*
Paolo Della Fava je samo tri sedmice imao brata blizanca, Pietra. Umro
je od upale pluca. Iznenadno, kao da ga je neko odnio iz kuce, govorila je
njihova majka. Od djetenceta nije ostala cak ni jedna fotografija, ali svi
su govorili da su blizanci licili kao jaje jajetu. U djetinjstvu, koje je
proveo u Spinei, malom venetskom mjestu, nikako nije uspijevao da zamisli
ranoumrlog brata. Njegov otac, metalski radnik, nerado se vracao
toj uspomeni. Takodjer i Paolove sestre, obje starije od njega. On brata
blizanca pamti po majcinim nevjesto skrivanim suzama i odlascima s njom
na groblje ranim nedjeljnim jutrima. Brat Pietro bio je neveliki pravougaoni
okvir od kamena u cijem sredistu su rasle ruzice i neko sitno raznobojno cvijece,
maleni kameni krst i andjelcic ruku sklopljenih u molitvi zagledan, iznad
upaljenih svijeca, u nebo nad grobljem. Jednom, za vrijeme bozicnog rucka,
upita Giovannija, ocevog brata, misionara u Africi, gdje bi mogla biti dusa
njegovog brata Pietra.
"Na nebu..." rece stric.
"Da li nas sada vidi?" radoznalo ce na to.
"Da, vidi nas..."
"I sada, dok rucamo?"
"Da, i sada..."
"I tako... Sve duse..."
"Bas tako..."
"A sta misle o nama?"
Iako je tada imao samo pet godina, sjeca se i stricevog odgovora.
"To znaju samo one, Bog i nasa srca..."
Sjeca se i onog poduzeg muka za stolom i majcinog jecavog glasa. "Htjela
je nesto reci?" Poslije su njegov otac i stric sasvim tiho razgovarali o
njihovom najstarijem bratu, nestalom na ruskom frontu. Njihova zajednicka
fotografija iz djetinjstva bila je u dnevnoj sobi. Godinu cetrdeset drugu
otac i stric izgovarali su tiho, kao da se plase da ce nekog probuditi. "Ni
groba, ni istine da ga zaista nema..." ponavljao je stric i ostro govorio
protiv Ducea. "Svi su trebali dezertirati, svi baciti oruzje! Kakva laz nas
je privukla!" A otac je slijegao ramenima i ponavljao: "Sve je to tako tesko,
tako nerazumljivo..."
Oni, Bog i nasa srca?
To ce njegov stric ponoviti jos jednom u njegovoj vili, tada vec starac, prilikom
posljednjeg povratka u Italiju iz svoje misije u Ugandi. Vec godinama se nisu
vidjali. Starac je radije odsjedao u Spinei, u kuci u kojoj zivi Maria, Paolova
starija sestra. (Mladja, Anna, jos uvijek je u Svajcarskoj. Ona zeli, cim ode
u penziju, da se vrati u rodni kraj, u drugu polovinu kuce, koju je s muzem
vec uredila za stanovanje. Obje sestre su radnice: Maria je krojacica, Anna
magacinerka. Vec godinama sa sestrama i njihovim porodicama se vidja
samo za Bozic i Svisvete, uvijek u Spinei.)
Onog proljecnog jutra - a bila je subota i popodne su namjeravali poci u
Grado - Paolo Della Fava je mislio da ce se starac zadrzati kod njega samo
nakratko. Kad ga, reda radi, upita da li ima namjeru ostati na rucku, on
zacudo pristade. Sara pozva Dolores, da dodje spremiti rucak.
"Nadajmo se da ce otici do tri?" sapnu ona muzu. On nemocno rasiri ruke.
Jeli su u nekoj cudnoj tisini. Franka je nekoliko puta poluglasno pitala majku
da li tog popodneva zaista namjeravaju ici u Grado. Pozvala je jednu svoju
skolsku drugaricu.
"Mozda nije trebalo da ostanem na rucku?" javi se starac.
"Ah, strice! Kakvo pitanje!" rece necak.
"Ako ste zavrsili s jelom, mogu li nesto reci?"
"Kako da ne, strice!"
Iz zdjele s vocem starac uze jednu jabuku. Jagodicama kaziprsta i palca drzao
ju je za peteljku kao da zeli biti grancica vec ubranom plodu.
"Svi znamo sta imam u ruci..."
