opazivsi njegov pokret upita ga Sara.
"Da, komarci..." odgovori suvo i skrenu pogled.
"Svake godine sve ranije stizu..."
"Da, svake godine..."
Opet nasu vina u casu i pomisli kako je bolje, stavise ugodnije razgovarati
o komarcima negoli o temi koja se tog jutra najavila. Neocekivana, iznenadna.
Sutradan, dok su plovili blago ustalasanim vodama lagune, Sara mu
pridje da ga odmijeni za kormilom.
On joj prepusti upravljanje jahtom. Zacutase.
"Meni se cini da nas je tvoj stric dozivio kao neke trule bogatase!" rece ona
najednom.
"Ne vjerujem..."
"Zar nismo sve zaradili posteno, svojim radom?"
"Jesmo..."
"Zar je i ova barka neki poseban luksuz? Svidja nam se i... Sta bi sad
trebalo? Da je prodamo? Ili mozda nekom poklonimo?"
"Ne, ovako je dobro..."
"Imas pravo... Uostalom, kao da smo je platili bogzna koliko! Osamdeset
hiljada eura... Sta bi se reklo za one koji kupuju jahte od milion eura?"
"U pravu si, Saro!"
Opet zacutase. On odjednom pomisli na sve one protekle godine u kojim je
njegova vjera u Boga nestajala u dinamici njegovih poslova, poslovnih
putovanja, radnih sastanaka, sklapanja ugovora, izrade proizvodnih planova,
godisnjih odmora, kupovine i opremanja njihove vile, apartmana na moru,
barke na kojoj mu se javio ovaj kovitlac misli i... "Sve tako, dok se nije
izgubila! Otac bi na ovo cutao. O svemu ovom nikad ga nisam cuo sta
stvarno misli. Zbog tezine posla, nepravdi koje je trpio? Sta bi rekla moja
majka? Vjerovala je da Svemoguci vidi sve i svakog, danju i nocu..."
Vrscima prstiju nervozno zadamara po okviru vrata kabine.
"Ja sam bila kocnica tvom napretku, to je jasno! Ali zasto? Jer sam mislila
da odvojeni zivot ne vodi nikud, da smo ipak porodica. Sve je, mozda, u tome:
da napredujemo ali i da se znamo zaustaviti! Ti si se slozio i rekao da su
visoki usponi u karijeri kao opijum i da nam moze biti dobro i u Friuliju,
gdje sam rodjena i gdje ni meni ne ide lose..."
"Da, jesam..." rece pitajuci se kad je rekao ono o karijeri kao opijumu.
"To sam ucinila za porodicu... A zar crkva neprestano ne istice vaznost
porodice?"
"Da, bas tako..."
"Nikom ne ugrozavamo njegovu slobodu... Neka svako cini ono sto zeli!"
"Tako je..."
"Ne ogranicavamo slobodu ni nasoj kcerki. Da li si me nekad cuo da je
prekorijevam zato sto je Mirka njena najbolja drugarica?"
Sara nervoznim pokretom ruke pokaza prema pramcu na kojem su sjedile
djevojcice neprestano cavrljajuci i povremeno se smijuci naglas. Ocito su opet
razmjenjivale video-poruke.
"Ne, nisam..."
"A znamo da je Mirkin otac elektricar, majka krojacica... I?"
"Nista... Sve je u redu. Upoznale su se na casovima plesa i lijepo se druze."
"Naravno. S tim da to ne znaci da se moramo i mi druziti se Mirkinim
roditeljima... K tome, svi danas imamo posla preko glave cak i ako bismo
zeljeli da se druzimo s mnogim ljudima!"
"Da, da..."
Sara udahnu duboko i zahvalno ga pogleda. On izadje iz kabine i sjede na
nisku lezaljku na palubi. Sunce mu je bilo pravo u oci. On ih sklopi i ostade
tako, u nekom njemu cudnom, maglicastom drijemezu. Kad ponovo otvori oci
vidje kako na nekih tridesetak koraka od pramca, na vodi ravnoj i glatkoj
poput stakla, stoji jedan covjek.
"Stric Giovanni!"
Bio je odjeven kao dan prije: tamni sako i tamne pantalone, francuska
kapa, tasnica. Izgledao je visi i mrsaviji nego inace.
Priguseni krik Paola Della Fave izmijesa se sa glasanjem galebova u
letu nad jahtom. On protrlja oci.
Stricev lik se rasplinu.

(Nastaviće se)