*
"Dakle, kao sto vidis, suma nije kriva ni za sto..." rece onaj.
"Ne znam o cemu govoris..." rece Paolo Della Fava, njegovim rijecima
naglo otrgnut od indijskih slika. "Naprimjer?"
"Nije kriva ni za ratove..."
"Naravno da nije, to svi znamo!"
"Ko je kriv?"
"Zasto to mene pitas?"
"Onako... Mozda znas?"
"Ne znam... Jednostavno, uvijek ih je bilo..."
"I danas ih ima... Ginu i djeca, i zene, i starci... "
Poce ga nervirati uzastopni niz suparnikovih pitanja.
"Ima ih... Sta da cinimo?" rece i nervozno odmahnu rukom. "U tome ne
vidim nikakvu moju narocitu krivicu. Ako sam kriv, kriv sam kao i milioni
ostalih..."
"Dakle, gdje su svi krivi niko nije krivac?"
"Ni manje ni vise! Ako mislimo da mozemo nesto posebno uciniti, varamo se.
Mozemo protestovati, nositi antiratne transparente, na kuce stavljati zastave
mira..."
"Jednu si stavio i ti?"
"Nisam, to bi bilo smijesno!"
"Smijesni su milioni ljudi koji su je stavili na balkone, fasade i krovove?"
"Da... Smijesni su! Sve je smijesno sto ne daje odredjene rezultate! Zar u
Iraku jos uvijek nije rat?"
"Suparnik je cuteci gledao preda se.
"Naravno, da jeste!" odgovori sam na vlastito pitanje.
"Kad bi ti ponudili direktorsku duznost neke fabrike oruzja, da li bi to
prihvatio?" njegov suparnik se javi novim pitanjem.
"Sta te briga za to!" ostro mu odvrati.
"Da ili ne?"
"To trziste ne poznajem, prema tome..."
"To bi bio jedini razlog?"
"Moje zanimanje je ozbiljno, ne podnosi improvizacije..."
Od suparnika opet ni glaska, ni pokreta. U drustvima u kojim bi se
Paolo Della Fava u posljednje vrijeme zaticao rijetko se govorilo o ratu u
Iraku, kao i o ratovima uopste. Tokom jednog poslovnog rucka u Udinama,
govoreci o povecanju energetskih troskova, predstavnik jednog partnerskog
preduzeca iz Torina, rece da mozemo biti za ratove ili protiv njih, ali protiv
petroleja nikako. "To," misli taj inace mladi covjek, "bilo bi kao da
pripremamo stolicu i uze posmatrajuci s osmijehom ludaka koja je greda
u nasoj kuci najcvrsca da mozemo biti sigurni da cemo se zaista ubiti,
to jest staviti tacku na nas ekonomski sistem. Zalosno je sto to zahtijeva
ljudske zrtve, i sa nase, italijanske strane. Ali i nas ekonomski sistem mora
prezivjeti..." Taj mladic mu se inace dopao i zbog svoje odredjenosti u
misljenju i sigurnosti u ponasanju. Takav je bio i on u mladosti; vec tada
odredjen u svemu, samopouzdan pred drugima.
Ponesen ovim sjecanjem, on kliktavo uzviknu: "Cijenim moju profesiju!"
Osjeti da mu se povratila sigurnost i da postaje onaj sebi znani Paolo
Della Fava, koji, samo ako bi to pozelio, mogao bi opet biti trazeni
menadzer, a ne samo generalni direktor jedne fabrike. Sjeti se, sa
simpatijom, jednog susreta sa svojim bivsim profesorom, koji ce mu,
nakon trece case bijelog, povjerljivo staviti ruku na rame i reci: "Slusaj,
ovakvi seminari ne trebaju ljudima kao sto si ti. Ako nikad ne zaboravis
da moras biti jak kao lav, oprezan kao zec i prepreden kao lisica,
poslovi ce ti uvijek ici od ruke! To je samo jedno od zlatnih pravila
ne samo ekonomije i posebno managementa, vec i zivota uopste!"
Nije mu bilo jasno kako je profesor znao koje je jedno od njegovih
zlatnih pravila zivota i da ih i on bas tako naziva, ali, svejedno,
prijao mu je ton profesorovog iznenadno povjerljivog obracanja.
"Da li si o tome ikad govorio sa svojim ocem?" upita ga suparnik.
"O cemu? O zlatnim pravilima zivota?" zapita i osjeti se prevarenim.
"Zasto sam mu to rekao? Postace ubijedjen da umije citati moje misli?"
Opet zatvori oci kao da zeli, kad ih opet bude otvorio, da nije na panju
pred onim nagim... Nacas stisnu pesnice kao da se zeli obracunati
sa neugodnim sagovornikom.
"Sta bi na to rekla tvoja majka?"
"Moja majka..." zamucnu i sastavi vrhove prstiju, kao sto uobicajeno
cini na vaznim sastancima. "Vazno je da nasi pokreti odgovaraju
nasim rijecima, zato jedan uspjesan menadzer mora voditi racuna
i na tom planu," stoji u jednom od poglavlja knjige Teorija i praksa
poslovnog uspjeha, koju Paolo Della Fava cesto prelistava iako ju
je vise puta citao. Neki sadrzaji te obimne knjige, po njegovom
misljenju, veoma su korisni i za njegovu sadasnju ulogu.
Nagi ponovi isto pitanje.
"Moja majka je mrtva..."
"Ali sta bi rekla da cuje neka od tvojih zlatnih pravila?"
"To ne mogu znati... O tome nisam nikad razmisljao..."