"Jednu jabuku!" rece djevojcica ne skrivajuci ironiju.
"Mislim da zvoni tvoj mobilni..." rece Sara kcerki.
Djevojcica hitro ustade i ode. Paolo Della Fava zahvalno namignu supruzi, ali
zapazi da rub stolnjaka poce titrati u ritmu njenog nervoznog cupkanja nogama.
"Mozete li zatvoriti skure na prozorima i donijeti mi jednu stolnu lampu?"
upita starac.
"Dolores!" pozva Sara kucnu pomocnicu. "Da li me je cula?"
Paolo Della Fava, s teskocom prikrivajuci zbunjenost, uradi po starcevoj zelji.
Sjedili su u polutami u kojoj je svijetlila ona stolna lampa. Paolu Della Favi
se ucini da jabuka u starcevoj ruci nije obasjana vec isijava zelenkastozutu
svjetlost. "To je, vjerovatno, usljed efekta promjene svjetla i tame zbog pojave nove,
oskudnije svjetlosti?" pomisli on.
"Sta vidimo?" upita ih starac.
Njih dvoje se zgledase, zbunjeno se smijeseci starcu.
On ponovi pitanje.
"Pa..." zamucnu Sara. "To je... Jedna jabuka!"
"I tacno i nije..." rece starac i uzdahnu. "Mi vidimo samo osvijetljenu stranu
jabuke."
Paola Della Fava, koji je s vremena na vrijeme iscitavao i prirucnike logickih
vjezbi, koje, po njegovom misljenju, odlicno sluze za posao kojim se bavi,
lecnu se: "To sam morao pogoditi!"
"Ja sam prozivio moj zivot na drugoj, neosvijetljenoj strani... Koja je tako
blizu a tako daleko ovoj osvijetljenoj. Jedino zadovoljstvo koje osjecam je da
sam izbjegao iluzije dobrostanja svijeta u kojem sam rodjen," rece starac
neumorno drzeci plod pa zacuta.
Paolo Della Fava je jasno cuo kako u muk za stolom stizu otkucaji zidnog
sata. "Sta bi bilo lose u dobrostanju?" I sam sebi odgovori na
neizrecenu pomisao: "Nista!" Njegovo razmisljanje o temi koju starac ovlas
napomenu bilo je tipicno za ljude koji imaju neki vazniji polozaj. "Kada se,
naprimjer, na kraju nekog poslovnog rucka ili vecere, govori o svemu i
svacemu pa tako i o stvarima koje se ne poznaju dovoljno, ali je veoma
vazno reci bilo sta, tada se ponekad moze cuti misljenje da bijelac, i da
nije otisao da kolonizuje druge kontinente, ne bi uticao na siromastvo i
zaostalost tih naroda. (U posljednje vrijeme se govori i o sukobu civilizacija,
te knjigama jedne italijanske novinarke koja zivi u Americi. On ih jos
uvijek nije procitao, iako ih je nabavio. "Ponekad je ruzno je kad se ne
poznaju hit stvari! " Cekaju ga, u polici za neprocitane knjige. "U
elegantnom su povezu, lijepo izgledaju...")
Ucini mu se da zidni sat jace zakuca.
"Dacu ti prilog za tvoju misiju..." rece on stricu.
Starac ostavi jabuku u zdjelu s vocem i, kao da nije cuo necakove rijeci, iz
dzepa izvadi hemijsku olovku i jedan ispresavijani list papira koji odmah
razmota i na njemu, neobicno hitrim pokretima nesto nacrta.
"Sta je ovo?"
"Kisobran!" rece Sara.
"Isjecak kruznice!" rece Paolo Della Fava pomalo zbunjen vijugavim
koncicem koji kao da je bio prilijepljen za isjecak.
"To je jedan mis..." rece starac smijeseci se pa okrenu list i nacrta kocku
veliku koliko su mu dopustale dimenzije lista, a u jednom uglu kruzic.
"To je jedna soba? Ili kuca? " rece Sara.
"Recimo da je kuca..." na to ce starac pa u kocki nacrta oveci krug i
onaj isti koncic.
Paolo Della Fava osjeti da se preznojio. Uzbudjivalo ga je sto nije uspio
pogoditi sta je stric nacrtao prvim crtezom, niti se usudio da kaze sta misli o
drugom.
"Mogao bi biti balon onaj krug s koncicem? Ali kako povezati balon u
u kuci sa misem izvan kocke?"
