(Nastavak)
Pretpostavljao je da se nagi tu mogao naci
samo slucajno, kao i on.
"Neko trci, neko radi nesto drugo u jednoj istoj sumi..." pomisli u prilog
svojoj pretpostavci. Ali se zapita da li je nagi mozda nastran. "Ocekuje
neku zrtvu? Sta bi sada pomislio neki od mojih omiljenih policijskih
inspektora iz romana i filmova? K tome, u ovo doba dana?"
Njegov rucni sat je pokazivao deset minuta do sedam.
"Mozda je samo jedan od egzibicionista? Na kraju krajeva, protrcacu
pored njega kao da ne postoji!" rece poluglasno za sebe. "Tako ce biti
najbolje..."
To i ucini. Ali, u trenutku kad se nagi nadje iza njegovih ledja, on zacu:
"Kuda ides, Paolo Della Fava?"
"To mi se samo cini!" Izmedju stabala promlaza vlaznjikavo hladan sumski
vjetar. Ucini mu se kao da se i lisce stabala susketavo sali na njegov racun.
"Pa-Pa-Paolo! Sssss... Ssuh, ssuh! Pa-Pa-Paolo!" Zastade. Dlanom obrisa
znoj sa cela. "Sta me primorava da se ovdje zadrzim? Nista!" Potrca
ubrzavajuci korak. Kad se osvrnu, ubijedjen da je uspio udaljiti se od onog
mjesta, vidje da ga od nepoznatog dijeli svega pet-sest koraka. Osjetivsi
peckanje znoja po cijelom tijelu, poce se cesati toliko jako da pomisli da bi
se mogao izgrebati do krvi. Pojuri, kao da ga neko zaista goni, s jedinom
pomislju - da potrazi spas. Odjednom se, prozet nekom lelujavom
nesvjesticom, zaustavi. Oko njega se zavrtje sve u vidokrugu i on, pokusavajuci
udahnuti duboko i osloboditi se odjece vlazne od znoja, pade na tlo.
Kad dodje k sebi, nije bio u stanju odrediti koliko vremena je proveo na
tlu. U prvim trenucima obrisi stabala su se treperavo stapali jedni s drugima
u sivkastoj svjetlosti, ali uskoro se izostrise. To mu povrati nesto sigurnosti.
"Koliko sam trcao?" upita se. "Vazno je da sam daleko od onog..." Osjeti
potrebu da ustane. Ali cim pogleda oko sebe, opazi nagog. Sjedio je i dalje
na onom istom panju, svega nekoliko koraka udaljen od njega. On klonu na tlo.
"Ako je vec moguce da neko sjedi na panju usred jedne sume, onda
nije moguce da se panj mice i protiv moje volje priblizava mi ovu kreaturu!"
Utom onaj nepoznati odignu glavu i zakrenu se prema njemu.
"Ne, nije moguce! Ah, to nije moguce!" kriknu i osjeti kako mu tijelo
opet prozima nesvjestica od koje mu se ucini da tone u zemlju a nema ni snage
ni volje da uradi nesto za vlastiti spas.
Covjek koji ga je upitao kuda ide i oslovio ga po imenu, bio je on - Paolo
Della Fava, s tom razlikom sto je bio nag. On ustade, koraknu prema panju,
kao da ga neka unutrasnja, najednom pronadjena snaga pobudi na to i
sasvim se priblizi... "Kome? Samom sebi?" Ista prosijeda tamna kosa
besprijekorno pocesljana na razdjeljak, iste usi bez ijedne izrasle dlacice,
nos sirokih nozdrva, bjelicasti oziljak ispod vrata, roskasti mladez
velicine skoljke na jednom ramenu. "To sam ja..." s gorcinom zakljuci
Paolo Della Fava, ali u tom casu vec spremniji za "susret s problemom",
kako je imao obicaj reci u odredjenim prilikama na poslu. Nakon toga bi
uslijedilo: "Dakle, primarno je da to rijesimo na sljedeci nacin..." No, to
mu se odmah ucini besmislenim. "To sto imamo, tj. imam, to sam, nazalost,
ja sam u ovoj situaciji koja je ocito izasla izvan svakog razumnog polja..."
To rece sapatom, ali s ocitom namjerom da nadje sebe u njemu znanom
elementu. Dakle, spreman i odlucan da nadje najbolja rjesenja.
"Kako sada da ispitam sve pretpostavke?" pomisli. "Od koga, od cega
poceti?"
Onaj ga je neprestano gledao. Cutke. A u sumi se vise nije cuo
ni cvrkut ptica, ni krckanje grancica. Ni list da padne.
"Mozda je..." pomisli. "Mozda je to...?"
(Nastavak slijedi)
Nema komentara:
Objavi komentar