U tom trenutku se prisjeti da ga je jutrosnji pjev nekih ptica u krosnjama
drveca ispod kojih je prolazio podsjetio na zik-zik sivace masine njegove
majke. Za jedan Uskrs, prije nego sto je krenuo u skolu, sasila mu je
mornarsko odjelce. Ni po cemu se nije razlikovalo od onih iz izloga jedne
prodavnice odjece u njegovom rodnom gradu. Svaki put kad bi mu majka
probavala odjelce, bilo je toplo od njenih ruku. "Ne mozemo sebi priustiti
robu iz radnje, ali mozemo se truditi..." govorila bi njegova majka.
"Majka je cijenila trud i rad... Nista mi ne bi prigovorila!" odgovori on.
"Tvoj otac?"
"Ah, moj otac je bio ponosan na mene! Neopisivo, da znas! On je cijenio
moju volju i moj trud. Da ne govorim o ostalom, da ne bih bio neskroman..."
"Govori, slobodno..."
"Govorio bih, ali necu da duzim... K tome, morao bih poci, moji me sigurno
cekaju na dorucak... "
"Jos je rano za dorucak."
"Zasto?"
"Jednostavno, vrijeme je sada tvoje!"
"Mozda je sve ovo neka strasna greska?" pomisli i pogleda na sat, ali
ekrancic nije davao nikakav signal.
"Dakle?"
"U redu... Odgovoricu, ali da znas da ce sve biti istina. Zasto me je moj
otac podrzavao i cijenio? Ti ne znas da sam svako jutro, bilo ljeto ili zima,
odlazio biciklom do najblize zeljeznicke stanice, pa u Padovu, na predavanja
na ekonomskom fakultetu. Isto sam cinio i za vrijeme gimnazijskog skolovanja.
Ne bas uvijek s voljom: bio sam mlad i nisam jos uvijek znao sta konkretno
zelim. U Padovi nisam mogao, niti htio traziti od mojih da iznajmim
sobu, cak ni krevet. Ali sam sanjao da nesto postignem, za razliku od mnogih
koji su studirali da bi zadovoljili roditelje, porodicnu tradiciju ili tek da bi
mogli reci da su diplomirali na nekom fakultetu. Gdje su takvi sada? Za
neke znam da se nisu pomaknuli dalje od obicnih komercijalista. Neki su
zavrsili kao nizi drzavni sluzbenici. Poneko je, istina, napravio karijeru.
Ali i ja sam medju njima! Ja, sin jednog metalskog radnika i jedne domacice,
koja je uzgajala kokoske, patke, guske, kunice i jednu-dvije svinje za zimu.
Moj otac je govorio da ce raditi i nedjeljom, ako bude trebalo. Samo da ja
zavrsim fakultet. I radio je, da znas..."
"Zasto se nisu skolovale tvoje sestre?"
"Ne guraj nos u porodicne stvari!"
"Pitam, usput..."
"Onda cu ti usput reci da je samo Maria, moja starija sestra, pokusala
da se skoluje u jednoj tehnickoj skoli, ali je ubrzo odustala. Nije joj isla
matematika, a i neki strucni predmeti. Poslije je zavrsila kurs za krojacice.
Anna nije nikada voljela skolu. Udala se s nepunih osamnaest. I odmah s
muzem otisla u Svajcarsku. Radila je u raznim fabrikama, u posljednje
vrijeme je magacinerka. Kako vidis, racuni su cisti... Pogotovo ako im
dodam cinjenicu da nisam zelio uzeti ni jednu liru obestecenja za moj
dio nase rodne kuce. Sta jos da kazem? Da se moje sestre ne zale na
protekli a ni na sadasnji zivot."
"U to si siguran?"
"Da nisam, ne bih to ni rekao!"
"Kada ste posljednji put razgovarali o tome?"
Paolo Della Fava je godinama, u svakoj prilici, uspijevao postici
unutrasnju kontrolu osjecanja. Veoma rano, pri prvim koracima na poslu
kojim se bavi vec vise od cetvrt vijeka, otkrio je da samokontrola donosi
odlicne rezultate. "Neka se drugi ljute, neka drugima adrenalin udara u
mozak, ja znam da uravnotezenost, pracena smijeskom, rukama koje
nikad ne mlataraju prijeteci i umjerenom a autoritativnom visinom glasa,
najbolji je recept u svijetu nervcika, bili oni vlasnici preduzeca, bankari ili
sindikalni predstavnici! Zato je mehanizam samokontrole onaj cinilac
pomoci u dominaciji situacijom i ljudima!" Po njegovom misljenju, iako
neki naucnici tvrde da je mentalni zamor tezi od tjelesnog, smatrao je
da se zamor radja prvo u tijelu. "Ni za sto na svijetu ne bih propustio
trcanje i vjezbe, naizmjenicno tusiranje hladnom i toplom vodom..."
Ali, u tom trenutku, osjeti kao da je onaj mehanizam poceo zakazivati.
"Dosta!" viknu kao da je glasom zelio uznemiriti ne samo svog nagog
suparnika vec i dati neophodnu energiju onom mehanizmu, da bi iznova
poceo funkcionisati. "Zar je moguce da sam povisio glas? Samo zato sto
uistinu nisam dugo razgovarao sa mojim sestrama? Ali sta se to njega
tice?! Kad razgovaramo telefonom, pitaju me kako sam, kako su moji i
ja isto tako pitam o njihovim porodicama... Uglavnom je sve u redu.
Prije dva mjeseca Marijin muz je operisao zuc i sada je dobro. Annin
stariji sin imao je laksi autombilski udes prosle godine i sada je dobro.