I Sara je cutala. Nije vise nervozno cupkala nogama.
"To je onaj isti mis," rece starac, "ali sada se prejeo u kuci..."
"Ako bi zelio da izadje, trebalo bi da prosiri rupu!" pokazujuci prstom na kruzic
u jednom uglu sobe, rece glasno Sara, kao da je cudnovata enigmatska igra
koju je zapoceo njihov gost pocela da je zaista zanima.
"Ako bi zelio..." starac tiho ponovi njene rijeci. "A da li mis zaista zeli izaci u
svijet iz kojeg je stigao?"
"Mozda mu se svidja u kuci?" rece Sara. Pa dodade, odjednom umorno, nakon
sto pogleda prema zidnom satu koji otkuca dva puta: "Ah, ko bi to znao?"
"Ne vjerujem da zeli izaci... Mis u tom prostoru ima svega osim ogledala,"
rece starac.
Njih dvoje su cutali. Paolo Della Fava se pitao da li to starac misli
na njega, svog necaka. Prijepodne, dok mu je pokazivao kucu, garaze, dvoriste
i vrt sa fontanom i vodoskokom, starac ne rece ni jednu jedinu rijec. Kad ga
upita sta misli o mjestu gdje zivi, starac mu rece da je kuca velika, a dvoriste i
vrt uokvireni velikom i tvrdom zeljeznom ogradom. Ovo posljednje ponovi jos
jednom. Istina, pokaza malcice radoznalosti kad u necakovom kabinetu spazi
onu stazu za trcanje i utege.
"Rekreiras se svakog dana?"
"Uglavnom, nastojim da to cinim koliko mogu... Trcim i u slobodnoj
prirodi!"
Ucini mu se da je u starcevom pogledu bilo neizreceno pitanje: "Na sta
i na koga se misli dok se covjek tako redovno posvecuje vlastitom tijelu?" Ako bi
mu to rekao, on bi mu odgovorio poslovicom o zdravom duhu u zdravom tijelu!
Ni mrvicu radoznalosti stric ne ispolji za nekoliko slika i skulptura u velikoj
dnevnoj sobi s kaminom. (Neke je kupio u Kini, Japanu i Indiji, tokom svojih
poslovnih putovanja. Ima i jednu sliku kupljenu u Moskvi, na Arbatu. "Strasno
jeftino sam je kupio..." ponekad se pohvali nekom posjetiocu). "Hladnim,
nezainteresovanim pogledom samo ovlas se dotaknuo svakog eskponata, a
kazu da je kao seminarac za vrijeme raspusta rado slikao akvarele! Nekoliko
ih je ostalo u nasoj zajednickoj rodnoj kuci u Spinei..." pomisli. "Koracao je
odsutno, kao da sam ga primorao da me slijedi!"
Nestade svjetla. Odmah se upalise dvije crvene sijalicice na zidu.
"Ovdje nikad niste u mraku..." rece starac.
Paolo Della Fava skljocnu prekidacem stolne lampe, ali bezuspjesno. Ustade
i donese novu sijalicu.
"I kad govori i kad cuti, on optuzuje?" pitao se, s gorcinom, dok je u ladici
plakara u hodniku trazio odgovarajucu sijalicu. "Ah, kad bi on znao
koliko je onih koji su dobrostojeci ko zna koliko puta vise od mene? Kako da
da mu objasnim da sam sve zasluzio radom i nicim vise? Ne bavim se politikom,
niti me ova zanima izvan ekonomskih pitanja. Dakle, otpada i pomisao
da imam neke nezasluzene privilegije!"
Svjetlo opet zasja.
"U stvari, vjerovatno grijesim: kuca je puna ogledala, ali mis u svakom od
njih vidi sebe onako kako on zeli..." rece starac i otpi gutljaj iz case s vinom.
"Puna je svega, a nema prozore..."
"U redu, puna je, nema prozore itd.itd. A cega ima u svijetu izvan kuce?"
upita Sara.
"Ako zamislimo da je prazni prostor oko kuce upravo svijet, skoro sve iz tog
svijeta zavrsava u jednoj jedinoj kuci u kojoj presiceni mis ne lici na sebe!"
odgovori starac.
"Zeljeli ste reci...?
