Nad svojim rukopisima davnim (7)

7.

Preturajući tako po tom davnom vremenu, po ovim papirima u koje se to vrijeme pretvorilo, susrećem sebe, svoje misli, dijelove svog života... I kao da sam upravo to slutio 2. januara 1960. godine kada sam zapisao:

Krenuo sam u novi trenutak umorni nosač vremena kroz vrijeme,
dan me ispratio bliskim osmijehom.
Ostala je moja sjenka na blijedoj koži neba

da bih doživio zaprepašteni susret sa sobom.
Prevukao sam gomilu vremena na drugu obalu,
mogu me zatrebati pod mostom sahranjena iščekivanja,
mogu se još ovog trenutka rastjati sa sobom
i boljeli bi me dijelovi mene što bi nastavili da žive.
Zato se vučem ovakav sa živim gomilama krpa od moga mesa i vremena,
kasno se vraćam uveče da pokupim ostatke otdisanog svijeta,
na goloj koži neba mogu i svoju sjenku naći
i kao prognano sunce uplakan zaći iza brijega.
Vi biste me mogli isplakati jedne davne noći
koja je bila još prije mene i koja je kriva,
zaboravili bi se tek kad bi nas svih nestalo,
a to bi bilo suviše kasno za vrijeme ovo što u nama krvari,
jer bi i sjenke naše znale nad nama zaplakati
kad ništa osim naše krvi ne bi bilo živo.
Jer ima mene i u tebi, i u njemu i u njenoj ljubavi,
oči nam od trenutaka plavih i krvavih,
zrnevlje naših ruku što nam ga otrgnuli vjetrovi
proklijaće u koznakojem vremenu, u koznačijoj ljubavi.

Kiše i suze pretvarao sam u riječi, riječima sam se obraćao vječnosti i smislu. Živio sam riječima koje sam sam okupljao oko svog udesa, kao i onim koje su drugi ostavljali po ovom mraku kao tragove svojih lutanja i traženja.

...

I ovdje se, dakle, završavaju ova moja preturanja po starim papirima. Na blog ću se javiti ponovo kad mi nešto "značajno" padne na pamet. Do tada preporučujem vam linkove iz prethodnog posta.