Tokom bozicnjeg rucka se znamo i nasaliti. Marija se sjeca kako sam joj
jednom ispao iz kolica, dok me je vozila po dvoristu. Ona to nije ni
primijetila, a ja, buduci da jos nisam bio prohodao, otpuzao sam u
kucu... " Pogleda prema svom suparniku koji ocito nije bio uznemiren
ovom promjenom njegovog ponasanja. Stavise, cupkao je prstima neke
rijetke travcice koje su stidljivo izbijale u sjenci stabala. Cinilo se da ga
zanima samo to i nista vise. Ipak, odignu glavu.
"Povik na druge je oruzje slabih..." rece suvo i nastavi cupkati one
travcice, polako kao neki vrtlar pred kojim je cijelo vrijeme ovog svijeta.
"Nisam slab, nisam..." prosikta on, nastojeci da prigusi narastajuci
bijes. "Nisam i necu nikad biti... Moj je otac iskusio sta znaci biti medju
slabijima u drustvu. Kad sam postigao ono sto sam zelio, govorio mi je
da ni sam ne znam koliko je srecan!"
"Sta se mijenja u siutuaciji u kojoj slabi ostaju slabi, a jaki su jaki i cak
jaci nego prije? Sta se, u sustini, mijenja ako jedan, predodredjen da bude
medju slabijima, nadje se medju jacima?
"Tvoja racunica je veoma rdjava! Mijenja se sve, itekako!"
"Mozda mislis na posljednja zbivanja?"
Tad se Paolu Della Favi zamuti pred ocima od poraznog saznanja da
nagi zna o njemu sve, da vise nista nije slucaj: ni njegova namjera da
izbjegne uobicajeni krug jutarnjeg trcanja, ni ova suma koja se sa balkona
njihovog apartmana u "Planinskoj zvijezdi" nije mogla ni nazrijeti, a
kao da se pojavila, sama od sebe, iz nekog nesanjanog i neobecanog
predjela. "Siguran sam da misli na listu radnika za otpustanje s posla iz
fabrike? Kako je to mogao saznati? Uostalom, sve je proslo glatko:
svi su vec bili pred penzijom, a samo jedan, koji se prosle godine zalio
zbog mobinga, jos nema pedeset godina. K tome, svi su dobili i novcanu
naknadu... To sto je bilo neugodnosti povodom jednog slucaja, sta sad
da se cini?"
"Jedan kao deset, jedan kao hiljadu, jedan kao milion..." prozbori
nagi.
"Odluku nisam donio sam. Pobunjenikovo ime je predlozio direktor
proizvodnje..."
"A ostala?"
"On, uz saglasnost vlasnika, sina i kcerke starog gazde... Za te ljude
je, inace, bolje da je tako zavrsilo. Neki su cesto odlazili na bolovanje,
neki su imali ljekarske potvrde o potrebi za smanjenim naporom. Podizanje
tereta i slicno. K tome..."
Paolo Della Fava zamucnu, ali ne zbog nesigurnosti, vec zato sto je
onim povikom ostetio grlo pa ga je nesto zagrebuckalo, kao da su glasovi
zivotinjice sicusnih dlakavih sapica.
"K tome?" javi se nagi, kao odjek.
"Kako da mu objasnim nesto sto se namece kao neminovno? Nisam
od onih povrsnih u mojoj aktivnosti, koji zagrizu kolac i ostave ga cim
nije vise po njihovom ukusu! Kad se proizvodnja nadje u krizi, jedino
rjesenje vidim u obaveznim rezovima. Kao u hirurgiji: ostavlja se ono
sto je zdravo, odsijeca ono sto je bolesno. Ali, ako to kazem, vec mogu
pretpostaviti da ce moj suparnik reci: Ti si, naravno, hirurg a drugi
su pacijenti! Ne, sve treba da mu objasnim na jednostavniji nacin..."
pomisli. Sa zadovoljstvom zbog pronadjene formule rece kratko:
"Krize su, na svoj nacin, izazov da se ucini nesto novo, drugacije!"
"Kako je onima nad kojim se to nesto cini? Kako se osjeca neko ko je
proveo vise od trideset godina u jednoj istoj fabrici i dozivljavao je kao
drugu kucu?"
"Pretpostavljam da se ne osjeca dobro, ali to nije samo stvar osjecanja
vec i jednog danas pogresnog dozivljaja radnog mjesta. S druge strane,
za sve godine, dobijao je platu. Dakle, racuni su cisti. K tome, stari
gazda je jedva pristao na nove mjere, ali njegovi, sin i kcerka, srecom
su ljudi novog vremena. On je covjek ponosan, ali morali smo ga ubijediti
da ponos ne donosi prihode..."
"Hoces reci da ste napravili dobar potez?"
"Zasluga je iskljucivo moja, jer cijeli plan je moj: radni i administrativni
aparat je glomazan, treba ga uciniti dinamicnim, u iducoj godini pokusati
primijeniti knowledge management, dakle upravljati znanjem i vrednovati
postojece intelektualne i proizvodjacke sposobnosti! Prvi korak je vec
nacinjen: postavili smo intranet, tako da vec pocinje razmjena znanja a ne
kao dosad - skrivanje znanja pred drugima... To cak zahtijeva i odredjeni
kulturni pristup!" rece ponesen ovom, kako je mislio, blistavom analizom.
"Dakle, sta kazes na ovo?"
"Nista, slusam te..."
"Samo to?"
"A zasto je pobunjenik zavrsio medju otpustenima?"
"U stvari, ne radi se o pravom otpustanju. Prava formulacija bi bila da
se nasao na jednoj listi mobilnosti..."
"Hoces reci da je rijec o licima koja imaju problema sa pokretanjem
vlastitih udova, koja, kad rijese taj problem, ponovo ce biti zaposlena?"