"Nista posebno osim cinjenice da jedna petina covjecanstva koristi
devedeset posto svjetskih izvora, dok dvije trecine zivi ispod minimuma osnovnih
zivotnih potreba. Proveo sam neko vrijeme i u Korogochu, kod oca Alexa
Zanotellija, u najvecem barakopolisu na svijetu, na periferiji Najrobija, u stvari
na periferiji ljudske ravnodusnosti prema patnji drugih... Bio sam u Zairu,
Burundiju... Uskoro se vracam u misiju u Ugandi. Nadam se da ce moji crncici,
prije nego sto odem... Tamo..."
Starac s vedrim osmijehom rukom pokaza nekud neodredjeno.
"Da ce dobiti skolu, to se nadam... Jos nedostaje krov. I da ce u novoj stali
zamukati krave. Znate li vi sta znaci jedna krava u tom ugandskom selu?"
Paolo Della Fava ustade od stola, donese iz svog kabineta blok cekova,
zazmiri kao da nacas premislja sta da upise, pa brzo popuni jedan cek
i pruzi ga stricu.
"Nisam dosao zbog toga..." tiho rece starac ne pruzajuci ruku da uzme
cek. "Jednom davno, dok si bio sasvim mali, upitao si me da li nas vide
duse umrlih. Odgovorio sam sam ti da to znaju one, Bog i nasa srca. U
mom zivotu vidio sam toliko mrtvih od bijede, gladi i zedji da mi se vec
godinama cini da njihove duse ne samo sto nas posmatraju vec nas i
optuzuju. Pokrali smo ih i iskoristili, kao sto ih i danas krademo i
iskoristavamo da bismo imali ovaj nas svijet ne samo ovakav kakav jeste,
pun idola konzumizma, materijalizma i profiterstva, vec jos agresivniji
prema nemocnim i ponizenim diljem cijele Planete."
"On i mene optuzuje?" pomisli on. "Uzmi, strice... Za krov i... Krave!"
"Kad se vratim, mogu li reci u onom ugandskom selu: Ovo je od covjeka koji
nas je razumio?" upita gledajuci necaka u oci, jos uvijek ne pruzajuci ruku.
"Ne znam koliko je to vazno... Vaznije je da, kako da kazem..."
Paolo Della Fava se nije mogao sjetiti kada su mu posljednji put nedostajale
rijeci. Jedan americki ekspert za preporuke u poslovnom ponasanju smatra da
je bolje cutati i traziti da se ponovi pitanje negoli zapoceti misao koju nismo u
stanju nastaviti. I niposto ne oboriti pogled, pogledati uvis ili ustranu!
"Sta je vaznije? " upita starac tiho i zakaslja se.
Vrata se otvorise. Franka udje i poluglasno upita majku da li ce konacno
ici u Grado. Sara je umiri i nasmijesi se starcu koji kao da nije ni opazio da
je Franka opet u trpezariji. Gledao je netremice u necakove oci. Paolo Della
Fava pogleda ustranu i usredsredi se na svoj odgovor.
"Vaznije je da se zavrsi krov na skoli i da se nabavi stoka!" rece, nastojeci
prikriti neiskreni ton svojih rijeci.
"Naravno..." rece Sara, tek da se oglasi i pomogne muzu.
Spolja se zacu grmljavina. U trpezariju udje Dolores.
"Ah, skoro ste u mraku..." rece kucna pomocnica iznenadjena svjetlom
stolne lampe i zatvorenim skurima. "Stol cu pospremiti kasnije?"
"Kasnije, kasnije..." rece Sara dajuci joj znak rukom da izadje.
"Vrijeme da podjem..." rece starac i ustade. "Vec dugo smo skoro u mraku..."
"Ali cek moras uzeti!" rece Paolo Della Fava.
"Moram?" rece starac odsutno, kao mukli odjek necakove rijeci.
"Pa... Moras!" rece on i stavi mu cek u dzep kaputa. "Odvescu te na
zeljeznicku stanicu..."
Napolju je kisilo, ali odjeci grmljavine su se pomicali prema sjeveru.
"Sta da im kazem?" upita ga starac kad se zaustavise na prvom semaforu.
"Kad se vratim, tamo..."
"Vec sam ti rekao..." odgovori mu necak. "Ali reci im da ih pozdravljam..."
Starac klimnu glavom. Na njegovim suvim tankim usnicama natrenutak se
pojavi zagonetan smijesak, koji ne promaknu Paolu Della Favi.
