6.
I pored te noćne galame, ova poezija nije imala ni slušaoce ni sagovornike, pa je i pisac ovih redaka slutio njenu kob: nestaće u vitim granama vrba, "tamo gdje počinju psovke u umirnju dana“.
I kad se rijeka zacrveni
od stida u neko veče,
to iz moje pjesme kaplje krv
u rijeku što pod vrbom teče“
(Samoubistvo kraj rijeke, 16. 11. 1957)
Poeziji su ostajale samo rijeke i grane vrba, vrata društvenog života bila su joj zatvorena, rezervisana za neke druge preokupacije. Iza njih je nestajao dan, cvjetale grubosti – psovke. Ali, ona će se ponovo javiti crvenilom koje otiče rijekom. Slutilo se vrijeme rasapa, opšte prolaznosti, čovjekova misao – puštena niz rijeku.
I pored te noćne galame, ova poezija nije imala ni slušaoce ni sagovornike, pa je i pisac ovih redaka slutio njenu kob: nestaće u vitim granama vrba, "tamo gdje počinju psovke u umirnju dana“.
I kad se rijeka zacrveni
od stida u neko veče,
to iz moje pjesme kaplje krv
u rijeku što pod vrbom teče“
(Samoubistvo kraj rijeke, 16. 11. 1957)
Poeziji su ostajale samo rijeke i grane vrba, vrata društvenog života bila su joj zatvorena, rezervisana za neke druge preokupacije. Iza njih je nestajao dan, cvjetale grubosti – psovke. Ali, ona će se ponovo javiti crvenilom koje otiče rijekom. Slutilo se vrijeme rasapa, opšte prolaznosti, čovjekova misao – puštena niz rijeku.
Plač, tuga, pustoš, razvaline snova i slabašna nada da će nas, premda kasno, ipak kiše proći:
Tvoj glas me zove, moje ime izgovaraš,
trebam ti, a sebe ne mogu da ti vratim.
Boli me tvoj plač. U mene prečesto svrati
tvoja tuga, u mene opustošenog.
Samo tvoj glas čujem.
Vrijeme zjapi.
Ni kapi suze da me obraduje.
Doći ću, vjeruj, i ne zovi više.
Moje ime boli ko jesen bespomoća.
Doći ću kasno, kad prođu me kiše.
(Tvoj glas me zove, 11. 01. 1960)
(Nastavak slijedi)
_______________________________
A da ne bismo zaboravili na slovenački Locutio i posljednju interpretaciju Alekse Blagojevića, ponovo vas upućujemo na linkove:
Nema komentara:
Objavi komentar