"Nije bas tako... Mogu da se zaposle u drugom preduzecu, a za to vrijeme
imaju odredjenu naknadu. Ali, salu nastranu... Da zavrsim, kako ti kazes,
o pobunjeniku. Ta kreatura je smatrala da je njegov sef odjela dugo vremena
na njega vrsio pritisak, takodje i zbog stvari koje nemaju veze s poslom..."
"Bas tako?"
"Kad su se jednom sukobili, veoma ostro, radnik mi se obratio i ja sam s
njim razgovarao, veoma uctivo, u mom uredu."
"Da li si ga poznavao otprije?"
"U kom smislu?"
"Kao covjeka!"
"Ne, zasto bih ga morao poznavati? Zasto bi, na kraju, on morao poznavati
mene? On je radnik, ja sam direktor. Niko se prije nije zalio na njega, dakle
bio je dobar radnik..."
"Da li si mu to nekad prije rekao?"
"Zar je to potrebno? U mom notesu uz njegovo ime bio je pozitvni znak...
Ali, zasto insistiras na tome?"
"Pitam te jer mi nije jasno kako zamisljas onu razmjenu znanja u fabrici?"
"To sa listama mobilnosti nema veze! Postavka knovledge managementa ima
svoju podlogu u filozofiji! Zar nije receno kod Aristotela da znanje cini
covjeka slobodnim i daje mu moc?"
Nagi na panju zacuta i duboko udahnu vazduh.
"Kazes li nekad vasoj kucnoj pomocnici da kod vas, u kuci, radi sasvim
dobro?" rece bas kad je Paolo Della Fava pomislio da je suparnika doveo
u skripac.
"Zar nije dovoljno da svaki mjesec bude uredno isplacena, da ima
penzijsko, zdravstveno, kao i osiguranje za eventualne povrede na radu?
To je jasan znak s nase strane, kao sto je jasan znak s njene da odrzava
kucu u redu... I ostalo."
"Sta znas o njoj?"
"O Dolores?" rece kao da zeli osvojiti malo vremena za razmisljanje. "Pa...
Ne bas mnogo... Zasto me to pitas?"
"Onako..."
"Vec osam godina je kod nas. Ili mozda cak deset? Nije vazno. Ocito joj
odgovara da radi kod nas... Koliko mi je poznato, ima muza. On je vozac.
Cini mi se da sam ga vidio dva ili tri puta. Kaze da ima dvije kcerke, vec
odrasle... Ne vidim nikakav razlog da u svemu tome ima nekih problema!"
"Recimo da je tako..." rece njegov supranik. "A onaj pobunjenik? Da li je
govorio istinu?"
"U glavnim crtama..."
"A u sporednim?"
"Ne znam zasto insistiras na jednom slucaju? Zasto se ne pitas sta bi bilo
da svaki radnik pocne da se zali zbog ovih ili onih stvari, na ovog ili onog
pretpostavljenog? Ne bi bilo proizvodnje, vec bi fabrike postale cekaonice za
sudske procese! K tome, pred njim mu nisam rekao nista, samo sam ga saslusao,
ali sam pozvao sefa i ocitao mu da u jednoj modernoj fabrici ne bi trebalo
trositi energiju na gluposti, vec na kreativnost... To sam mu, naravno, rekao
veoma obzirno, buduci da nam taj covjek treba. Da znas da je direktor
proizvodnje bio odmah za to da damo primjer drugima i, kako kazes, tom
pobunjeniku posaljemo pismo s opomenom, zatim da drugi sef mu nalazi
dlaku u jajetu sve dok mu se nadje neka stvarna greska nakon koje bi
regularno slijedio otkaz. Nisam bio za to..."
"Zasto?"
"Nisam bio i... Tacka!"
Paolo Della Fava, u trenucima kad je odbio prijedlog direktora proizvodnje,
covjeka naglog u reakcijama prema podredjenima, po njegovom misljenju
niske kreativne inteligencije i, istovremeno, osjecanja vise vrijednosti,
pomislio je na svog oca, na duge godine njegovih zamora i razocarenja.
Jednom, dok je jos bio student, otac ce mu za vecerom reci da, nakon svih
godina rada i svih protesta za dostojanstveniji zivot radnika, misli da je bolje
ne biti radnik, vec na strani jacih: gazda, bankara, notara, advokata,
direktora... (Otac je o tome raspravljao sa svojim prijateljem Giorgiom u
jednoj krcmi, u povratku s posla. Rekao mu je da zeli da barem jedno njegovo
dijete bude neko i nesto. Giorgio ga je upitao da li misli da su oni, radnici,
niko i nista. To bas ne, ali, odgovorio mu je, za bolji zivot ne pomazu ni knjizica
PCI, ni protesti, ni strajkovi. Prijatelj na to opsova zivot bez dostojanstva,
popi svoje vino i ode. Otac rece da ljudi ne vole istinu, zato se ljute.)
Pobunjenik, radnik tri godine mladji od njega, imao je oci slicne ocevim,
blage i mirne, uprkos nedacama koje je dozivio u fabrici. Na pocetku
razgovora ta cinjenica ga je veoma dotaknula, uprkos uvijek strogoj
primjeni jednog od njegovih zlatnih pravila: sentimentima nema mjesta.