Ukaza se zeleno svjetlo. Krenuse, u cutanju.
Na zeljeznickoj stanici u Udinama starac se zaputi prema salterima za
prodaju karata, ali njegov necak mu to ne dopusti.
"Jednu kartu, u jednom pravcu..." rece starac ne protiveci se. "Udine-Mestre."
Paolo Della Fava se zaputi s njim prema peronu. Zatrazi od njega neveliku
tasnicu.
"Nije teska..." rece starac i zadrza tasnicu u svojoj ruci.
Paolo Della Fava pogleda prema jugu. Oblaci su se razilazili. " U Gradu
je vec lijepo vrijeme? Mozda cak nije ni padala kisa?"
Cutali su.
Sat na peronu pokazivao je tri i dvanaest. Bilo je preostalo jos sedam
minuta do dolaska voza. Putnika u ocekivanju voza bilo je malo. Paolo Della
Fava pokusa da se prisjeti kada je posljednji put putovao vozom, pogotovo
u Friuliju i Venetu. "Dok sam jos bio student?" U Njemackoj i Japanu nekoliko
puta, ali u drugim zemljama i Italiji nikada vise.
Cutali su.
"Dakle?" rece starac.
"Kako da kazem... Liberalnih sam ubjedjenja i smatram da svako na svijetu,
bilo gdje da zivi, treba da djeluje prema svojim sposobnostima, slobodno. Na
taj nacin svako moze da ima svoje mjesto u drustvu, a takodjer i da bude
nagradjen za svoj rad..."
Starac pocuta, pogleda na onaj sat na peronu kao da se zeli zapitati koliko
vremena bi mu trebalo za odgovor.
"Osamdeset dvije godine sam na svijetu i nikad, ama bas nikad nisam cuo da
neki siromah i ne samo siromah, vec i obican covjek, kaze za sebe da je
liberal. Zasto? Kao i mnogim drugim, i toj rijeci odavno vec smo zaboravili
njene korijene i razloge njenog nastanka. Liberalis, ako me vara ova moja
staracka glava, znacilo je biti slobodouman, bez predrasuda, napredan, ali
i blagorodan, blag, dobrocudan, takodje i darezljiv. U vrijeme feudalizma
to je bio gradjanin koji se borio za svoje politicke slobode, takodje i za slobodu
misljenja i djelovanja..."
"I na to sam mislio!" zadovoljno kliknu Paolo Della Fava.
"Nisam jos zavrsio..." rece starac i nakaslja se. "Kad je gradjanin liberal
izborio svoju politicku i ekonomsku slobodu onda je zaboravio na korijene
rijeci na koju se oslonio kako bi se definisao tokom svoje borbe u vrijeme
dominacije plemstva. Tako se pretvorio u cvrstog zagovornika teorije i prakse
neogranicene slobode trzista koja danas gusi dvije trecine covjecanstva u ime
dobrostanja jedne njegove petine i, u toj petini, jedne prebogate elite. Zato
obicni ljudi znaju da je i smijesno i tuzno ako bi se pokusali ugurati medju
liberale..."
Ne, starac mu nije govorio o necemu nepoznatom. Iznenadila ga je samo
energija kojom je izgovarao svaku svoju rijec. Ali prijalo mu je sto ga stric
nije smjestio medju obicne ljude. Rado bi mu rekao i da misli da nije u
pravu kad govori o obicnim ljudima, barem na Zapadu. On je u fabrici
vidio koliko su se medju vecinom takozvanih obicnih ukorijenili sitni
karijerizam, podmukla zavist i rastuca zelja za prestizem. "Ah, kad bi
starac znao da je taj njegov obicni u stanju da se napne kao zaba i kupi
auto, kucu ili ode na neko luksuzno putovanje, daleko iznad svojih pravih
materijalnih mogucnosti! Ne vjerujem da bi se drugacije ponasali svi
njegovi siromasi kojim je posvetio cijeli svoj zivot, kad bi im krenulo
nabolje!"
"Razmisli..." rece starac.
"Razmislio sam vec davno..." rece Paolo Della Fava. "Jedino mi nije
jasno da li me zelis poduciti ili optuziti?"
"Ni jedno ni drugo, dragi moj!" kliknu starac, ocito nimalo
iznenadjen necakovim rijecima pa ga odjednom pomilova po licu svojim
tankim i suvim, skoro prozirnoblijedim prstima. Na tom licu zilice su
nervozno poskakivale: Paolo Della Fava branio je svoj zivotni izbor.
