Odvajanje
Večernji drveni most
nasred sela potpuno napuštenog
i kap svečanog jutra
u zapuštenom žuboru
Tu je kraj
livade
Kako se odvojiti od pejsaža
kao što se on odvaja
mukom planina
Potonuti u tamu
u vir
utonuti u sebe
u vozu koji noćima
negdje daleko
ne prestaje da klopara
28.5.10
23.5.10
biografikon, 5
Tihomirove priče (2)
(Veza: postovi od 17, 18, 19. februara i 12. maja 2010)
Druga priča (Sveto)
Naš Milutin Milenković, koji je godinama istraživao porijeklo i članove porodice Stanišić, dao mi je dvadesetak papirića sitno ištampanih, na kojima je napisao ono što je on saznao o pojedinim našim rođacima. Tako je na jednom od njih bilo ime Svete Stanišića. Pisalo je da je u mladosti bio bonvivan, lutao svijetom, najduže se zadržao u Švedskoj, ali se kasnije smirio, oženio Ksenijom i sada živi u Splitu. S obzirom na to, kako sam prijateljevanje sa Milenkovićem naglo prekinuo upravo zbog iznenadnog premještaja u Split, pomislio sam da ću bar ovog rođaka uhvatiti. Međutim, u telefonskom imeniku nije ga bilo, trebao sam poći u SUP pa ga potražiti. No dva, tri sata nije baš jednostavno naći i tako prolažahu dan po dan, ponekad bi na tu svoju obavezu i zaboravio, a onda se opet nje sjetio i tako prođe otprilike godina i ja ne nađoh adresu svog starijeg rođaka.
Imali smo običaj prije početka rasprava u sudu, gdje sam radio, skupiti se u jednoj maloj prostoriji u kojoj su se držale metle, spužve, deterdženti itd., te popiti kafu, za koje vrijeme se pričalo koješta, ponedjeljkom obavezno o Hajduku, drugim danima kako je kome šta palo na pamet, a jedna je daktilografkinja, Nataša se zvala, redovno otvarala „Slobodnu Dalmaciju“ i, dok bi mi pričali, prije svih rubrika otvarala osmrtnice i obavještavala nas prisutne ko je od nama poznatih umro dan prije. I tako jednog jutra, pita ona mene šta mi je Sveto Stanišić. Ih, bogamu, baš mi je krivo bilo.U potpisu: Njegova Ksenija. Ispričao sam ostalima sve ovo što sam gore napisao i počeo tražiti adresu. Pomoću jednoga zvali smo u SUP nekog šefa, čak ugovorili i dan kad bih ja došao (nije još bilo kompjutera), a ista ova Nataša će jedno jutro: „Evo, i Ksenija vam je umrla“. U potpisu: Prijatelji. Opet bez adrese.
I tako se rođaci ne sretoše.
(Veza: postovi od 17, 18, 19. februara i 12. maja 2010)
Druga priča (Sveto)
Naš Milutin Milenković, koji je godinama istraživao porijeklo i članove porodice Stanišić, dao mi je dvadesetak papirića sitno ištampanih, na kojima je napisao ono što je on saznao o pojedinim našim rođacima. Tako je na jednom od njih bilo ime Svete Stanišića. Pisalo je da je u mladosti bio bonvivan, lutao svijetom, najduže se zadržao u Švedskoj, ali se kasnije smirio, oženio Ksenijom i sada živi u Splitu. S obzirom na to, kako sam prijateljevanje sa Milenkovićem naglo prekinuo upravo zbog iznenadnog premještaja u Split, pomislio sam da ću bar ovog rođaka uhvatiti. Međutim, u telefonskom imeniku nije ga bilo, trebao sam poći u SUP pa ga potražiti. No dva, tri sata nije baš jednostavno naći i tako prolažahu dan po dan, ponekad bi na tu svoju obavezu i zaboravio, a onda se opet nje sjetio i tako prođe otprilike godina i ja ne nađoh adresu svog starijeg rođaka.