"Naci ce neki drugi posao, a dok ga ne nadje vec ce se snaci..." Na kraju,
kad bude ustao sa stolice i rukovao se s njim, pobunjenik ce reci da ima
jednu veliku zelju: da jednog dana njegov sef upravlja odjelom u kojem
nece biti nijednog zivog radnika, vec samo roboti. Slijedice kratak
pozdrav. Ni prigovora njemu, ni treska vratima. Kad pobunjenik bude
izasao iz ureda, on ce odahnuti. Vec vise puta se pokajao zato sto je,
popustivsi pred Sarinim zahtjevom ("ili ultimatumom?") napustio Milano
i prosperitetnu ulogu zamjenika generalnog direktora one francusko-
-italijanske firme za proizvodnju kozmetike. Tamo je veoma rijetko imao
izravnih doticaja ne samo sa radnicima vec i sa obicnim sluzbenicima.
Bio je jedan od vaznih ljudi projekta sirenja aktivnosti prema azijskom
podkontinentu i Dalekom istoku. Nasao je veoma lako novi posao u
Friuliju, istina za manju platu i sa vise problema.
"Pobunjenik se ipak nasao na listi..."
"Jeste, ali to je debelo obrazlozio direktor proizvodnje... On zna koliki je ciji
radni ucinak, kako bi trebalo racionalnije postaviti proizvodnju..."
Precuta da se s mnogim prijedlozima tog pretjerano ambicioznog, k tome i
prepredenog covjeka cesto nije slagao, tako da ga je u sebi ironicno nazivao
pozitivnim idiotom. "Pozitivnim jer je neophodan, idiotom jer, u osnovi, nije
u potpunosti covjek projekta kakav ja, kao generalni direktor, zamisljam,
da bi se postigla kompetitivnost, smanjila cijena rada, povecala proizvodnja
i, istovremeno, bio zagarantovan kvalitet proizvoda u vremenu za ekonomiju
nikad tezem u posljednjih cetrdeset godina... Samo cekam pogodnu priliku da
ga se oslobodim! Taj je jos uvijek u taylorismu, s tim da ne zna ni ko je bio
Frederick Taylor, za kojeg je bilo dovoljno da se za povecanje proizvodnje
poboljsa tehnologija, a nije razlikovao radnika i masinu! Vec sam saznao
da pretendira na moje mjesto. Jadnik, ne zna kakvu cvrstu poziciju imam!
Svi koji me poznaju, znaju da nikad niko sa mnom nije raskinuo ugovor,
vec sam to cinio ja!" Prosle godine on nije pristao na prijedlog
direktora proizvodnje da ima jednog pomocnika. Ali gazde su popustile.
Tako ce biti primljen jedan mladic kojem ce radnici prvo dati nadimak
Pupillo direktora proizvodnje. Paolo Della Fava je cijenio sluh radnika
da prepoznaju neznalice. Pupillo, uvijek odjeven po posljednjoj modi,
skakutavog hoda, da bi sakrio svoje neznanje pred radmicima je
razmetljivo teoretizovao o proizvodnji, posebno o kvalitetu. Tako je
dobio i drugi nadimak: Kvalitet. Paolu Della Favi nije se dopadao
jer je imao zastitnika, a on je svoj put zapoceo zaista bez zastitnika:
svojim znanjem i svojom ambicijom. Koliko je bio ponosan kada je
svojevremeno postao jedan od najmladjih direktora u Trivenetu, mozda
i u cijeloj Italiji! "Ali, gdje bi me u objasnjavanju mom suparniku odveo
svaki detalj? Zar bi bilo korisno spomenuti kako sam dva puta dosad
izjavio da je moj otac bio opstinski sluzbenik, a ne radnik? Cemu bi to
sluzilo, pogotovo ako znam da bi mi moj otac to oprostio! Stavise, rekao
bi mi da sam u pravu sto se znam snaci u svakoj situaciji! Nesnalazljivi
ljudi su osudjeni na propast, u to je bio ubijedjen!" To pomisli i kratko
odmahnu rukom, kao da zeli nesto precrtati na nekom samo njemu
vidljivom papiru. Ili podvuci da je laz sasvim drugacije sredstvo kad je
u ustima jacih?
"Perem ruke... Dakle, idem dalje" rece nagi i pogleda uvis kao da se pita
kakvo vrijeme im nebo obecava.
"Varas se ako mislis da ljudi kao ja rade neke prljave poslove! U zivotu,
pa tako i u preduzecu, izmedju dva zla biramo ono manje. S nasim
prijedlogom za listu mobilnosti slozilo se i rukovodstvo sindikata...
Imacemo manje zaposlenih, smanjicemo dugove i troskove. Tako cemo
otvoriti nove perspektive za razvoj..." rece on, kao da nije bio usred jedne
sume, vec na nekom sastanku u preduzecu. "Voditi jedno preduzece nije
jednostavna stvar..."
"Nije, jer to znaci ciniti..."
"Lijepo, bas lijepo od tebe!" rece sa zadovoljstvom, ne skrivajuci cudjenje
sto mu suparnik dade za pravo.
"To podrazumijeva mnoge stvari..."
"Na sto sad cilja? Mozda na moje bavljenje rekreacijom? Ali to zaista kod
mene funkcionise! Ima i menadzera koji se na nogama odrzavaju uz alkohol,
a i onih koji uzivaju kokain ili marihuanu... Ne vjerujem u pozitivan ucinak
tih sredstava, iako je jasno da sve tenzije poziva treba izdrzati! Mozda misli
na posljednje godine mog rada u Milanu? Tada sam imao ljubavnicu.
Moju sekretaricu, Clodi. Zapravo se zvala Claudia... Nije bilo nista ozbiljno,
vec onako: malo njena simpatija prema meni, malo moja vecernja i nocna
usamljenost, malo njena potreba da dobije posao na nedoredjeno vrijeme,
malo moja potreba za zenom i... Tako! Sara nikad nije saznala za nju i svi
smo bili srecni i zadovoljni! Nikad nisam trazio drustvo zena ili djevojaka
koje se daju za novac, a koje su sastavni dio zivota mnogih ljudi mog
zanimanja... Hm, ne bas nikad. Jednom, u Kini. Ali to sam ucinio vise iz
radoznalosti! Nije bilo nista posebno..." pomisli ali bez ikakve zelje da to
kaze svom suparniku.