"Mozda je trebalo da budem obicni radnik, kao moj otac?"
"To ne znam..."
"Da po kisi, suncu ili snijegu sjedam na motoric i odlazim na posao?
Da strajkujem za mizerna povecanja plata svake dvije ili cetiri godine?"
"To ne znam..."
"Zato ja znam da je moj otac zelio da se ne mucim kao on sto se
mucio... Znam da je cijenio moje napore u skoli i da se odricao kako bih
se upisao na univerzitet! Nikakvo vino na povratku s posla, nikakva
nova odjeca i obuca! Ah, koliko se radovao svakom mom uspjehu! Znam
da je bio ponosan kad sam prvi put sjeo na direktorsku stolicu! Znam
da je cijenio snagu moje volje, jos u mom djetinjstvu!"
Stanicni zvucnik se oglasi da stize voz iz Trsta.
Starac ga opet pomilova po licu, cvrsce stegnu rucku svoje tasnice i
pozdravi se s necakom. Voz se zaustavi. Pozdravise se.
"Sretan put, strice!"
"I tebi..."
Navece, u Gradu, dok su uz svijece vecerali u jednom restoranu,
djevojcice se zabavljale razmjenjujuci poruke mobilnim telefonima, on
je cutao.
"Problemi?" upita ga Sara.
"Nista posebno, onako..." rece on i nasu jos jednu casu vina.
To je bila vec neuobicajena, cetvrta.
"Nisi zapazio nesto dok smo danas razgovarali sa tvojim stricem?"
On pomisli da joj kaze kako je primijetio da je bila veoma nervozna, cak
nervoznija od njihove kcerke, ali se ogranici na jednostavni pokret rukama
koji je trebalo da znaci da mu nije jasno na sta ona misli.
"Tvoj stari stric je govorio o svemu, ali o crkvi i molitvi ni rijeci?"
"Ne, ni rijeci... I?"
"I... Nije ni zapitao da li idemo na misu! Kao da zna da nismo praktikanti.
Istina, ti odes ponekad na ponocku prije Bozica... Da nije imao onu
svestenicku kragnu, ko zna da li bih pomislila da je neko iz crkvenih krugova..."
"Crkveni krugovi su nesto sasvim drugo... "
"Ako se nisam dobro izrazila, o.k. Svejedno, zar ti ne izgleda cudno
da tome nije posvetio ni rijec, jednu jedinu?"
"Ne znam..." rece i zamucnu, u nedoumici. "Mozda zato sto on decenijama
dijeli sudbinu najsiromasnijih ljudi na svijetu?" Pomisli, ne znajuci ni sam
zasto ni kako, da je Bog mozda samo za one koji pate. Toj pomisli se iskreno
zacudi. Sjeti se majke i njene skromne, iskrene poboznosti, koju je njima,
djeci, usadjivala vecernjim pripovijedanjem. Obicno zimi, o Bogu koji vidi
sva nasa djela i nedjela, o jednoj pecini u kojoj se rodio Sin Bozji, Isus
Hrist, o zvijezdi koja je najavila njegovo rodjenje, o tri mudra vladara sa
Istoka koji su dosli da se poklone djetencetu rodjenom medju jaganjcima,
od sirote, uplasene majke u bijegu od jednog krvolocnog vladara cudnog
imena... Napolju snijezi, toplo je kraj velike zidane peci. Sestre i on
slusaju majku, zatim pitaju sta ce im donijeti Bozic Bata.
Iz davnih slika trgnu ga Sarin glas.
"Nadam se da nam nije namjeravao preporuciti siromastvo kao uzor? Ti
znas da sam i ja, kao i ti, osjetila u zivotu sta znaci nemati. Ali znas, kao sto
i ja znam o tebi, da sam se uzdigla sama: smjeloscu i odlucnoscu! Imala
sam moju viziju zivota i postigla sto sam zeljela..."
"Nasa kcerka, ako zeli, neka postigne vise, ali neka zna, kao i mi, da
se nekad treba znati i zaustaviti, kao sto smo i mi ucinili..." rece ona,
u jednom dahu.
Tu zastade i natrenutak se zamisli, kao da ne zna o cemu bi i na
koji nacin nastavila.
(Nastavak slijedi)
Nema komentara:
Objavi komentar