Imali smo običaj prije početka rasprava u sudu, gdje sam radio, skupiti se u jednoj maloj prostoriji u kojoj su se držale metle, spužve, deterdženti itd., te popiti kafu, za koje vrijeme se pričalo koješta, ponedjeljkom obavezno o Hajduku, drugim danima kako je kome šta palo na pamet, a jedna je daktilografkinja, Nataša se zvala, redovno otvarala „Slobodnu Dalmaciju“ i, dok bi mi pričali, prije svih rubrika otvarala osmrtnice i obavještavala nas prisutne ko je od nama poznatih umro dan prije. I tako jednog jutra, pita ona mene šta mi je Sveto Stanišić. Ih, bogamu, baš mi je krivo bilo.U potpisu: Njegova Ksenija. Ispričao sam ostalima sve ovo što sam gore napisao i počeo tražiti adresu. Pomoću jednoga zvali smo u SUP nekog šefa, čak ugovorili i dan kad bih ja došao (nije još bilo kompjutera), a ista ova Nataša će jedno jutro: „Evo, i Ksenija vam je umrla“. U potpisu: Prijatelji. Opet bez adrese.
I tako se rođaci ne sretoše.
21.5.10
Poezija, 12
Za slobodu
Borismo se za slobodu
ali koju
ali čiju
Za slobodno tržište
Jeste kažu slobodno je
Al mi smo na drugom kraju
još brojimo sitne snove preostale
najljepše smo razmijenili
za novčiće kore hljeba
i strehu nad glavom
Sad pjevamo o slobodi sa vrapcima
što nam kradu i posljednje mrve dana
i najcrnja slova
koja izmišljamo
za vlastite spomenike
Borismo se za slobodu
ali koju
ali čiju
Za slobodno tržište
Jeste kažu slobodno je
Al mi smo na drugom kraju
još brojimo sitne snove preostale
najljepše smo razmijenili
za novčiće kore hljeba
i strehu nad glavom
Sad pjevamo o slobodi sa vrapcima
što nam kradu i posljednje mrve dana
i najcrnja slova
koja izmišljamo
za vlastite spomenike
12.5.10
biografikon, 4
Tihomirove priče
(Veza: postovi od 17,18. i 19. februara 2010.)
Povodom našeg pisanja o precima u navedenim postovima, javio nam se iz Beograda Tihomir Stanišić sa pričom u kojoj se pominje naš zajednički predak. Ovo je prva, a obećao je više priča.
Prva priča
Davno, 196o, negdje u septembru ili oktobru, dok sam bio u Mornarici, bili smo s brodovima u Cavtatu, gdje smo snimali o mornarici jedan film. Čekali smo nevrijeme i onda su nas snimili za vrijeme jednog juga, mislio sam da će valovi prebaciti Dubrovnik, ali, kad je snimljeni materijal stigao iz Beograda, naši brodovi su jadno izgledali, ljuljali smo se kao kakve ljuske.
Slobodno vrijeme provodili smo u jedinoj kafani. I tako jedne večeri polupijan išao sam između stolova, dobacivao nekima nešto, kad sam iza sebe čuo neki glas kako glasno govori „Pogledaj ga žgoljavca, a djed mu je bio dva metra visok“. Okrenuo sam se na ovu uvredu, a onda mi je jedan od dvojice za stolom pokazao na praznu stolicu i jednostavno rekao: „Sjedi“. „Da te upoznam”, pa pokaza na drugoga za stolom, „ovo je Peko Dapčević“. Sledio sam se i odmah otrijeznio, rukovao s Pekom, a ovoga upitao kako zna moga djeda. „Pa, ja sam ti rođak, Stanišić” (mislim da je rekao i Konstantin, ali nisam siguran). „Nisam nikada vidio ni tvog oca Konstantina ni tebe, ali sam te ipak prepoznao.” (Ipak mislim da je prije toga čuo kako me je neko pozvao, kako se u vojsci ljudi zovu, po prezimenu). Priključila se stolu i moja žena i onda je on počeo svoju priču. Bio je kaže, blizak s djedom Ristom i dobro ga je znao. Bilo je neobično, djed je umro 1936, a ovo je, 196o, i čovjek je bio u punoj snazi.
