Nad svojim rukopisima davnim

1.

Svijet je sastavljen od riječi. Riječima po životu tražimo, nalazimo i pronosimo sebe. Pronosimo misli, osjećanja, duh.

Umjetnost je osnovni čovjekov stav. Ars longa vita brevis.

Stizala nas je muzika, mnogim tonovima nas doticala po osjetljivim ranama mladosti. Primali smo je i odmah optuživali za podražavanje stvarnosti, nekih situacija opštih ili intimnih. Pred mnogim bojama i oblicima stajali smo zaneseni, ali smo odmah smišljali i odbranu: sve su to rezultati slučajnih ili namjernih hemisjkih dešavanja. I, opet, podražavanje. Ostajala nam je, dakle, riječ. Jer priroda se na mnoge načine oglašava zvukom i svjetlom, koje sadrži čitavo bogatstvo oblika i boja, a samo kroz čovjeka objavljuje se riječju.

Riječ je čovjekov autentični materijal, a poezija njegov najsuptilniji iskaz. Sve je prolazno, riječ je vječna. Koliko i čovječanstvo. Upućeni smo da slušamo sebe, da pratimo misao, svoju bol i radost, da okupljamo svoje riječi. „I riječi su žile, kroz njih teče krv“, javlja mi se, evo, i Jani Rico. Knjige – izložbe riječi, biblioteke – galerije. „U biblioteci višetomno vrijeme“, dopunjava me Eva Lipska.

Vjerovali smo u riječi. Znali smo da ih ne treba zloupotrebljavati, mučiti, razbacivati... Treba ih pažljivo birati za svoju dušu. Iz duše za dušu.

„Svu ću dušu izliti u riječi“, čitali smo kod Jesenjina. A ja sada čitam „Poljsku stazu“ Martina Hajdegera, jedno lijepo izdanje Književne zajednice Novog Sada, koje mi je iz Dubrovnika 1988. godine donio i poklonio Božidar Stanišić. Po ko zna koji put prebirem riječi mudrog filozofa i kao da tek sad prvi put otkrivam ovdje zapečaćenu misao: „Riječi nas pripremaju za daleko prispijeće“.

(Nastaviće se)