Odlucno, kao da zeli staviti tacku na taj motiv, pljesnu dlanom o dlan.
"To, dakle, zaista podrazumijeva mnoge stvari..." ponovi nagi, kao iz
sna probudjen i zijevnu.
"Mnoge stvari! Zalijepio se za tu apstrakciju kao krpelj!" pomisli
uznemireno. "Zasto me sad onako posmatra? Samo jos nedostaje da me
upita imam li prijatelje! Kako bi razumio moju istinu, da je, pogotovo na
poslu, tesko imati prijatelja? Posao i prijateljstvo ne idu skupa! Na poslu
mi trebaju saradnici i izvrsioci mojih naredjenja. Ako bih mu to rekao,
sigurno bi imao neku provokativnu opasku. Ali bi trebalo da zna da
prijateljstva nema ni medju radnicima, ni medju sluzbenicima. Svi su u
nekoj konkurenciji, svi ljubomorno cuvaju svoja znanja. Plase se da ih
neko drugi ne preskoci u plati ili se uspne na bolje radno mjesto! On ne
bi mogao razumjeti koliko je revolucionarno to sto zelim primijeniti
metode knowledge managementa i poceti upravljati njihovim znanjem!
To ne podrazumijeva procvat prijateljstva, ali bolje saradnje svakako.
Zar nam je u zivotu potrebno nesto vise? Pa, i izvan posla imam samo
poznanike koji se korektno ponasaju prema meni i ja prema njima!
Istina, kazemo da smo prijatelji, ali..."
"Mozda i ovo pismo..." rece nagi i pruzi mu koverat.
"Pismo?" rece, iako je odmah prepoznao koverat.
*
To pismo primio je sredinom oktobra dvije hiljade prve. Na
postanskoj markici bila je fotografija savane sa jednom zebrom u prvom
planu. "Postanski pecat sadrzavao je ime grada... Kabole ili Kolabe?
Nije vazno!"
U koverti su, zapravo, bila dva pisma. U prvom, nakon Postovani
gospodine Della Fava, bilo je napisano: Jucer, u zoru, preminuo
vas stric Giovanni. Danas, po vlastitoj zelji, sahranjen je u onom
ugandskom selu u kojem je proveo svoje posljednje godine predanog
posvecenja drugima, to jest obespravljenim, ponizenim, uvrijedjenim i
posljednjim na Planeti. Autor pisma kaze da su ga tamosnji ljudi,
posebno djeca, postovali i voljeli kao da im je rod i prijatelj, a ovo
posljednje im je bio svim svojim velikim srcem, ostrim okom i, do
posljednjeg daha, bistrom pamecu. Sahrana? Protekla je skromno
i dostojanstveno. Oni jednostavni ljudi pjevali su pobozne pjesme
na svom jeziku, plesali posmrtne plesove udarajuci se po cijelom
tijelu i stapovima o tlo, tako glasno da vjerujem da se culo ne samo
do Velikih jezera vec i iznad oblaka. "Molim vas da obavijestite vase
sestre o preminucu vaseg strica Giovannija. Iskreno..."
Potpis je bio necitak. "Alojz? Mozda je neki salezijanac iz Austrije ili
Slovenije? Nije Italijan, buduci da na nekim mjestima nedostaju clanovi
i dupli glasovi." Datum je bio: 12. septembar 2001. "Stric je umro dan
prije...Samo nekoliko sati zivota ga je dijelilo od vijesti o napadu na
Nebodere Blizance!"
Na pocetku stricevog pisma, nakon Dragi necace, slijedile su rijeci
o nebitnosti cinjenice da, dok on bude citao to pismo, autor vise nece
biti medju zivima, te o vaznosti one druge: u selu je zavrsena izgradnja,
imamo i zajednicku stalu u kojoj je sada osam krava, sto je dobro ali
nedovoljno za ovu mnogoljudnu populaciju. Stricu je bilo zao sto nece
vidjeti novu ambulantu, ni dolazak ljekara iz jedne francuske dobrotvorne
organizacije, ali tome se radovao: Kao da sam sve vec vidio mojim
ocima. Ovi ljudi ovdje, jednostavni i na svoj nacin dobri, dakle ljudi,
pomogli su mi da saznam da je nas svijet, onaj u kojem smo rodjeni ti
i ja, moguce vidjeti i spoznati samo kad se iz njega udaljis. To je za
mene bilo jedno od najsvetijih znanja! Zar nije receno kod Aristotela
da znanje cini covjeka slobodnim i daje mu moc? Mozda se pitas da
li zalim sto necu docekati jos jedan Bozic? Ovaj ovdje bih rado, ali
nas, tamo, nikako. Tako je zamoran Bozic na Zapadu! Kao da ga slave
i svi idoli konzumizma, neokolonijalizma i militarizma! Stric zatim
opisuje svoj posljednji boravak u Venetu tokom bozicnih praznika:
Vidio sam osvijetljene ulice, ukrasene izloge i bozicne borove na
trgovima. Na ulicama - nikog. Ali ima mnogo raskosnih kuca tvrdih
vrata. Slijedila je, nakon jasne aluzije na Veneto ekonomskog buma,
aluzija na Veneto nememorije. Tu se misao prekinula? Dalje:
Iznenadio bi te nacin na koji razmisljaju siromasi svijeta. Nije pomoc
u novcu ono sto zapravo zele (dakle, da ne mislis da te podsticem na
drugi prilog!), vec da zive i sami stvaraju izvore zivota. Nismo im uzeli
samo najbolju zemlju za plantaze, vec i vodu. A oni hoce da se nadaju
i vjeruju u sutra. (Jedna mlada zena, koja bi zeljela da postane
bolnicarka, nedavno mi rece da je nada u srcu jedno, a nada u
stvarnosti nesto drugo). Sljedeci reci su necitki. "Sta joj je stric odgovorio?"