Rekao je da je potpukovnik, glavni inženjer na gradnji aerodroma u Ćilipima, a Peko je tada bio ministar za saobraćaj ili tako nešto i došao u inspekciju. Rekao mi je sve detaljno i zajedničke pretke i braću i sestre djeda Riste, znao je i njihove potomke i zajedničke pretke. Meni se smušenom sve u glavi pobrkalo, zapamtio sam samo to da živi u Zagrebu, da mu dvojica sinova igraju u nogometnom klubu Zagreb (za njih sam znao odranije), žena koja nije poznavala familiju, još je manje zapamtila. Rekao sam mu to da nisam ništa zapamtio, a on je rekao da ćemo se vidjeti, sići će on još koji put, pa ću imati prilike da nešto i zapišem. Nismo se, međutim, nikada više vidjeli, umjesto juga koje smo danima čekali zapuhala je bura i vožnja u nju proizvodi tako zgodno uranjanje torpednih čamaca u valove i silnu pjenu, da su iz Beograda javili kako su snimci odlični.
Tako je nastao prvi jugoslovenski film u boji (tako su nam rekli) koji je dobio i neku međunarodnu nagradu na festivalu kratkometražnog filma u Monaku ili Monte Karlu, ne sjećam se više. Film sam i ja, kao i svi ostali, gledao na televiziji u crnobijelom obliku. Morali smo odmah isploviti, rođak je ostao u Ćilipima da završi aerodrom, naš djed je bio sasvim blizu, svega dvadesetak kilometara od nas.
Danas sam pogledao telefonski imenik Hrvatske. U Zagrebu ima 59 Stanišića, među njima su ti i Pavle, i Slavko i Mirjana, čak i neki Kostadin (ne mislim da nam je on rođak, ime mi liči na neko srbijansko ili bugarsko ili makedonsko).
(Veza: postovi od 17,18. i 19. februara 2010.)
Povodom našeg pisanja o precima u navedenim postovima, javio nam se iz Beograda Tihomir Stanišić sa pričom u kojoj se pominje naš zajednički predak. Ovo je prva, a obećao je više priča.
Prva priča
Davno, 196o, negdje u septembru ili oktobru, dok sam bio u Mornarici, bili smo s brodovima u Cavtatu, gdje smo snimali o mornarici jedan film. Čekali smo nevrijeme i onda su nas snimili za vrijeme jednog juga, mislio sam da će valovi prebaciti Dubrovnik, ali, kad je snimljeni materijal stigao iz Beograda, naši brodovi su jadno izgledali, ljuljali smo se kao kakve ljuske.
Slobodno vrijeme provodili smo u jedinoj kafani. I tako jedne večeri polupijan išao sam između stolova, dobacivao nekima nešto, kad sam iza sebe čuo neki glas kako glasno govori „Pogledaj ga žgoljavca, a djed mu je bio dva metra visok“. Okrenuo sam se na ovu uvredu, a onda mi je jedan od dvojice za stolom pokazao na praznu stolicu i jednostavno rekao: „Sjedi“. „Da te upoznam”, pa pokaza na drugoga za stolom, „ovo je Peko Dapčević“. Sledio sam se i odmah otrijeznio, rukovao s Pekom, a ovoga upitao kako zna moga djeda. „Pa, ja sam ti rođak, Stanišić” (mislim da je rekao i Konstantin, ali nisam siguran). „Nisam nikada vidio ni tvog oca Konstantina ni tebe, ali sam te ipak prepoznao.” (Ipak mislim da je prije toga čuo kako me je neko pozvao, kako se u vojsci ljudi zovu, po prezimenu). Priključila se stolu i moja žena i onda je on počeo svoju priču. Bio je kaže, blizak s djedom Ristom i dobro ga je znao. Bilo je neobično, djed je umro 1936, a ovo je, 196o, i čovjek je bio u punoj snazi.
