Na našem blogu već je bilo govora o Božidaru Stanišiću, nekadašnjem srednješkolskom profesoru književnosti iz Maglaja, kulturnom radniku, piscu, saradniku nekadašnjeg dobojskog časopisa "Značenja", a danas, od 1992. godine, književniku i profesoru u Italiji. Ovaj put želimo da ga predstavimo izvrsnom pjesmom iz dvojezične knjige "Ključ na dlanu", objavljene u Italiji 2008. godine, koju ćemo objaviti u dva naredna posta.***
ZIMSKO VEČE, KAŽEM, KAŽEŠ
ili
ANTILIRIKA SPOČETKA MILENIJA
SIGURNOSTI I SREĆE
Marinu Vociju
***
Dolazi zima, kažeš. Suhomrazica pokrila friulska polja.
Kako je sada travama i bilju? Nisam ni tava, ni biljka,
kažem, a osmijeh mi bježi sa lica. Strašno je hladno,
sada, u Afganistanu? Ne znam, kažem, pitanja
su tvoja čudnovata, prelaze granice. Iza granica -
nesigurnost stanuje. Pogledaj, kažeš, mjesec
na nebu blijedi, sve je tanji. Jeste, kažem, to je tačno.
U duhu našeg danas, kažeš, prokleto zanimljivog našeg danas,
ove decembarske večeri dvije hiljade prve, mogao bi da bude i pun
i krvav... Evo ti gumica, kažem, sad pobriši brigu sa čela!
Suludo zborim? Zaboga, draga, nismo li i mi djeca epohe?
Osmijeh stavi na lice, kažem, i reci: sreća. Jesen bijaše
plodna - posestrile se, evo, beskrajna pravda i
trajna sloboda, ah, draga, mi smo na putu za Utopiju. Smiješi nam se
Obećano Vrijeme, smijucka se sa novčanica, virucka kroz ključaonice
naših kuća tvrđava, pjevucka iz alarmnih uređaja našeg imati
jednako biti. Postajemo li mi konačno, kažeš, novi ljudi?
Ti sumnjaš, draga? A srce, kažeš, a mozak? Pa čelo dodiruješ,
u zjenicama tvojim, vidim, pelin izrasta. Razvedri se kažem. Zar ne vidiš
koliko je braće sa naših meridijana novih što sigurnost ištu?
Samo za nas?, kažeš. Evo, kažem, u budućnosti, a možda i prije,
ovdje će vladati samo... samo... samo... Zamuckuješ, kažeš.
Samo, samo sreća, kažem. Smiješno, kažeš! Ovdje?
Samo ovdje? Gdje sunce zalazi? Ekran ugasi, kažem. Klik! Odlično, kažeš,
izbrisali smo i najnoviji rat: u ovoj sobi sretno sigurnoj,
niko ne puca, niko ne umire od bombi što imaju mozak!
Jasno? sviraću ti, kažem, nešto-ne-znam-šta iako ne znam da sviram.
Sviraj i nasmiješi se, volim kad se smiješ, kažeš, onda ne mislim
kud je oticala i kud će oteći krv miliona. Još jednom,
kažem, samo još jednom reci, s osmijehom blagim kao mir i san:
dolazi zima. Evo, zvuci pahulje sipaju u sobu.
Dudl-lidl, dudl-lidl,
lidl-dudl, lidl-dudl,
fru-fru, fru-fru,
ru-ru, ru-ru...
...
Lijepo, lijepo.....
OdgovoriIzbriši