2.
Premda namjeravam da ovdje o sebi pišem, o svojim riječima koje su na ovom mom putovanju zaostale u onom davnom vremenu, da i njih sada okupim u vremenu ovom, kojem po mnogo čemu ne pripadaju, primjećujem da sam tek u posljednjem pasusu prethodnog teksta pomenuo sebe. Zašto? Je li to rezultat kolektivnog duha ili, bolje, duha kolektiva, uzgajanog u jednoj dopadljivoj strašnoj utopiji koja je imala ambiciju i pokušala da promijeni svijet? Ili to govorim u ime neke stvarne množine kojoj sam pripadao? Mislim da su u tom mom stavu i jedna i druga situacija. Prva, utopijska, naročito. Uostalom, tako sam i pisao a da toga nisam ni bio svjestan. Ali, evo, odaje me i ova stara sveska iz onih pedesetih godina zauvijek prošlog vijeka i stihovi u njoj zapisani:
Mi smo izrasli već velike skitnice,
a stabla još nemoćno mašu granama,
drvoredi naše ulice
rasli su zajedno sa nama.
Odskitali smo od snova do tuge,
već dugo se po svijetu mlatimo,
ali mi znamo: kad vjetar zaplače u noći duge,
drvoredi nas zovu da se vratimo...
(Mi i drvoredi)
Da, sve je pisano u prvom licu množine kao da je u pitanju “glas miliona", a bio je to moj, samo moj plač zapisan u nekom beogradskom domu za studente, gdje sam se našao kada sam sa završenom gimnazijom i svojih neiskusnih osmanaest godina krenuo u svijet po istinu, a prepisan nešto kasnije u dobojskoj Donjoj mahali, u čitaonici, koju smo nazivali Moulin rouge. Ipak, danas mi se čini da bi to u prvom licu jednine glasilo neposrednije, uvjerljivije:
Odskitao sam od snova do tuge,
već dugo se po svijetu mlatim,
ali znam: kad vjetar zaplače u noći duge,
drvordi me zovu da se vratim.
A? Zaista, bliže nekoj sentimentalnoj istini, osnovnom osjećanju tog vremena.
Taj duh kolektiva bio je toliko zahvatio svijest posebno mladih ljudi. Nedavno sam čitao kako su u to vrijeme, ili malo ranije, mladi pjesnici oko Velesa Perića i Slavka Vukosavljevića razmišljali o kolektivnom samoubistvu kolektivnim skokom sa palate “Albanija”. Jer, sve je bilo kolektivno.
Ali, vidim, evo, da sam žal za nekim drugim krajevima, koji, istina, i nisam imao s kim podijeliti, ispisivao neposredno, u svoje ime, subjektivno, lično, kako sam ga i osjećao:
Zašto ste podigli ramena, bregovi?
Vidim vas preko trista drugih brda.
Dosta je bilo čuda u ovom malom snu između nas,
nikakvog kraja našem početku,
davno smo to znali,
godinama već nismo plakali,
godinama.
(San o Boki)
Ilustracija: Čitaonica u dobojskoj Donjoj mahali, nekadašnje okupljalište mladih dobojskih pjesnika, nazvana Moulin rouge po poznatom pariskom varijeteu sa Monmartra (snimak: Maja Penava)
Nema komentara:
Objavi komentar