Ako se ne varam, napisao je da se duboko zamislio nad njenim rijecima?"
Mi smo im zamijenili njihova bozanstva i idole za naseg trojedinog
Boga, ali im ni danas ne dopustamo da se nadaju. Uz Boga smo im
donijeli i moderna oruzja, granice i njima, prvo neshvatljivu a zatim
lose postavljenu demokratiju. Ah, da ne zaboravim i nase idole konzumizma!
Ja sam zapravo ovdje shvatio koliko su od bijede i ponizenja ovih ljudi
daleko kancelarije mocnih laika i najvisih crkvenih dostojanstvenika.
Ovdje sam shvatio nas egoizam. (Ti ga mozes shvatiti i putujuci kroz
Triveneto. Ah, sa koliko predubjedjenja, sumnji, nerijetko i straha se
dozivljava prisustvo imigranata! Za mnoge od nasih zemljaka,
medju kojim ima i mnogo onih koji misle da su cisti hriscani (kao da
se hriscani radjamo ili postajemo cinom krstenja!), opasnost je stranac,
a ne nase neznanje i nasa nememorija...
"Mozda aludira na masovnu emigraciju iz Veneta, nakon ujedinjenja
s Italijom? Ali zar covjek treba da se svaki dan sjeca proslosti i sudbine
nasih predaka? K tome, ako ja nisam liberalan u odnosu prema
imigratima, onda nije niko! Jedan dobar radnik, iz bilo koje zemlje,
uvijek mi je dobrodosao!"
Nije tacno da se mi, na Zapadu rodjeni, osjecamo superiorni samo nad
dvjema trecinama svijeta, vec i nad samom pomislju da bismo to osjecanje,
bez velikih odricanja, mogli svjesno izmijeniti u potrebu za kreiranjem
drugacijeg i humanijeg svijeta... Umoran sam, ne znam kada cu nastaviti
ovo pismo...
"Nije ga nastavio..." rece za sebe.
*
"Cutis?" rece nagi.
"Pismo sam vec procitao..." rece Paolo Della Fava, odjednom osjetivsi
zamor. "Otkud se naslo kod tebe?"
"Tako..."
"Kao da pisma tek tako lete iz jedne ruke u drugu..."
"Ne, uopste ne lete..."
Nije vise imao volje da razgovara. Ustade. Zasmetase mu ukoceni
udovi. Nacini nekoliko vjezbi za ruke i nekliko cucnjeva. Krv mu ugodnije
prokola zilama.
"Moram poci..." rece nagom.
"Podji..."
"Dakle, slobodan sam?"
"Zar dosad nisi bio?"
Natrenutak mu se ucini da mu se nagi podsmijeva.
"Mozda mislis da si slobodniji od mene?" rece mu Paolo Della Fava ne
skrivajuci sarkasticni ton. "Zato sto si nag?"
"Svi smo nagi, samo to neko vidi prije, neko kasnije..."
"Ja nisam!"
"Samo mislis da nisi..."
"Nisam..."
"Pogledaj se, Paolo Della Fava!"
On se pogleda i vidje da je nag i da nigdje uokolo nema njegove odjece.
To ga zaprepasti. Zacuta. Znao je da ako bi progovorio, mucao bi. I to kao
nikad prije.
"Kako i kada se to desilo? Zasto mi se desava sve ovo? Zasto, zasto, zasto!"
Od ljutnje koja ga obuze, zazuja mu u usima. Zeleci da dohvati jednu granu i
otkine nekoliko grancica s listovima kako bi pokrio stidna mjesta, poskoci uvis, ali
grane kao da se pomjerise visoko izvan dohvata njegovih ruku. Sagnu se da sa
zemlje dohvati koji suvi list, ali ovi kao da su bili zacementirani za tlo.
"Podji..." mirno mu rece njegov suparnik. "Sad smo isti!"
"N...nismo!" promuca on.
"Jesmo, na kraju, kao i na pocetku, nagi smo i sami..."
"Zar je ovo kraj?"
"Ne znam, ti to znas bolje od mene..."
"Kraj? Kraj cega? Zivota?"
Paolo Della Fava potrca. U pocetku bjesomucno, kao da bjezi ispred neke
velike opasnosti, ne gledajuci kuda se zaputio, ali nesto kasnije uspori trk i
zaustavi se da bi odahnuo. Sklopi oci i pomisli da ce, mozda, kad ih opet bude
otvorio biti u svojoj sportskoj odjeci.
Ali bio je nag. "Potpuno, ako ne racunam rucni sat i ovaj aparatic!" U sumi
i dalje nije mogao cuti ni najmanji sum. "Kao da sam usao u tisinu svijeta? Ni
ptice da se javi, ni grancica da krcne!" Osvrnu se oko sebe nekoliko puta, ali nije
bio u stanju odrediti smjer kojim bi se trebao zaputiti da bi stigao do hotela.
"To je problem, treba ga rijesiti..." pomisli i osjeti se nesto sigurnijim. "Ako
sam trcao sucelice suncu, kretao sam se prema istoku. Koliko vremena sam
mogao provesti u razgovoru s onim cudakom?" Pogleda na sat, po navici.