Rekao je da je potpukovnik, glavni inženjer na gradnji aerodroma u Ćilipima, a Peko je tada bio ministar za saobraćaj ili tako nešto i došao u inspekciju. Rekao mi je sve detaljno i zajedničke pretke i braću i sestre djeda Riste, znao je i njihove potomke i zajedničke pretke. Meni se smušenom sve u glavi pobrkalo, zapamtio sam samo to da živi u Zagrebu, da mu dvojica sinova igraju u nogometnom klubu Zagreb (za njih sam znao odranije), žena koja nije poznavala familiju, još je manje zapamtila. Rekao sam mu to da nisam ništa zapamtio, a on je rekao da ćemo se vidjeti, sići će on još koji put, pa ću imati prilike da nešto i zapišem. Nismo se, međutim, nikada više vidjeli, umjesto juga koje smo danima čekali zapuhala je bura i vožnja u nju proizvodi tako zgodno uranjanje torpednih čamaca u valove i silnu pjenu, da su iz Beograda javili kako su snimci odlični.
Tako je nastao prvi jugoslovenski film u boji (tako su nam rekli) koji je dobio i neku međunarodnu nagradu na festivalu kratkometražnog filma u Monaku ili Monte Karlu, ne sjećam se više. Film sam i ja, kao i svi ostali, gledao na televiziji u crnobijelom obliku. Morali smo odmah isploviti, rođak je ostao u Ćilipima da završi aerodrom, naš djed je bio sasvim blizu, svega dvadesetak kilometara od nas.
Danas sam pogledao telefonski imenik Hrvatske. U Zagrebu ima 59 Stanišića, među njima su ti i Pavle, i Slavko i Mirjana, čak i neki Kostadin (ne mislim da nam je on rođak, ime mi liči na neko srbijansko ili bugarsko ili makedonsko).
6.5.10
Poezija, 11
Svici
S glavom punom opalog lišća
sa daljinama koje se hvataju po mislima
stara ruševina koju snovi napuštaju
pjevaš svicima ljetnjim koji te bolnog obilaze
cijediš tu boju zvuk misao u suzu
u pjesmu nebu
izmrvljenom na dlanu
u slova u glasove u zvijezde ukrase jedne duše
Blato je uokolo
umiješeno riječima i sjećanjem na život
a on lebdi oko zidina koje te pamte kao pogled
kao pokret glas svjetlosti
Ili u sve praznine pusti tu noć
što nadire na tvoje besane prozore
oko tvrđava srednjevjekovnih
sjećaš li se sebe moje slike izgubljene
između dva rata
moje ljubavi koja se ukazuje nasred mora brodolomcima
pa je halapljivo ispijaju po krčmama bučnim
zagubljenim u vremenu i talasima
Zapjevajte svici onim sjajem
da kao riječi poteku mi dani
koje naivne uzgajam
oko ove noći velike
vjeran sudbini
svojom biste iskrom da osvijetlite tren ni treptaj
a svijet ste
S glavom punom opalog lišća
sa daljinama koje se hvataju po mislima
stara ruševina koju snovi napuštaju
pjevaš svicima ljetnjim koji te bolnog obilaze
cijediš tu boju zvuk misao u suzu
u pjesmu nebu
izmrvljenom na dlanu
u slova u glasove u zvijezde ukrase jedne duše
Blato je uokolo
umiješeno riječima i sjećanjem na život
a on lebdi oko zidina koje te pamte kao pogled
kao pokret glas svjetlosti
Ili u sve praznine pusti tu noć
što nadire na tvoje besane prozore
oko tvrđava srednjevjekovnih
sjećaš li se sebe moje slike izgubljene
između dva rata
moje ljubavi koja se ukazuje nasred mora brodolomcima
pa je halapljivo ispijaju po krčmama bučnim
zagubljenim u vremenu i talasima
Zapjevajte svici onim sjajem
da kao riječi poteku mi dani
koje naivne uzgajam
oko ove noći velike
vjeran sudbini
svojom biste iskrom da osvijetlite tren ni treptaj
a svijet ste
(Diwan, april 2010)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)