Nad svojim rukopisima davnim (3)

3.

I pored tog često upotrebljavanog prvog lica množine, izvjestan subjektivni doživljaj i izraz bili su preovlađujući. Evo stihova iz jedne pjesme napisane u Zadru, istina, nešto kasnije, 1959. godine, gdje se autor zadesio služeći vojsku, pjesme u kojoj se smjenjuju, zapravo, poistovjećuju, ta dva prva lica.


Zaboraviće me ovo razbarušeno jutro s galebovima u kosi,

dogodiće se noć.
Pokrenuće balkone što pamte ljeta, osakatiće zvonike....
Zakorčiću nespretan po bridu horizonta,
ostaću vječna sjenka u rosi tek samo upamćenoj
da izmišljam svijet u koji ne vjerujem.
A kad me poruši svitanje novo,
neće biti galebova da mi na balkon sna ovog teškog svrate
i umiraću da mi se sjećanja ne vrate
i ne odaju me nikad osunčanog.
I ako nikad ne izmislim lažnu sunčanu religiju života,
to je zbog svitanja i galebova koji su me zaboravljali
kada sam tek izmišljen proricao ljubav
i na oltare života prinosio žrtvu u krvi i suncu.

Zaboraviće me ovo razbarušeno jutro s galebovima u kosi,
kao sva jutra što nas plavetnilima ranjavaju,
a kad pomisimo da su im oči od krvi naše tuge,
u luci nas ostavljaju
sa starim, bolesnim jarbolima.
(Luka)