Iznenadi se jer je proradio. "Sad je 06.50! Nemoguce! Razgovor, trcanje
poslije razgovora, trenuci u kojim stojim i razmisljam - nula minuta? Bilo
se zaustavilo vrijeme ili sat?" Dotaknu aparatic za pritisak. "Ti-ti-tiiii..."
oglasi se alarmni signal. "Zasto? Oba pritiska su mi normalna, a i broj
otkucaja srca!" Iskljuci alarm i pozuri prema jednom proplanku. Kad stize,
pogleda prema suncu. "Treba da se krecem tako da mi je sunce za
ledjima..." Razgleda jedno pa drugo stopalo. Prljava i izgrebana krvarila
su na nekoliko mjesta.
"Nag sam! Problem je tu, treba ga rijesiti!" rece glasno i krenu laganim
trkom pazeci da mu je sunce za ledjima.
Brinulo ga je kako ce uci u hotel. "Ovako nag, nikako! Moram nesto smisliti
i to sto prije!" Njihov apartman je bio na prvom spratu, na strani prema uvali.
"To je planinska gradnja. Dakle, visina soba nije veca od dva i dvadeset
pet... Ako budem imao srecu da gosti u prizemlju jos uvijek spavaju, mogao
bih, popevsi se na ogradu njihove terase, da dohvatim rub nase i... Eto me!
Franka ne ustaje prije deset, ali, za svaki slucaj, uzecu dvije platnene sjedalice
sa stolica i pokriti se!"
To pomisli, ozaren mogucnoscu da se izvuce iz neprilike u koju je zapao.
"Ni u snu nisam mogao pomisliti da je moguc jedan ovakav dan!" rece sam
sebi, posve glasno, kao da neko treba da ga cuje. "Ali... Sta da kazem Sari?
Da su me susreli neki nepoznati ljudi, opljackali me i uzeli moju odjecu?
Dovraga, sta su mogli opljacakti? Novcanik sam ostavio u sobi. Da je nekom
lopovu stalo do moje odjece, to bi bilo tesko povjerovati! Sara bi zacijelo
trazila da slucaj prijavim policiji... Izjave, zapisnici, gubljenje vremena!
Vijest u hronici regionalne stampe? Ne, to nikako! A da kazem da sam pozelio
da se okupam u nekom od jezera? Bas tako cu reci: kupao sam se i kad sam
izasao iz vode - nisam nasao odjecu. Neki rani jutarnji setaci su se nasalili na
moj racun. Istina debelo, ali od toga necemo praviti nikakav slucaj. Bilo i
proslo! Odmor je pred nama, itd. itd.!"
Potrca bodrijim korakom, zaboravljajuci na ranjava stopala, sigurniji u
sebe nego koji trenutak prije. Na najnizoj grani jednog stabla pored kojeg je
trcao odjednom opazi nesto. "Komad platna!?" kliknu i poskoci da ga dohvati.
Obradova se i zacudi u isti mah: u rukama je imao svoju majicu. "Kako se
nasla na grani? Ne prepoznajem ovo mjesto?" Ali, pogledavsi prema tlu,
ustanovi da tragovi mogu biti samo njegovi. Ipak, njegova zbunjenost
neobjasnjivim nestankom odjece ne nadjaca radost zbog nadjene majice.
Stavi ovu oko pasa i potrca, no uskoro, buduci da mu je smetala, ponese
je u ruci. Opet se zaustavi. "Pantalone moje trenerke! Ovako, na liscu?"
Uskoro nadje jednu pa drugu patiku, carape i sportske gacice.
Zastade i duboko odahnu.
Kroz prorijedjena stabla vec je mogao nazrijeti "Planinsku zvijezdu."
"Kako je lijep efekat priblizavanja tacki spasa... Kao kod brodolomaca kad
opaze kopno ili neki brod?!"
*
Kad udje u sobu, Sara je jos bila u krevetu.
"Opet si trcao?" upita ga sanjivo zijevajuci.
"Da, trcao sam..."
"Bilo ti je lijepo?"
"Da..."
"Napolju je suncano?"
"Da... Idem u banju, moram se istusirati."
"Jos cu malo ljeskariti... Ponekad je tako dobro ostati u krevetu!"
"To ti vjerujem..."
"Zasto si onda trcao?"
"Tako... Navika, zivot je pun navika..."
"Zasto? Zar nismo trebali opet doci ovamo? Mislim da nismo
pogrijesili..."
On pocuta.
"Idi sad u banju... Poslije cemo sici dolje, na dorucak..." rece ona.
Pod mlazom vode iz tusa on sklopi oci. Zazelje da voda sapere s njega
to cijelo neovdasnje jutro, kao da je sloj znoja, prasine i truncica sumskog
lisca ga svrbi.
I spolja i iznutra.
Tako ostade dugo. Kad iskljuci tus i obrisa se peskirom, na plocicama
vlaznim od bezbroj najsitnijih kapljica pare opazi mutne obrise
tijela vec znanog mu suparnika. Jos mokar, umalo se ne okliznuvsi, brzo
omota peskir oko pasa i izjuri iz kupatila.
"Podjimo... Podjimo, sto prije, bilo kuda!" rece Sari koja se upravo
protezala krevetu.
"Naravno, cim doruckujemo!" rece mu ona cudeci se sto tako
obnazen ide prema vratima.
On se, s rukom na kvaci, osvrnu iza sebe, zatim pogleda prema
podu, bojazljivo kao da ga neko slijedi. Ali iza njega su bili tragovi samo
njegovih mokrih stopala.
(Kraj)
Nema komentara:
Objavi komentar